|
Intuicija u nizu slika koje ostaju simboli, ne-zemaljski, a odnose se na sve nevidljivo i nepoznato kao znak nedekodiran u umjetnikovoj stvarnosti. Ostaje pitanje bez odgovora o imaginaciji, njenoj pojavnosti i o slozhenosti ljudskih ponashanja, o stvarnosti koju ne poznajemo, onoj koja je nauchno nedokazana. Tematika transcendentnog. Per Lagerkvist je umjetnik koji postavlja pitanja o smislu, posebno u takvim vremenima kao shto su rat i nepogode, postavlja pitanja o zlu i dobru kao nekoj sintezi u chovjeku i to je jedan od cheshc'ih motiva kojim je prozheto njegovo djelo. Ono najgore shto je upoznao to je ratno zlo; pisac pokushava da udje u prostore ljudskog uma i da apeluje na uspavane savjesti u vezi sa manifestacijama prijetec'im, izrechenim rijechima ili realizovanim u dokumentima, da pokazhe rat u slikama sa karakteristikama unishtavanja ljudi u svijetu, a to shto je uspio da zamisli i ostvari slike i shto ih je ostvario onako kako jeste, to postaje i ostaje humanistichki podvig koji ga je uvrstio u red velikana svjetske knjizhevnosti.
Religiozni sadrzhaji i ratna tematika, simboli josh uvijek nedovoljno istrazheni. I pored brojnih knjizhevno-teoretskih radova koji prate njegov knjizhevni opus, stvaraju dojam da se chitalac nalazi u podruchju filozofije koja je prozheta knjizhevnim. U vezi sa iracionalnim problemima uspostavlja kontakt sa zhivotom kao zagonetkom; te slike predstavljaju uskrsnuc'e irealnosti na osnovama narastajuc'e gladi, umora, straha, tjeskobe, halicunantnih ponashanja. U vezi sa umorom ili sa opojnim drogama on razmishlja o postojanju i razvija jedan umjetnichki ritual nestajanja u svjetlosti i miru koji nije ”utonuc'e u nishtavilo”, nego blaga svjetlost, prijelaz, preselenje, transformacija i dugi oblik zhivota koji nasluc'uje, a to nasluc'ivanje usko je situirati u jednu religiju. Revolt protiv konvencionalnog prikazivanja dobra i zla postaje provodni motiv u njegovom cjelokupnom ostvarenju.
Dzhelat
”Sa Dzhelatom stoji Lagerkvist u sredishtu borbe sa zlom – djelo je bez premca u nordijskoj knjizhevnosti. Deset godina prije nego je novela izashla chitao je u novinama (”Le Temps” u Parizu) o nekom shpanskom dzhelatu koji je putovao vozom. Jedan za drugim napushtali su putnici kupe, niko nije htio da se vozi sa njim. Lagerkvistu je tema posluzhila da kazhe o revoltu, o strahu, o zhivotinjskom u ljudima, o borbi za slobodu i ljudska prava i o otporu protiv nacizma.”16
Knjiga je objavljena 1933.17
O prvom dijelu koji je u potpunosti simbolichan, kritika se ne upushta u jasne ili u dulje analize.
Moglo bi se rec'i da je to i ekspresionizam i egzistencijalizam i simbolizam, sublimirani izraz modernosti i Lagerkvistova ”osveta” nad realistichkim nachinom izraza.
U noveli, kao i u drami, naznachena su dva vremena u kojima se radnja deshava. U prvom dijelu radnja je smjeshtena u srednji vijek. Naznaka je scenska:
”Boedeln satt och drack vid ett halvskumt bord inne paa vaerdshuset. I skenet av det enda, osande talgljus som kroegaren bestod haengde han stor och vaeldig oever bordet i sin blodroeda draekt med handen om pannen daer baedelsmaerket var brant in.”18
”Dzhelat je sjedio i pio kraj jednog polumrachnog stola unutra u gostionici. U osvjetljenju jedine, zhmirkave svijec'e kojom ih je kafedzhija chastio, razmishljao je duboko i mnogo, pokraj stola u svojoj crvenoj odjec'i s rukom na chelu, gdje je izgarao njegov krvnichki znak.”
