|
Posao koji obavljam u inozemstvu kao i stavovi koje sam vec' prije zastupao navode me da, svaki put kad se ukazhe prilika, nastojim vidjeti shto vishe krajeva zemlje u kojoj sam rodjen, koju sam volio i nisam prestao voljeti, koju sam ovih posljednjih godina toliko zhalio i josh zhalim. Moram priznati da moguc'a radost pri povratcima kratko traje. Lica onih koje susrec'emo ne dopushtaju da se produzhi. Vijesti koje chujemo ne ohrabruju.
Pomirio sam se s tim da Jugoslavije nema i da je vishe nec'e biti, mozhda nikad. Iako je ona – sa svim nedostatcima koje je imala, o kojima sam pisao ponekad previshe strogo – zasluzhila bolju sudbinu od one shto ju je snashla. A sudbina nas nikad ne snadje sama – sami je manjim ili vec'im dijelom pripremimo i omoguc'imo, nadjemo. Snosimo manji ili vec'i dio odgovornosti shto je takva kakva jest. Svi zajedno i svatko napose.
Povratnik lako uvidja kako svatko svoju krivicu najradije prebacuje na drugoga. Pritom je malo tko spreman suditi o sebi i svome. Onome tko to pokusha nije lako. ”I drugi su radili isto”, tvrde oni koji su najvishe krivi. To nije isprika ni za chiju krivicu, najmanje za vlastitu. Prije nashega neslavnog rata, ovoga posljednjeg, gledao sam druge zemlje i razmishljao o njihovim ratnim iskustvima. Napose Njemachku, gdje mi je otac proveo chetiri godine po logorima, na teshkome prisilnom radu. Strahotni, gotovo nevjerojatni zlochini pochinjeni su ime nacije i nacizma u zemlji koja se odlikuje starom i dubokom civilizacijom i kulturom, velikom filozofijom i velichanstvenom muzikom. Zlodjela, dakle, nisu jedino proizvod zaostalosti i primitivizma naroda poput balkanskih, ili nekih drugih u Aziji, Africi i ne znam gdje sve. Ona se mogu dogoditi posvuda, pa i tamo gdje su civilizacijske i kulturne tradicije najtemeljitije i najvjerodostojnije. Iz toga odgovora radjaju se druga pitanja: shto se mozhe uchiniti da se takve nesrec'e ipak ne dogode? ili, ako su se vec' dogodile, na koji nachin prevladati njihove posljedice? kako postupiti da se ne ponove u nashim prilikama, u podijeljenoj republici Bosni i Hercegovini koja je najvishe stradala, u bivshoj Jugoslaviji koje vishe nema?
Njemachka kultura, koju ponovo uzimam za primjer, njezini pisci, umjetnici, filozofi nashli su u sebi snage i smjelosti da pred lice vlastite nacije stave golemo ogledalo: evo takvi smo, to smo uchinili drugima, shutjeli smo dok su to u nashe ime chinili nashi sunarodnjaci – masovna ubojstva, muchenja, strijeljanja, Auschwitz, Dachau, gasne komore, holokaust, najgore shto se ikad u povijesti dogodilo. Digli su smiono glasove ljudi od pera poput krshc'anina Heinricha Boella, ateista Guentera Grassa, spisateljske ”Grupe 47”, egzistencijalnoga filozofa Karla Jaspersa koji je prvi progovorio pred svijetom o ”Pitanju krivice” (naravno, prije svega njemachke krivice), analitichara nashe suvremenosti Juergena Habermasa i drugih koje ne zaboravljam. Ni u jednoj zemlji fashizam danas nije tako i toliko osudjen koliko u Njemachkoj. Svaki istup koji se poziva na nj ili njime nadahnjuje podlozhan je chak zakonskim sankcijama. A u nas…
