|
I Zukina djela ”Nekrolog jednoj čaršiji”, ”Pisma iz Azije, Afrike i Evrope”, ”Stogodišnje priče”, ”Putovanje bijelom lađom” svojevrsne su ”bajkovite arabeskne istine o svijetu kojim je hodio otvorenih očiju”, stalno odgađajući da stigne na kraj svoje čežnje, zažalivši da mu je malo očiju da gleda svijet.
Iz knjiga i besjeda njegovih u svakodnevnu komunikaciju preselile su se mnoge mudre misli, dosjetke, pa je Zuko postao i – usmeni pisac, što je san svakog onog ko je sklon pisanju.
Ovaj živopisac, hodoljubac, karikaturista, slikar, mnogoznalac, ovaj ”meraklija riječi” i živovanja, sve što je vidio, dodirnuo svojom imaginacijom, unutarnjim okom, rukom, pretvarao je u ”kaligrafsku muziku pera i tuša”.
Zuko je bio putujuća katedra duhovnosti i duhovitosti, vješti ”žongler riječima”. Negdje je neko, duhovito, rekao da je i Zukin ”hod bio svojevrsni umjetnički pravac”.
U Konjicu, ponad Neretve, koju je Zuko nazvao ”velikom, zrelom rijekom”, u Prkanj-mahali nalazi se Zukin dom, kome su, u ratu izranjavanom gelerima i nemarom, Konjičani vratili negdašnji sjaj.
Da je danas živ, Zuko bi zasigurno umjesto nekrologa ispisao pohvalu jednoj čaršiji, svojoj mahali, u kojoj, iako pozlijeđen, pulsira prirodan život u žaru molitve, uz miris avlijskih zumbula i šefteli sokaka.
Ovaj ”prijatelj života” ispisivao bi arabesku od riječi u kojoj bi živjela čaršija ne kao ”palanka duha”, niti kao ”prokleta avlija”, nego kao ishodište razložnog i sabranog života.
Sad u jednoj takvoj pitomoj avliji, ”zatrpanoj sevdalinkom i tišinom”, Zukina kuća, ispred koje ”stražari” razgranata smokva, otvara svoj kapidžik i znatiželjniku i umjetniku. Nekoć, u taj dom Zuko bi svraćao poslije tabananja dunjalukom i tu bi se u njemu dešavalo ono ozarenje duha nakon čega su nastajala raznolika djela.
A Zuko se, beli, nahodoljubio ”butum svijetom”, potom ispisujući ponajviše putopise, koji su postali sinonim njegovog stvaralaštva sačinjenog od riječi.
Iako je bio erudita, Džumhur u putopisima nije ekskatedrisao, mada su njegove ”staze, lica, predjeli” dragocjen vodič kroz podneblja, civilizacije, karakterologije, što zapisima i pismima daje žanrovsku polivalentnost.
Svoja udivljenja i raščaranost viđenim i doslućenim oplemenjivao je poetičnošću, opričavajući to figurativnim vezom rečenice, koja je znala počesto preći u gnomski iskaz, aforizam.
”Treba putovati i da bi se vidjelo sebe, a ne samo zemlje i ljude”, jedan je od Zukinih kreativnih imperativa, kojim je samjeravao i životne i prostorne koordinate.
Tako će Džumhur, između ostalog, prepoznati ”u Španiji gospodstvenost rasprostranjenu kao što je negdje na drugom mjestu i u drugom i drugačijem svijetu rasprostranjena psovka…”, u bijelom svijetu više se čudeći ”odnjegovanošću i ljepotom žena u poznim godinama nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.
I što je više putovao, saznavao, istraživao, profilisao svoje stvaralaštvo, Zuki se, za razliku od onih koji žive u ”blaženom neznanju”, učinilo da je, suočavajući se sa sfingom života, ”neuke pameti i krhkoga znanja”, a zapravo je bio jedna od posljednjih renesansnih ličnosti našeg doba.
* * *
A da duh ovog mnogoznalca i dalje lebdi nad Neretvom, dokaz su ”Dani Zuke Džumhura”, koji su se krajem novembra događali u Konjicu.
Ova kulturna manifestacija bila je u znaku okruglog stola o Zuki, izložbe njegove zaostavštine, susreta pisaca, promocija, a kruna svega je bila po prvi put dodijeljena nagrada ”Zuko Džumhur” za neobjavljenu zbirku priča, koja je pripala Emini Bašić, Sarajki, odrasloj u ”Zukinom kraju”, nastanjenoj u Australiji.
|