|
Tako je nastala KNjIGA MOSTOPISCA. Tako se osovila, prethodno u tirazhu chasopisa multiplicirana slika shirom svijeta, sada i kao knjiga. Svuda gdje chasopis Most vec' stizhe i gdje ga s radoshc'u dochekuju, sada znaju i o Knjizi mostopisca. Potom, izluchene kolumne u posebnoj knjizi, progovorile su kontinuitetom Kebinog zhivljenja za chasopis Most i kulturno bic'e koje je artikuliralo i njegovu osobnost.
Svima je otkriveno kardinalno mjesto razaranja i podjele medju ljudima u gradu koji cijeli svijet smatra svojim. U dugom vremenu, problem je sveden na krivicu za rushenje Starog mosta, mada su preko improviziranog mosta ljudi vec' krenuli jedni drugima ususret, ispushtajuc'i ruzhe u reku i shirec'i ruke.
Alija Kebo je pjesnichki vidovito i s nepomuc'enom vjerom, dao sve da obezbijedi kontinuitet funkcioniranja kulturnog znaka koji emanira iz same rijechi, iz imenica Most i Mostar. U tom nastojanju, ustvari, on je izabrao svoj Usud: ravnodushnost institucija i moc'nih, kao i odobravanje kulturnih djelatnika kojima je jasan smisao njegovoga angazhiranja.
Mostopisac
Alija Kebo je ime i autoritet pjesnichke rijechi, pjesnichki bard i glavni i odgovorni urednik chasopisa za obrazovanje, kulturu i umjetnost Most, od njegovoga obnavljanja. Ustvari, Alija Kebo se pojavio kao autor vec' u prvom broju chasopisa Most 1974. godine, a stao na chelo njegove obnove i redovnog izlazhenja 20 godina kasnije. Za deset godina, uchinio vishe nego dotadashnji uredjivachi i izdavachi chasopisa koji je sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih uzhivao izvanredan ugled. A onda, chetiri godine, Most nije izlazio, jer Stari je srushen, pa je i most medju ljudima koji izdaju chasopis pukao i, vishe nisu mogli preko srushenog Mosta.
To shto ne mogu ljudi i njihove gradjevine, srushene ili uspravne, mogu pjesnici. Kako i ne bi mogli, kad je rijech o pjesnichkoj ideji poznatoj i pod imenom Bosna i Hercegovina. Ideje i funkcioniraju na nachine energije koju pokrec'u u ljudima koji, opet, postaju njihova materijalna snaga. Preko Srushenog Mosta Alija Kebo krenu s Velimirom Miloshevic'em recitirajuc'i stihove:
Preko srushenog Mosta
Prelazim lebdimice
Da ti donesem ruzhu
Zastajem na sredini
Da vidim ima li te
Tamo na drugoj strani
Ispushtam ruzhu u reku
Neka je valovi nose
U vekovito more
I ispruzham ti ruke”
I, vaspostavi se most kao pjesnichka ideja chiji su sjajni poklonici Velimir Miloshevic' i Alija Kebo, na koju Bosna i Hercegovina najvishe i lichi. I, evo ga, traje i danas. Mostarski, dakako, uz sve suprotstavljenosti i liskaluke. Pa se i lijepo vidi, shta su to ljudske prljavshtine i podlosti, zloba i jad, ljudsko nishtavilo, i kako se mostovima nishta ne mozhe, jer traju u dushama i ochima, shire se i uspostavljaju vec' susretanjem pogleda, podupiru zheljama u osnovnim navikama i zhivotima. Ko srushi most, samo je srushio sebe, a oni koji su mostari, koji zhele mostovati, chine to duhom, pogledom, rijechju, tekstom i zhivot ide dalje. Preko mostova, dakako.
Mostopisac je iz broja u broj sve uvjerljiviji.