Na nashim prostorima, kojima je povijest rijetko donosila mir i josh rjedje srec'u, nismo se usudjivali staviti slichno ogledalo pred lica vlastitih nacija chak ni poslije drugoga svjetskoga rata, u kojem su nashi medjusobni pokolji ostavili za sobom vishe krvi nego oni koje su izvrshili okrutni osvajachi. Teshko bi bilo objasniti sve razloge zbog kojih je osvjeshc'enje bilo nedovoljno i nepotpuno. U ovom se posljednjem ratu, mozhda upravo zbog toga, nastavio i produzhio – uza sve ostalo – drugi svjetski rat. Vidjeli smo slichne pozdrave i pokliche, jednake mrzhnje i osvete, analogne odore i ideologije. I dandanas ih mozhemo susresti na raznim mjestima gdje ih nove vlasti podnose s besprimjernom lakoc'om postojanja, ponekad i podrzhavaju. Pokushava se javno rehabilitirati ustashtvo, chetnishtvo se sluzhbeno proglashava antifashistichkim pokretom…
Stare ideologije, koje su propale na ispitu povijesti, pokazivale su stalno tezhnju da prisvoje dio tudjega teritorija proshirujuc'i vlastiti, ”chistec'i” ga etnichki, proganjajuc'i njegove stanovnike. One su u ovom posljednjem ratu ponovo ozhivjele i ochitovale se na najsramotniji nachin. Iluzije o velikim nacionalnim drzhavama na Balkanu postale su odavno apsurdne ili zlochinachke. Svatko c'e na kraju ostati u svojim granicama, manjih od onih koje je prizheljkivao njegov nacionalizam. Onaj tko ostvari bolje odnose sa svojim susjedima i s manjinama u vlastitoj sredini dobiva vec'e priznanje svijeta i povijesti. Mnogi josh ne uvidjaju da je upravo to kriterij po kojemu ih se razvrstava i sudi o njima: odnosi Srba prema Kosovarima i Kosovara prema srpskoj bashtini na Kosovu; odnos Hrvata prema Srbima u Hrvatskoj, onima koji su ostali i onima koji se uzalud pokushavaju vratiti na svoja spaljena ognjishta; krajnje ksenofobichan odnos kakav se ochitovao na referendumu u Sloveniji prema ”brac'i s Juga” koja godinama radi i zhivi u toj republici a ne mozhe dobiti status gradjanina; u samoj Bosni i Hercegovini medjusobni odnosi medju nacionalnostima i vjerama te napose odnos svake nacionalnosti ili vjere prema onima koji su na odgovarajuc'em teritoriju u manjini. Odnos prema Romima, koji rushi ugled nekih od susjednih nam zemalja, Rumunjske, Bugarske, Madjarske – odnos koji je i u nas bio bolje nego shto je danas. To su pitanja prvoga reda, postavljaju ih, vishe nego mi sami, oni koji odluchuju o tome hoc'emo li i kako c'emo biti prihvac'eni u Evropi i svijetu. Onaj tko ne potrazhi odgovore na njih ostat c'e dugo u zapec'ku suvremenosti, nepriznat i marginalan, balkaniziran.
Prilikom proshlih boravaka u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji te nedavno opet u Hrvatskoj, nakon shto je postala pravomoc'nom jedna apsurdna osuda protiv mene na koju nisam htio ulozhiti zhalbu kako je ne bih time legitimirao, uchinilo mi se da su se nacionalizmi ipak umorili. Obradovao sam se tome. Stekao sam dojam da taj zamor oslobadja ljude od straha – da tako i govor postaje slobodniji. U takav polozhaj lakshe se vratiti. Ne znam da li bih takav sud i sad ponovio, u proljec'e 2006. godine. Danas se u gotovo svim nashim sredinama mozhe rec'i shto god se hoc'e protiv bilo koga, chak i onih na vlasti, ali ni lazh ni istina najcheshc'e nemaju smisla ni odjeka niti se za njih snosi odgovornost. Uchinak ogledala – tamo gdje postoji zhelja ili pokushaj da se takav uchinak ipak postigne – time se posve umanjuje, od njega se zapravo odustaje.
