|
I nakon deset dugih godina borbe sa sinovljevim porocima stari chergash dizhe ruke, duboko odhuknu i teshka srca priznade da najstarijem ne bi smio povjeriti ni dvije ovce da chuva.
Dok se stari Ciganin borio da uputi najstarijeg, srednjeg mu sina nestade. Rekoshe da je otishao u nekim seobama naroda u bijeli svijet i dugo ne bjeshe ni traga ni glasa od njega.
Najmladji, pak, doslovno prihvati ochev nijet i sav mu se posveti chvrsto rijeshen da napusti ciganluk i stekne zavidno imanje. Otac se prvo obradova, ali ubrzo poche chupati svoju sijedu kosu. Njegova najmladja nada je shparala, shkrtarila, pa i potkradala i samog sebe i starog oca da stekne imanje i chast, te se trsi ciganluka. Znalo se desiti da je, preuzevshi od oca vodjenje poslova, najmladji znao danima i sedmicama drzhati sve ukuc'ane na ”kruhu i vodi” samo da bi se ushparalo i ushlo u vidjenije drushtvo. Ali, avaj, nishta nije pomagalo. Poslovi nisu ishli, pa je mladi gazda uvodio i post u ochevoj kuc'i.
I tako; dok je najstariji negdje pijanchio i lumpovao po kafanama i kuplerajima, najmladji je torturisao familiju nedostizhnim ciljevima i uzaludnim shkrtarenjem.
Vrijeme je prolazilo a stari Ciganin molio Boga da ga uzme sebi.
* * *
Jednoga dana odnekud stizhe glas da mu stizhe srednji sin. Pred njim je ishla i pricha o njegovim zlatnim rukama i zavidnom imetku koji je stekao u svijetu.
Svi se obradovashe; i otac i oba brata. Najstariji je vec' u mislima plivao u moru pic'a, a najmladji zamishljao veliko, zajednichko imanje iz snova.
Dodje srednji sin Ciganinov, shiroka osmijeha, shiroke dushe i shiroke ruke.
Ne prodje dugo nestade njegovog imetka. Neshto propi i prokocka najstariji mu brat, neshto otac podmiri svoje dugove, neshto najmladji mu brat ulozhi u beskorisne poslove, a ostatak razgrabi brojna ciganska rodbina.
Nagovorishe ga da opet ide u bijeli svijet trazhiti selameta.
I on ode oborene glave pljujuc'i u svoje zlatne ruke.
* * *
Ne prodje vishe nego u dobroj prichi i on se opet vrati josh imuc'niji, josh shireg osmijeha i rashirenih ruku.
Sjatishe se oko njega svi; i otac i najstariji i najmladji brat, i svi rodjaci do desetog ciganskog koljena i dalje.
– E, vala, brate, zbilja imash zlatne ruke. Opet ti se posrec'ilo. Trebalo bi to zaliti i proslaviti da ih ne malerishemo – sheretio je najstariji.
– Ti si, brate, vec' otkinuo i palac i kazhiprst sa obje moje ruke. Doshao si do srednjaka i on ti je ovaj put dovoljan – reche srednji brat smijeshec'i se. Najstariji prokonta, pochesha se po glavi, pronadje da je uvrijedjen, naljuti se i ode kunuc'i se da se odriche svoga srednjeg brata.
– Pusti pijanicu! Nego da mi nashe imanje opet gradimo – shkiljio je najmladji brat.
– A ti si, brate, vec' otkinuo moju lijevu zlatnu ruku od shake do lakta, ali ne velim da nec'u opet dati isto – smijeshio se srednji brat.
I najmladji se nadje uvrijedjen i ljutit ode.
* * *
Od tada kao da nisu vishe bili brac'a.
Otac je umro pod chergom. Nije mogao ili nije zhelio zhivjeti u kuc'i koju mu je sagradio srednji sin.
Najstariji je pijanchio i dalje. Najmladji je shtedio do ludila da stekne neshto.
Ni srednji nije vishe radio niti zaradjivao svojim zlatnim rukama.
Nije mu vishe ni trebalo.
|