I pocheshe prelaziti ljudi. I svaki s aferimom glodurove uvodne rijechi. Kolumna. Esej. Reminiscencija. Pjesma. Krik. Apel. Optuzhba. Molba. Uputa. Podrshka. Nikad Osuda. Alija Kebo, zna. Kebo je mostar odranije. Sada – mostopisac – zauvijek. Poshtuje ljude i Jedinog Stvoritelja Svega. Mosti prostor i vrijeme, rijechju i zhivotom. Djelom. Oko njega se roje isti takvi ljudi, s istim zanosom i nadom, s vjerom kako je ljudski jedino mostovati i mostiti, kako je u tome smisao i Bozhije Volje o Jednoc'i Postojanja: Ivo Mijo Andric', Radmilo Braca Andric', Muhamed Elezovic', Gradimir Gojer, Sabahudin Hadzhialic', Sanela Kuko, Predrag Matvejevic', Jusuf Nikshic', Rapko Orman, Nusret Omerika, Ismet Smajlovic', Salko Sharic', Muhamed Shator-rahmetli, Salih Trbonja Sevdi, dr. Elbisa Ustamujic', ali i uistinu fascinantno shirok krug saradnika.
Okupljeni u knjigu, hronoloshkim slijedom pojavljivanja u chasopisu Most, uvodnici Alije Kebe postaju ravna crta objelodanjenog ljudskog mishljenja o ljudima i vremenu, o Dobroti koja je osupnuta Zlom. Kebi su govorili, prijetili i prigovarali, chinili svashta, najcheshc'e – nedopustivo, mada se nikad nije krio, vec' samo objelodanjivao stav. Izmedju dva broja Mosta, dushmani bi nazidali podlosti i zlobe, a onda bi se pojavio novi broj i novi uvodnik koji ih obesmishljava i pretvara u prah i nishtavilo. Dushmani nasrnu josh zheshc'e, a Kebo opet potegne Most koji im se isprijechi kao u grlu kost, pa se o sebi zabave.
Sada se ta, deset godina dugo i dosljedno izvlachena crta dosljednosti – pojavljuje u komadu – ochigledna i iz jednoga dijela i, dushmani shute, a prijatelji se slabo umiju poradovat, mada je uvijek, najbolji dio svojih razloga i borbe za chasopis Most, Alija Kebo velikodushno darovao njima i svojom pojavom bio shiroka ledja iza kojih se sklanjaju od svake nepogode. U Kebinoj rijechi, podrshci i zashtiti uzhivaju mnogi. U chasopisu Most nalaze sjajnu moguc'nost i priliku mostovanja, ulaska medju ljude, izlaska u svijet.
Povodanj Zla valja mutna vremena, Alija Kebo bistrom mishlju izdvaja ljudski smisao svoga pjesnichkog bola i ne krije suze, ne krije radost, ne taji misao i namjeru da je svekoliki cilj njegovoga angazhiranja jedinstven Mostar i jedinstvena Bosna i Hercegovina. I, na tom strashnom mjestu, kao na vjetrometini, opstaje Alija Kebo, gradec'i Most prema cijelom svijetu, mostec'i mora i oceane, nevidjene rijeke i planinske vijence, kratere i gromade.
Alekova borba neprestana
i pokushaj paralele
Malo je kad u jednom javnom poslu, izuzimajuc'i sjajnog Ibrahima Spahic'a u poslovima organiziranja Sarajevske zime, neko demonstrirao toliku priljezhnost, dosljednost i nepopustljivost u ostvarivanju jednog kulturnog projekta, shiroke zamisli i predstave o njemu, kao shto to u bitnom dijelu svoga zhivota chini pjesnik, spisatelj i glodur Alija Kebo uredjujuc'i chasopis za obrazovanje, kulturu i umjetnost Most.
Cijenimo, kako su uvjeti u kojima Ibrahim Spahic' organizira program multimedijalne manifestacije Sarajevska zima – iznimno komplicirani i zahtjevni za svaku procjenu i savladjivanje poteshkoc'a na koje nailazi. Pa, s istim kriterijima gledano, uochavamo, kako su uvjeti u kojima pjesnik Alija Kebo gura projekat chasopisa Most – skoro neshvatljivi i kao takvi nemoguc'i. Nikoga da se osvrne i podrzhi. A da ga nema, takvog Alije i tog Mosta morali bismo ga izmisliti, samo da ga imamo i da postoji, pa makar da nam dodju – ako vec' ne zhelimo ic'i, mada smo i to naumili.
