|
Zhena je posebna pricha. Dok sam radio, bilo joj je lijepo. Ujutro bi me s crnom kavom ispratila na posao, a onda je krojila dan po svom nahodjenju. Drugu kavu pila je sa susjedom neshto iza devet. Na prostranoj terasi ukrashenoj raskoshnim zelenilom. Susjedi su, za razliku od nas, bili bogati i rastroshni. Imali su visoka mjesechna primanja od kojih se moglo lijepo zhivjeti. Susjed je bio direktor stranog predstavnishtva a zhena mu, raskalashena kuc'anica. Shto god je trazhila, to je i dobila. Djece, kao ni mi, nisu imali shto im je itekako smanjilo kuc'ne izdatke. S tim dijelom susjeda je podmirivala svoje povec'ane nagonske potrebe. Moja zhena joj je bila dobrodoshla za troshenje vishka slobodnog vremena. Volila je puno prichati i znala joj je pogoditi zhicu. Uz kavu su do podne raspredale tko je u susjedstvu shto rekao, a od podne, shto je tko uradio. Nije bilo kuc'ne teme koju nisu do sitnica raspredale i preslagale u mozaik koji je samo njima dvjema odgovarao.
Nakon susjedove iznenadne smrti, zhena je povazdan izbivala iz stana. Pomagala je duboko ozhaloshc'enoj koni da prezhali izgubljeni gubitak. A imala je i zashto. Obiteljska mirovina koja je ostala iza pokojnog susjeda bila je nekoliko puta manja od redovnih i svih primanja koje je bivshi direktor donosio doma. Nekoliko mjeseci kasnije, susjeda je odselila u vilu na more, pa se moja zhena napokon skrasila u nashem dzhepnom stanu.
Moram priznati da joj nije bilo nimalo lako. S raskoshne susjedske terase pruzhao se prekrasan pogled na glavni gradski trg. Mogla je s uzhivanjem pratiti sva tekuc'a dogadjanja i imati jasan pregled aktualne situacije. Prozori nasheg stana gledali su u sivi betonski zid kojim je sprijecheno klizanje tla sa susjednog brijega. S vremenom se taj zid od kisha i naplavine toliko proruzhnjao da je odbijao pogled kao tenisku lopticu. Da bi izbjegla svakodnevna razocharenja, zhena je stavila gushc'e zavjese kroz koje se jedva probijao poneki trachak dnevne svjetlosti. Sunce nas je ionako josh od useljenja zaobilazilo u velikom luku jer je, tko zna od kada, bilo u zavadi sa tom stranom brijega.
Sve te bogomdane i ljudskom voljom kreirane okolnosti, tjerale su me svakodnevno iz stana. Uvijek sam za to nalazio dovoljno jake razloge, koje je zhena odobravala, poshto u meni nije imala odgovarajuc'eg sugovornika i slushatelja njezinih beskonachnih pricha. Uz kavu sam josh i nekako mogao pratiti verbalna naklapanja o temama koje me nisu zanimale, ali chim bi shalici ugledao dno, napushtao sam prostor kuhinje i selio se u WC ili drugu sobu gdje smo imali lezhaj i televizor. Tu bih buljio u ekran ili chitao stare novine, s vjerom da sve ono shto se desilo jucher, ponavlja i danas samo na drugom mjestu, u drugom obliku i sa znatno tezhim posljedicama.
Od svega shto sam volio i shto mi je u takvoj zhivotnoj situaciji odgovaralo, bili su dnevni i vechernji izlasci u shetnju. Njima sam se veselio kao nechemu shto c'e mi donijeti zheljenu promjenu i vratiti me na kolosijek kojim sam se kretao kad sam neshto znachio. Sve ono shto je iza mene ostalo, chinilo mi se boljim od onoga shto danas imam. Sve shto sam ochekivao bilo je vec'e i izazovnije od onoga shto sam u ovom trenutku vidio i osjec'ao. Promatrano s moje trenutne pozicije, koja se iz dana u dan ponavljala u istoj boji i izgledu, zhivio sam u rasponu od sjec'anja na proshlost do mashtanja o buduc'nosti. Sve drugo bi najradije izrezao i bacio u prvi ulichni kontejner. Zato mi je izlazak iz tijesnog stana i uskog misaonog okvira u kojem sam se sudarao sa zhenom i sam sa sobom, predstavljao neizmjernu radost.