U drugom: ”moderna” vremena:
”Daer hade kommit in flere folk, det sorlade och vimlade, hoerdes roester och skratt och klirande av glas borta i halvmoerket…”
”Doshli su mnogi gosti, brujalo je i komeshalo se, chuli su se glasovi i smijeh i kuckanje chashama dalje u mraku…”
Naznaka promjene vremena na sceni data je poput didaskalije:
… globen uppe i taket vred sig laangsamt och kastade ett otydligt blaaviolett och groenaktigt sken…19
… reflektor gore sa plafona okrec'e se polako okolo i shiri razlichitu svjetlost, plavoljubichastu i svijetlozelenu…
Oshtra satira na ponashanja jednog vremena data je direktnom osudom, stilskom formom koja je i dijalog i pripovijedanje:
”Mi ne slichimo nijednom drugom
narodu, bezuslovno nuzhno moramo imati boga za nas lichno i to brzo.
Rat je snaga i moc'. ”Jedan narod koji ne zheli rat, to je bolestan narod!”
”A onaj koji dovede do mira taj je izdajica!”
”Dolje izdajice!”
”Smrt im!”
”Jasno je da moramo proshiriti nashe uchenje shirom svijeta! … A onaj narod koji ne prihvata nashe, istrijebic'emo.”20
Muzika se mijenjala. Fini orkestar u drugom kraju sale svirao je neki tango na temu jedne stare, klasichne kompozicije. Bilo je tiho sa punim ugodjajem u sali, a onda je neki gospodin morao izac'i u toalet. A kad se vratio, vidio je siromashke da sjede kod nekog stola iza podijuma za muziku da bi uzeli neshto hljeba na brzinu. ”Herr” se zazhario u licu i prishao im.21
Bolest nacionalizma izrazhena je ovdje otvoreno, pjesnik je izashao iz zaogrtanja teksta prenesenim znachenjima.
Patuljak22
Romani Per Lagerkvista nisu zabavna shtiva, pisac u svakom sluchaju ostaje vjeran izabranoj temi i sintagmi kojom postavlja pitanje o besmislu unishtavanja; okrec'e se i onoj drugoj strani, pokushava pronac'i uzroke nenormalnih ponashanja i u tom dijelu koji se pomjera u podruchje irealnog nalazimo chitav niz simbola od kojih mnogi ni do danas nisu dekodirani.
Patuljak je kratko djelo u kojem je sublimirano razmishljanje o uzrochno-posljedichnim vezama dobra i zla u chovjeku, odnosno o vanjskim odnosima izmedju naredbodavaca i izvrshitelja (dvije lichnosti) u situaciji kad je naredbodavac okruzhen slavom, a izvrshilac – u zatvoru.
Zlo je u Lagerkvistovom djelu rat, a u vezi sa tom temom, zavisno od situacija, simboli se mogu dekodirati u skladu sa konkretnim situacijama.
Citiram jedno od rjeshenja ovog simbola koje je u svojoj studiji o Lagerkvistovim djelima naveo Ragnhild Fearnley:
”Dvaergen” er romanen om selve den onde viljen … mennesket som i makten soeker kompensasjon for sin mindreverdighetsfoelelse og hensynsloest ofrer andre menneskers liv og lykke, ja, nyter aa se doed og oedelagelse omkring seg. Det er en uhyggelig bok.”23
Patuljak se u ovoj situaciji javlja ”objashnjavanjem” u prvom licu:
”Ja sam otkrio da ja ponekad izazivam uzhas. To chega se ljudi boje – to su oni sami. Oni vjeruju da ih ja plashim. Ali to je patuljak unutra u njima, to chovjekoliko bic'e sa majmunskim licem, shto to chini, shto dizhe glavu iz dubine u njihovu narav. Oni postaju plashljivi jer ne znaju da imaju neko drugo bic'e u sebi. Neshto shto izbija na povrshinu, neshto iz njihove unutrashnjosti, neshto od taloga u njihovoj dushi, neshto shto ne prepoznaju i shto nije u vezi sa njihovim vanjskim zhivotom.”
Kad to dovedemo u vezu sa ratom, u pitanju su svakako izvjesna stanja svijesti, kao i strahovi i psihoze uzrokovane nemirnim vremenima.