Iskustva jugoslavenske zajednice, dok je postojala i pripadala svima nama, nisu bila – unatoch svemu – toliko beznachajna i neplodna koliko ih mnogi medju nama danas prikazuju, osobito u Srbiji i Hrvatskoj, u Sloveniji takodjer. Imali smo stanovita ugleda u ochima svijeta, koji nitko od nas nije uspio poslije raspada sachuvati, unatoch hvali kojom se zaodijevaju nacionalistichki korifeji. Mali, vrlo mali broj intelektualaca koji su pokushali uochi i na pochetku rata podrzhati spasonosnu liniju shto nas je mogla sve zajedno dovesti u Evropsku uniju, bez lesheva, izgnanstava, rushevina, ostao je usamljen, potisnut, nepodrzhan. Poznato je kako su postojale objektivne shanse da nas Evropa prihvati prije ostalih zemalja Istochne Evrope, od kojih smo se bolje razvijali i bili slobodniji. Nudjena je chak za to i potpora, posve konkretna (chak i financijska), koje su odbili mrachni gospodari rata rachunajuc'i na vec'e probitke za sebe i svoje. A nash put u buduc'nost, ako bude srec'e, zavrshit c'e jednoga dana, tko zna kad, onako kako je mogao zapocheti: zajednichkom prisutnoshc'u u evropskoj organizaciji gdje svatko mozhe – gdje je to mogao bez rata i zhrtava koje smo podnijeli – potvrditi svoje posebnosti i identitete. S koliko zakashnjenja, neoprostivoga! Oni koji su vec' na kraju osamdesetih i pochetku devedesetih godina sad vec' protekloga stoljec'a pokushali osporiti politiku koja je vodila u sukob, proglashavani su izdajicama nacije, chak i neprijateljima naroda. Nerado se sjec'am toga razdoblja.
Ubrzo se i sam kritichki govor, nuzhan za stvarni napredak, suzio i okljashtrio. Nashao se u polozhaju izmedju izdaje i uvrede: zamjeriti bilo shto onima od kojih potjechesh, znachilo je izdati ih; prigovoriti ma shto drugima, isto je shto i uvrijediti. Ta se operacija izvodila pod prijetnjom koja se lako ostvaruje. Na taj se nachin ponishtava dijalog unutar nacije i medju nacijama. Pogotovo tamo gdje one nisu bile kadre usmjeriti sebe same ni potvrditi se na dolichan nachin.
Zbilo se, velikim dijelom, ono shto je njemachki filozof oznachio kao nepopravljivo u sukobu, shto valja nastojati da se ”izbjegne” po svaku cijenu – ono nakon chega se u nashim prilikama zajednishtvo ne da vratiti u prethodno stanje, a zajednica ne mozhe zasnovati kao zajednichka drzhava. Dogodio se Vukovar sa chetnichkim zvjerstvima, Sarajevo s tri i po godine neposhtedne i nepodnoshljive opsade, Srebrenica s najvec'im zlochinom nakon drugoga svjetskoga rata u Evropi, Stolac i Mostar sa simbolichnim rushenjem Staroga mosta i osnivanjem koncentracijskih logora poput onih u Dretelju ili na Heliodromu; i masovni izgon Srba iz Hrvatske koji vjerojatno ne bi u toliku broju nasjeli propagandi budalastih miloshevic'evskih trabanata da nisu u sebi nosili pamc'enje na ustashke pokolje 1941. godine i Jasenovac. Nazivi mnogih mjesta postali su opet imenima stratishta.
Josh rijech-dvije o povratcima. Malo je tko imao srec'u da se, nakon odlaska, ukljuchi na dostojan nachin u zhivot i rad neke druge, strane sredine. Javljali su se istodobno zhelja za povratkom i osjec'aj da se uzalud prepushtamo takvoj zhelji. To vrijedi i za mnoge od onih koji su ostali u granicama bivshe drzhave: negdje chak u istom gradu, s jedne strane rijeke, recimo Neretve, i druge. Jedni su izgubili zavichaj, drugi domovinu, neki pak jedno i drugo. Kakvi su izgledi za zhivot tamo gdje se nezaposlenost nemilosrdno povec'ala a nesnoshljivost nije pritom smanjila? Povratci su obichno privremeni i relativni, rijetko konachni i stalni. Boravishte koje steknu najuspjeshniji nikad nije isto shto i vlastita zemlja. Jedno se ne da zamijeniti drugim.