Kad izadjem vani i udahnem chari prirode i gradskog zhivota, zaboravim na shuplje zhenine priche, na stalni rast cijena i na prazan hladnjak. Zrak me toliko opije da gotovo i ne primjec'ujem brojne kafic'e, restorane i buffete kroz chije se izloge naziru izazovne flashe nekada mi dragog pic'a, te shalice toplog chaja ili kave spremljene za imuc'nije goste. Sve to ischezne pred praznom lisnicom i dzhepovima koji su uredno napunjeni papirnim maramicama. Shto novim, shto upotrijebljenim.
Zanesen onim shto vidim i zaveden onim shto osjec'am, osvajam ulicu po ulicu do prostranih gradskih trgova. Kad izbijem na trg, potrazhim praznu klupu, sjednem kao turski pasha i bez chibuka u zubima, gutam sharenilo cvijetnjaka, zelenu travnu oazu lijepo uredjenih gradskih vrtova. Kad ozhednim, iz fontane ili s vodoskoka popijem pogledom onoliko vode koliko mi ubije zhedj i razgali dushu. Tada se osjec'am kao vrijedni seoski kosac koji je netom pokosio njivu i zalegao u hlad da odmori tijelo i dushu od napornih zamaha. Mislima se vratim u moj rodni kraj na Baniji u chijim zaraslim predjelima odumire stara oronula obiteljska kuc'ica koju je pradjed gradio od tvrde bukove japije.
Godinama nisam bio u zavichaju. Nemam tamo vishe nikoga, pa se i zhelja za ognjishtem gotovo do kraja ugasila. Zadnji put sam posjetio Baniju na isteku drugog tisuc'ljec'a. Ishao sam na pogreb stricu koji je bio zadnji primjerak nashe loze. Umro je u stotoj, shto ja ni u snu nec'u dochekati. Zhivio je u maloj i troshnoj udzherici koja se do zemlje savila pod teretom proshloga vremena. Nikad mi nec'e biti jasno kako je u takvim bezhivotnim uvjetima prozhivio i dozhivio stotu. Je li ga od smrti chuvala starina ili je po srijedi bila zhelja da otkrije nesluc'ene granice ljudske izdrzhljivosti? Mozhda ovo drugo, a mozhda i neshto trec'e shto mi ni tada, a ni sada ne pada na pamet.
U razgrtanju misli i upijanju prirodnih ljepota prodje mi i sat, a nekad i dva. Prolazak vremena ne primijec'ujem jer, shta je vrijeme u odnosu na chari koje zhivot pruzha. Shta su dan i noc' prema razigranim bojama cvjetova. Oni budu i prodju dok udarish dlanom o dlan. A ljepota i miris cvijec'a ostaje u zraku toliko dugo koliko nam treba. One se ponavljaju i obnavljaju sve dok gradom ne ovladaju kishe i snjegovi. Dok shushtave jarke boje ne zamijene toplinu i mekoc'u klorofila koji nas napaja tri godishnja doba.
Za kishnih i zimskih dana moje su shetnje rjedje, krac'e i u svemu siromashnije. Obavljam ih gotovo ritualno da ne izblijede navike i da ne smetnem s uma da zhivot i tada mozhe biti lijep i zanosan. S kishobranom u ruci i sheshirom na glavi, polagano koracham ulicama, mjerec'i duljinu zgrada i razmake koji ih dijele. U smiraj dana ponekad svratim u gradsku kavanu. Tu zauzmem mjesto uz stakleni zid, naruchim chaj i, s pazhnjom dobro siromashnog gradjanina, promatram uzhurbane ljude koji se odnekud vrac'aju ili nekamo odlaze. Njihovi pokreti, izlomljeni koraci i razigrane siluete podsjec'aju me na tvornicu koshmara koja radi do u sitne noc'ne sate, a onda se kratko odmara, da bi narednog dana opet pokrenula svoje raspjevane strojeve.
Chaj pijem bez shec'era otkad su mi lijechnici ustanovili vishak tog nekad dragog mi prehrambenog artikla. Kad mi je zhivot bio sladak, nisam u tijelu imao povisheni shec'er. A sada kad je zhivot ogorchao, shec'er se pojavio kao nezheljeni vishak. U zhivotu je to valjda tako. Dok imash fali ti ono shto nemash. A kad nemash, previshe ti je i ono shto imash.
Ne znam samo je li priroda tako udesila ili je i to zhivotno ljudsko djelo. Ako to ikada otkrijem, zapisat c'u ga u nekoj drugoj prichi. Ovoj je dosta i slovo!
|