|
Ibrahim Čokić je vrlo obrazovana ličnost, koja je ostavila vrijedne tragove iza sebe. Istina, njegov život je protkan islamskim duhom načina života, jer tu je vidio zaštitu nacionalnog samoodržanja u periodu burnog previranja u BiH.
Njegov moto je bio ”Posrtaj učenjaka je posrtaj naroda tj. kad učenjak posrne, za njim i narod (svijet ) posrne”.
Rođen je u turskom vaktu, formirao se u austrougarskom a plodove ostavio u Kraljevini te doživio i komunizam.
Muslimani su bili na jednoj strašnoj vjetrometini, ostavljeni bez oslonca. Iz feudalizma došao je rani kapitalizam, velika ekonomska kriza, a zatim socijalizam. Zapamtio je Balkanski rat, prvi i drugi svjetski rat, kao i ukidanje halifata.
Njegovo životno načelo je bilo da se Muslimani u BiH mogu sačuvati ako se vežu za izvorne korijene islama i tom principu je bio potpuno odan.
Vrijeme je išlo svojim drugim tokom u suprotnom pravcu i rušilo je svoje bastione, tako da su njegove ideje bile u koliziji sa životom.
Međutim, on je to radio sa najboljom namjerom i željom da Muslimani opstanu na svojoj djedovini.
Džabića pokret
Prvi puta sam čula od svoje majke (Šeremet Šuhrete rođ. Čokić) za postojanje Džabića pokreta. Muslimanski prvaci na čelu sa Mostarskim muftijom Ali Fehmi Džabićem tražili su veća samoupravna prava za Muslimane, a posebno u školstvu, pošto su imali vrlo podređen položaj.
To je bilo 1899. godine i ovaj otpor je bio osujećen tako da je AU dala svim potpisnicima otkaz sa posla.
Potpisnik je bio i Ibrahim Čokić, koji je također dobio otkaz.
Ova oblast je slabo istražena. Osim Vladimira Ćorovića u novije vrijeme on je predmet istraživanja prof. Rusmira Mahmutćehajića.
Međutim, ovaj otpor bio je podloga za stvaranje Memoranduma Ujedinjene muslimanske organizacije o rješenju jugoslovenskog pitanja, jednog oficijelnog dokumenta koji je predat caru Karlu 17.8.1917. god. u Beču na audijenciji Savfet-beg Bašagić i Šerif Arnautović.
U Memorandumu na jedan jasan i egzaktan način prikazan je neravnopravan položaj Muslimana u AU u svim oblastima života: prosvjeti, agrarnom pitanju, kulturi, privredi. Uvijek formalno su im data prava, ali uvijek je stavljen jedan uslovni faktor, jedan zarez, je ta prava anulirao.
I danas u Evropi nailazimo na iste varijante odbacivanja Muslimana. Slobodna sam da navedem citat iz knjige prof. Omera Ibrahimagića ”Bosna je odbranjena, ali nije oslobođena” na str. 70.
”Politiku zapadne Evrope i Rusije prema Bosni, najbolje je izrazio britanski premijer Džon Mejdžor u pismu svome ministru Daglasu Hogu, čiji je sadržaj nedovoljno poznat široj javnosti u našoj zemlji…
Mejdžor instruira svoga ministra da se nastave mirovni pregovori, jer mu oni služe kao ”prevara” da bi se ”odgodila bilo kakva takva akcija (misli na akciju ”muslimanskih” zemalja ), sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje”.
Kakve su tada bile nagle društvene promjene predočit ću na par primjera.
Za vrijeme AU promjena strukture stanovništva po vjeroispovijesti (tada se stanovništvo dijelilo samo po vjeroispovijesti i svi su bili Bosanci i Hercegovci) u Sarajevu bila je jako izražena u korist katoličkog stanovništva.
Tako npr. za period 1879-1910 povećan je broj stanovništva u procentima
- Muslimani 25 %
- Pravoslavci 126 %
- Katolici 2468 %
- Jevreji 140 %
- Sarajevo 143 % prosjek
- BiH 64 % prosjek.
”Stranaca u BiH je bilo mnogo. Od činovnika i državnih službenika do 1907. godine bilo je svega 32,22 % domaćih, a ostatak su sve bili ”kuferaši”. Među državnim službenicima bilo je 61,56 % katolika, 29,92 % pravoslavnih i 8,63 % muslimana.” Vladimir Ćorović ”Političke prilike u BiH”, 1939. god.