Poshtovani gospodin Ibrahim Spahic', uvijek iznova uspijeva pridobiti sarajevske uglednike i institucije i svake godine u toku manifestacije Sarajevska zima, u Sarajevo dolazi cijeli svijet. Pjesnichki bard Alija Kebo, ne uspijeva uvjeriti nikoga, ali chasopis za kulturu i umjetnost Most, svakoga mjeseca uspije otic'i u cijeli svijet i stic'i do ljudi koji ga gorljivo i s nestrpljenjem ishchekuju.
I Alija Kebo i Ibrahim Spahic', ljudi su koji znaju ono shto institucije i nadlezhni za kulturu ne mogu, niti umiju shvatiti. Obojica su ljudi ogromne osobne snage i vjere u svoju misiju, pa svojim unutarnjim svjetlom i odnosom prema projektima kojima se daju bez ostataka, svaki put iznova uspijevaju probiti zvuchni zid, ugrijati materiju do isijavanja sopstvene energije i ponekoga uvjeriti, kako mora stati na stranu njihove zamisli, inache c'e osramotiti i zemlju i ljude pred cijelim svijetom, pred Vjechnoshc'u u koju se kunu. I tako, josh jedanput obave posao na nachin da ih niko ne bi mogao zamijeniti.
Ljudska dosljednost, njihov rad i postignuc'a, dvosmjerno i multiplicirano ukljuchuju ovu zemlju u svjetske kulturalne procese, svjetlo njezinoga duha prikljuchuju svjetlu Chovjechanstva, pa i nashe lice sine u dubini pomrchine i Vjechnosti.
Shta ispisuju Ibrahim i Alija?
Svojim zhivotima, pretvorenim u usijano ugljevlje nade, Alija Kebo i Ibrahim Spahic' predstavljaju se osobama koje vjeruju u moguc'nost katarzichne snage svojih projekata, a tako i u opciju ljudskog prochishc'enja do spoznaje smisla kako je kultura jedina opcija koja mozhe koristiti Bosni i Hercegovini i koja, josh uvijek, Bosni i Hercegovini chini dobro.
Za sada, Aliji i Ibrahimu podjednako vjeruju i ne vjeruju i uglavnom, gledaju ih kao chudo kojemu se ne mogu nachuditi. Ne sumnjamo, ako se dogodi pa odu, a svi c'emo otic'i – mnogi c'e se prisjetiti, kako je velika i strashna pogreshka svih nas prema njima i koliko smo ljudski opstajali upravo u njihovoj dosljednosti. A ne znamo, je li moguc'e u ovakvome svijetu, da postoje ljudi koji bi ih uopc'e mogli zamijeniti. Ovo utoliko prije, shto njihov primjer jeste blizak idealu ljudskoga angazhiranja i utoliko prije, shto nas njihov primjer uvjerava – kako do ideala malo tko drzhi, kako ideali opstaju samo o vlastitom troshku.
Mozhda c'e neko i shvatiti, kako uistinu, ideali i jesu osobni zahtjevi i projekti, a generatori njihovoga ostvarivanja dominantno i jesu snaga i angazhiranje pojedinaca koji u svoju predstavu i zamisao vjeruju bez traga sumnje do mjere, pa im i drugi moraju povjerovati.
Ibrahim i Alija jesu paradigmatichni u svome pregnuc'u, ali trebali bismo makar malo i stati na njihovu stranu. Trebali bismo razumjeti u kojoj mjeri je znachajno i multietnichko Drushtvo pisaca Bosne i Hercegovine, jedina udruga u BiH koja ima bh. predznak i koja vec' godinama doslovno: o troshku Kantona Sarajevo, koji ga tezhishno izdrzhava, priljezhno gura projekat bh. kulturalnog predznaka. Ako vec' dobrim i paradigmatichnim primjerom otvaramo ochi, ne bismo smjeli previdjeti ni kulturalni projekat i energiju koju shiri Hrvatski kulturni centar Banja Luka i sjajni, pjesnichki uznijet Zvonko Tarle, knjizhevnik koji u toku jedne godine napravi 200 kulturnih programa s vishe stotina sudionika. Potom, Centar za kulturu i obrazovanje Teshanj i vec' harizmatichni pjesnik Amir Brka, knjizhevnik koji shirinom svoga pogleda i djelanja razmiche svako poimanje granica i moguc'eg, pa malom bosanskom gradu pravi kulturnu Meku, u izdavachkoj djelatnosti broji preko stotinu naslova, objavljuje i pregled desetogodishnje izlagachke djelatnosti Centra, koji svjedochi o 60 izlozhbi djela likovnih umjetnika! Etc.