”Patuljak” je dozhivio veliku popularnost ne samo u Shvedskoj, nego i u inostranstvu. Piscu su stizala pisma iz cijelog svijeta. Izmedju ostalog i od jednog pravog patuljka koji je bio uzbudjen i zbunjen. Taj chovjek, patuljak, shvatio je sliku doslovno i napisao da patuljci nisu posebno zli ljudi, nishta manje od ostalih. To pismo je zabrinulo pisca. Napisao je dugachki odgovor u kojem je pokushao objasniti simboliku knjige i njeno stvarno znachenje. Bio je to izuzetak, Lagerkvist nije objashnjavao svoja djela.24
Iniciranje zla i projektovanje ”u malog chovjeka”, simbol je koji se otkriva svojim znachenjem u toku radnje i pri kraju djela:
”Nakon nekog vremena posjednut sam na sud, gdje mi je stavljeno do znanja da sam bio optuzhen za sve vrste zlodjela, a izmedju ostalog i za ”njenu”25 smrt.
Chovjek me je pitao imam li neshto rec'i u svoju odbranu. Nisam ih udostojio nijedne rijechi. … Kasnije je doshla presuda. Za sva moja zlodjela i prouzrokovanje mnogih nevolja osudjen sam na lance u najmrachnijoj prostoriji…
Istina je da sam mijeshao otrov, ali ko mi je naredio da to uchinim? Istina je da sam uzrokovao smrt, ali ko je to zhelio?
Istina je da sam tukao, ali ko me je molio da to uradim? Ako sam ja privezan uza zid, onda je on vezan za mene.”26
Opravdava li Lagerkvist zlochin na ovaj nachin. Nikako! On osudjuje one koji se u sluzhbi zla ponashaju bezgranichno vjerno i u onim situacijama kad je u pitanju rushilachki chin isto kao i one u chijim se glavama zachela ideja o unishtenju.
Ratne slike ”renesansne Italije” sasvim se slazhu sa opisima poremec'aja i haotichnih situacija nastalih iz ideja nekih naredbodavaca.
”Konji su upregnuti u kola i sve je nabrzinu natovareno, oruzhje i sve vrste opreme, ljudi su preskakali jedno preko drugog, saosjec'anje je bilo potpuno odsutno. Slijedio sam kola u koja je bio natrpan knezhev shator i sjeo pozadi. Dat je signal za razlaz, a mi smo se povezli niz obronak i stigli na bojno polje. Vec' tada bilo je prazno i pusto, jedino su lezhali pali i ranjeni. Oni su lezhali tako gusto da nismo mogli naprijed, a da ne vozimo preko njih. Vec'i dio bio je vec' mrtav, a oni drugi stenjali su i jaukali cijelo vrijeme. Nashi vojnici dozivali su nas i molili da ih uzmemo sa sobom, ali to nije bilo moguc'e, mi smo morali zhuriti da ponovo stignemo vojsku. … Neshto slichno nikad nisam vidio ranije. Jedan dio konja lezhao je medu leshevima. Provezli smo se pokraj jednog koji je imao stomak rasporen, a iz utrobe je isticalo pored njega, po zemlji. Gadilo mi se da gledam, pomislio sam da c'u povrac'ati. Viknuo sam kochijashu da povec'a brzinu, on je zviznuo bichem i mi smo se odvezli.”27
Majstor Bernando, jedna od lichnosti u romanu Patuljak, prouchava prirodu i njene tajne, istrazhuje cvjetove, studira svoje kamenje. To je nachin da se kazhe o matematichkoj osnovi umjetnosti, o onome shto se nalazi u osnovi Lagerkvistovog razmishljanja u njegovom programskom djelu
Razmishljanje u vezi sa traganjem za apsolutnom istinom:
”Hoc'emo li biti sretniji ako uspostavimo istinu? nastavio je. Ja to ne znam. Ja samo trazhim istinu. Cijeli moj zhivot je nemirno trazhenje istine, a ponekad mislim da sam je naslutio, mislim da je neshto bljesnulo s neba – no nebo se nikada nije otvorilo potpuno prema meni, nikada moje ochi nisu upile tu prostornu beskonachnost koju moramo osjec'ati da bismo razumjeli neshto. To nama nije dozvoljeno. Zbog toga je sav moj napor uzaludan. Zato je sve shto sam dodirnuo postalo poluistina i nepotpunost. S bolnim mislima gledam na svoje djelo, s bolnim mislima i sjetom moraju ih i drugi posmatrati – kao jedan torzo. Nepotpuno, nedovrsheno je sve shto sam stvorio. Sve napushtam nedovrsheno.”28
Umjesto zakljuchka
|