1918. godine dolazi do stvaranja Jugoslavije, gdje dolazi do jačeg uticaja pravoslavlja iz Srbije. Sami nazivi ulica u Sarajevu su tome potvrda: Vojvode Putnika, Skerlićeva, Nemanjina, Jug Bogdana itd.
U ovakvim prilikama jako teško je biti pravi kormilar.
Ibrahim Čokić radio je kao profesor na Velikoj gimnaziji u Tuzli od 1900. godine gdje je predavao vjeronauku, a zatim arapski jezik i književnost, kao i turski jezik.
Na Behrambegovoj medresi u Tuzli je predavao razne predmete: arapski i turski jezik, islamsku dogmatiku, stilistiku arapskog jezika, šerijatsko nasljedno pravo. To je radio besplatno.
Bio je posljednji Tuzlanski muftija do 1936. godine kada se ukida Muftijstvo.
Hikjmet
Sa svojom braćom prof. Adil-efendijom i Ahmet-efendijom, pravnikom, pokreće mjesečni časopis ”Hikjmet”, religijskog sadržaja. Časopis je štampan u Tuzli od 1929. do 1936. godine u štampariji ”Riste Sekulić”.
On je bio vlasnik, izdavač, finansijer, te glavni i odgovorni urednik ovog časopisa. ”Hikjmet” je bio rado prihvaćen časopis i čitao se na području cijele BiH, Beograda do Štipa, što se može zaključiti po adresaru pretplatnika.
Ukupno su izašla 72 broja na 2326 stranica. Tu se nalazi značajan opus radova. Izašlo je oko 500 članaka, rasprava, radova u nastavcima.
Hadži Ibrahim objavio je preko stotinu svojih radova, većih i manjih, kao i pjesama. Najznačajniji su svakako studija ”Iman” koja je objavljena u 27 nastavaka, te ”Moje putovanje na hadždž”.
Danas ”Hikjmet” predstavlja riznicu kulturnog i vjerskog sadržaja. On je konzervacija jednog vremena kroz koji je prošla BiH, odnosno Muslimansko stanovništvo. Zbog toga je postao vrlo interesantan za proučavanje. Objavljeni su već magistarski i doktorski radovi, a ostalo je još mnogo izazova za njegovo proučavanje.
U njemu su objavljivali i poznati i nepoznati pjesnici svoje stihove, kao i prepjeve sa arapskog, turskog i perzijskog jezika.
Navešću nekoliko imena koji su po meni veoma vrijedna: Refik Žabić, Mašić Muhamed, Sadiković Dželil, Husein Šehić, Muhamed Zahirović, Džemila Zekić Hanumica, Muhamed Hifzi, Mustafa Grabčanović, Hajrudin Pašović i drugi.
Sa jedne vremenske distance od oko 70 godina može se objektivno sagledati jedan period sa vjerskog, političkog i kulturnog stanovišta u BiH.
Profesor Ibrahim Čokić umro je u Tuzli 1948. godine. Nije imao svoju djecu, ali iza njega ostala su dobra djela.
Prošle godine u Mekki, naše hadžije uputile su najuzvišeniju molbu, Arefatsku dovu na Hadžu na svom jeziku, koju je preveo i zapisao Hadži Ibrahim Hakki Čokić, profesor i muftija prije više od sedamdeset godina a koju je objavio u ”Hikjmetu”.
Dobra djela nadžive svoje stvaraoce.
Tuzla, 28.5.2006. godine
____________________
Prilog: Grupna fotografija iz 1936. godine, snimljena u prostorijama Tuzlanskog muftijstva prilikom posjete jednog uglednika iz Egipta.
S lijeva na desno sjede: Mehmedbašić Osman, kadija, Čokić hadži Ibrahim, muftija, Pašić hadži Hasanaga, gradonačelnik, Uglednik iz Egipta, Husić hadži Muhamed, muderis, Berbić Mustafa, kadija.
Stoje: Jahić hafiz Muhamed, kadija, Salihbegović, učitelj, Čokić Adil-Abdurahman, profesor, Redžebašić, hafiz Ahmet, tajnik Muftijstva, Damadžić hafiz Sulejman, muallim, Pašić Abdurahman, kadija i Imerović Šaban.
|