|
– Vec' dva dana dajesh joj sokove. Napravi teletinu.
– Nemamo bash novaca.
– Otidji kod gospode Naide, neka ona kupi, zamoli je. Da ne ostajem sama u molitvi. Hoc'esh li?
Proshlo je mnogo sarajevskih godina od tog tihog jesenjeg jutra kad je Pavao Bartolovic' podsjetio majku Helenu na taj razgovor.
– Baka je umrla davno. Treba da odemo na njen grob. Odnijet c'emo cvijec'e Olgi. Kako si? Hvala ti shto prostiresh vez i chipku po stolovima. Nemoj je stavljati na moj radni stol. Imam chohu.
– Pisao bih malo. Vidi novine. Idem pisati prichu o tome. Djeca su na danashnji dan poginula u jednoj shkoli na Alipashinom polju. Danas ta shkola nosi ime njihove uchiteljice Fatime Gunic', obrati se sinu Zvonimiru koji je sjedio do njega na malom kanabetu zagrlivshi ga.
– Shta je to smrt, tata? Pravim zhdralave. Ti si me nauchio. Vidi, napravio sam ih vec' tri. Stavit c'u ih u onu okruglu kristalnu posudu. Vidi, Jedan je zhut. Svidja li ti se?
– Taj je od plavog papira. Taj drugi.
– Trec'i sam napravio od roza papira, sjajnog.
– Napravi, hajde, nekoliko od bijeloga. Uchi svoju djecu kad ih budesh imao origamiju. Origami je vjeshtina, uchio me jedan novinar iz Japana, Kazua Tanaka. U starom Japanu ovako kazhu: Zhivot odlazi jednom. Molimo se za umrle da dushe njihove pochivaju u miru kod Oca nebeskog.
– Pravit c'emo zhdralove od papira molec'i se za to. Postoji zhivot koji zhivimo s Bogom. U mnogobozhachkim religijama s Bogovima. Postoji smrt. Smrt se desi, nagla. Smrt se desi kad neko pogine kao ta djeca. Oni nikad vishe nec'e chuti tu pjesmu s radija: Zapjevaj nashu pjesmu. Rijechi stare i dobro poznate. ”Srest c'emo se na starom mjestu, tamo gdje ljubav pochinje.” Ustani i ugasi radio. Smrt se desi nakon duge i teshke bolesti. Smrt je kraj, Zvonimire, kraj postojec'ih nashih bdijenja. I snovi nashi noc'u su bdijenja takodjer.
– Ja sam josh djechak, tata. Da napravim chetiri zhdrala za njih poginule?
Napravi, mozhda i njihovi roditelji znaju za origami. Pogledaj spomen plochu koju im je darovala shkola za sjec'anje na njih. Na njoj su zapisana njihova imena. To je plocha od crnog mermera. Pravish zhdralove za njih vec'.
– Bijeli su.
– Japanci su pravili zhdralove uvijek ujutro. Lijepo je jutro danas u Sarajevu. Samo tuguje svijet. Idem pisati.
– To su mala djeca, tata. To su djeca koja su voljela svijet. Hoc'emo li mi to dozhivjeti ako opet dodje do rata? Kako i shta mozhemo uraditi mi djeca da to izbjegnemo?
– Pravi zhdralove. To c'e biti tvoja djechja molitvica za mir.
– Ti?
– Ja c'u se moliti Bogu.
|