I nakon svega dolazi na scenu, ne bez muke, novi narashtaj. U njemu c'e se nac'i, nadajmo se, smioni i odluchni pojedinci koji c'e staviti ogledalo pred ochi svojih ocheva i majki, sestara i brac'e. Sudec'i po otporima na koje smo nailazili mi stariji, nec'e ni njima biti lako. Premda su se nacionalizmi kompromitirali ili umorili, nisu ustuknuli ni predali se. Drzhe u rukama uzde. Sluzhe se ustanovama koje su stvorili po svojoj mjeri, zakonima koje su odredili po vlastitim mjerilima. Ne pada im ni na pamet da osude svoje pristalice koji su doista krivi niti da priznaju shto su sve sami skrivili: na primjer oni koji su rijechima i pismom trovali svijest, shirili neprijateljstvo, pozivali na ubijanje. Sudovi koje su sami stvorili i napuchili svojim poslushnicima takvi su da je glavnim krivcima moguc'e suditi jedino izvan zemlje, pred Medjunarodnim sudom koji je – kakve li sramote ! – osnovan za zlochince s prostora bivshe Jugoslavije. Zhivimo pod stranim protektoratima i chini se kao da smo to, dobrim dijelom, i zasluzhili.
Nove se drzhave, svaka na svoj nachin, klerikaliziraju. Vjere i njihovi predstavnici gramzljivo uzimaju vishe nego shto im pripada. Vlast im ide na ruku i rachuna s njihovom podrshkom. Drzhava se odriche laichnosti. Chak i u Bosnu, najranjeniju od svih nashih zemalja, dolaze izvana oblici vjernishtva kakvu su njezinoj povijesti bili strani. A sam jezik, u svom najvec'em dijelu koji nam je doista zajednichki, dijeli se neprirodno, nerazborito, ponekad nakaradno – suprotno svemu onom shto je bila zhelja nashih najvaljanijih predaka. Kao da netko zheli da se shto manje i slabije razumijemo! Ni knjige ne dopiru iz jedne sredine u drugu, premda se javljaju djela – shto ipak ohrabruje – koja mogu svakoj sredini poneshto podariti: u najmanju ruku obogatiti njezinu duhovnu bijedu.
I da spomenem na kraju iskustva na koja vec' odavno pokushavam upozoriti. Svi narodi, osobito manji kao shto su nashi, duzhni su chuvati nasljedje koje su s mukom namrli – ali naidje razdoblje u kojemu moraju chuvati sebe same od stanovitih sadrzhaja svoga nasljedja. To vrijedi i za pamc'enje: moralo ga se stoljec'ima braniti – a dodje doba kad sebe moramo braniti od njega. Kako se osloboditi tereta chuvajuc'i ono shto se mora sachuvati? Kako se odijeliti zlopamc'enje od pamc'enja? Kako razluchiti bolju proshlost od proshlosti? Samo kultura mozhe dati odgovore na takva pitanja – naravno, tamo gdje netko pita kulturu ili je barem donekle poshtuje. Mi kao da nismo te srec'e. A imali smo u vlastitoj proshlosti, ma koliko teshka bila, toliko vrijednih i mudrih predaka!
Mozhda c'e biti vredniji oni koji dolaze. Nadajmo se da c'e biti mudriji od nas. U svakom sluchaju nec'e nam imati na chemu zavidjeti.
____________________
*Dijelovi govora odrzhanog prilikom dodjele pochasnoga doktorata na Univerzitetu ”Dzhemal Bijedic'” u Mostaru i u centru ”André Malraux” u Sarajevu, maja 2006. godine.
U proshlom broju ”Mosta”, na strani 21. tehnichkom omashkom potkrala se greshka. U rechenici: ”…originalnu diplomu pochasnog doktorata koju je dizajnirao akademski slikar Mustafa Pezo”, treba da stoji: ”akademski slikar Salko Braco Pezo”.
|