|
– Već dva dana daješ joj sokove. Napravi teletinu.
– Nemamo baš novaca.
– Otiđi kod gospode Naide, neka ona kupi, zamoli je. Da ne ostajem sama u molitvi. Hoćeš li?
Prošlo je mnogo sarajevskih godina od tog tihog jesenjeg jutra kad je Pavao Bartolović podsjetio majku Helenu na taj razgovor.
– Baka je umrla davno. Treba da odemo na njen grob. Odnijet ćemo cvijeće Olgi. Kako si? Hvala ti što prostireš vez i čipku po stolovima. Nemoj je stavljati na moj radni stol. Imam čohu.
– Pisao bih malo. Vidi novine. Idem pisati priču o tome. Djeca su na današnji dan poginula u jednoj školi na Alipašinom polju. Danas ta škola nosi ime njihove učiteljice Fatime Gunić, obrati se sinu Zvonimiru koji je sjedio do njega na malom kanabetu zagrlivši ga.
– Šta je to smrt, tata? Pravim ždralave. Ti si me naučio. Vidi, napravio sam ih već tri. Stavit ću ih u onu okruglu kristalnu posudu. Vidi, Jedan je žut. Sviđa li ti se?
– Taj je od plavog papira. Taj drugi.
– Treći sam napravio od roza papira, sjajnog.
– Napravi, hajde, nekoliko od bijeloga. Uči svoju djecu kad ih budeš imao origamiju. Origami je vještina, učio me jedan novinar iz Japana, Kazua Tanaka. U starom Japanu ovako kažu: Život odlazi jednom. Molimo se za umrle da duše njihove počivaju u miru kod Oca nebeskog.
– Pravit ćemo ždralove od papira moleći se za to. Postoji život koji živimo s Bogom. U mnogobožačkim religijama s Bogovima. Postoji smrt. Smrt se desi, nagla. Smrt se desi kad neko pogine kao ta djeca. Oni nikad više neće čuti tu pjesmu s radija: Zapjevaj našu pjesmu. Riječi stare i dobro poznate. ”Srest ćemo se na starom mjestu, tamo gdje ljubav počinje.” Ustani i ugasi radio. Smrt se desi nakon duge i teške bolesti. Smrt je kraj, Zvonimire, kraj postojećih naših bdijenja. I snovi naši noću su bdijenja također.
– Ja sam još dječak, tata. Da napravim četiri ždrala za njih poginule?
Napravi, možda i njihovi roditelji znaju za origami. Pogledaj spomen ploču koju im je darovala škola za sjećanje na njih. Na njoj su zapisana njihova imena. To je ploča od crnog mermera. Praviš ždralove za njih već.
– Bijeli su.
– Japanci su pravili ždralove uvijek ujutro. Lijepo je jutro danas u Sarajevu. Samo tuguje svijet. Idem pisati.
– To su mala djeca, tata. To su djeca koja su voljela svijet. Hoćemo li mi to doživjeti ako opet dođe do rata? Kako i šta možemo uraditi mi djeca da to izbjegnemo?
– Pravi ždralove. To će biti tvoja dječja molitvica za mir.
– Ti?
– Ja ću se moliti Bogu.
|