Shta misli chovjek
koji voli Ibrahima i Aliju,
a zheli dobro Bosni i Hercegovini
Isti sam kao Alija i Ibrahim, mada, teshko da c'e mi iko povjerovati, jer nemam ni Sarajevsku zimu ni chasopis Most. Zimujem sam i preskachem potoke, balansiram na brvnima nastojec'i prijec'i i ostati suhe obuc'e, ali pruzhiti ruku ljudima koje dozhivljavam slichnim i vidim na istoj deredzhi. I, da nije mr. historije Omera Hamzic'a, sjajnog vakifa, vlasnika, glavnog i odgovornog urednika chasopisa za kulturnu historiju Grachanichki glasnik, Alije Kebe – glodura chasopisa Most, Ibrahima Spahic'a i Sarajevske zime, odvjetnika Josipa Muselimovic'a i Dragana Marijanovic'a kao zashtitnih znakova Dana Matice Hrvatske Mostar, ostalo bi mi da stavim prst u uho i zapjevam: Ja sam momak siromah, siromah. / Nemam nigdje nikoga, nikoga. / Osim Boga jednoga, jednoga.
Bogami, shala nastranu, nisam odavno ni momak. Ali, shto jest-jest, dragi su mi Alija Kebo i Ibrahim Spahic', Omer Hamzic' i Dragan Marijanovic', Amir Brka, Jago Musa, Dragan Shimovic' – u njegovoj Shkrinji, Kemal Mahmutefendic', Muharem Omerovic' i Adnadin Jasharevic' i projekti Zenichkog proljec'a koje guraju, Kaimijini dani u Zvorniku i njihovi organizatori s Muftijom tuzlanskim na chelu, Jusuf Trbic' i Emir Musli koji vode BZK Preporod Bijeljina-Janja, pa vishe vjerujem njima, nego drugima.
Medjutim, i nasrec'u, kad se zagledamo, vidimo i kako se taj val pozitivne energije i lijepih ljudskih lica koja pokazuju, shiri Bosnom i Hercegovinom snazhno i nezadrzhivo. Vec' jedanaestu godinu izlazi Chasopis za kulturnu historiju Grachanichki glasnik, iza kojega dominantno stoji njegov osnivach i glavni finansijer – u najljepshem smislu i znachenju rijechi vakif – magistar historije, Omer Hamzic'. Grachanichki glasnik nije bez podrshke, prije svega od strane Prorachuna opc'ine Grachanica, ali ni podrshke ni Chasopisa ne bi bilo bez sjajnog Omera Hamzic'a.
Argumentirajuc'i naprijed kazano, u novije vrijeme oslanjam se i na Nermina Sarajlic'a i Nedzhada Fejzic'a i Zenichke sveske, Chasopis za drushtvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, koji uistinu, najavljuje razgovijetno zasnovan i drugachiji odnos prema fenomenu bh. drushtva i kulturnom dijalogu kao osnovi i demijurgu bh. bic'a. Mladi, obrazovani, inteligentni i talentirani ljudi shvatili su u chemu je kvaka i shto bi to mogla biti BiH – u sushtini. Zatim, od toga mogu napraviti sve, bash kako to i Bosna i Hercegovina chini sa njima, naochigled.
Potom, shirom, otvara se prostor i vidim kako Nedzhad Ibrishimovic' kasno noc'u ispisuje posljednje rechenice svoga Vjechnika, kako u Sarajevu – Chedo Kisic' dovrshava svoje putopise, kako – zakorachujuc'i u 76. godinu zhivota vrijedno radi akademik Boshko Kuc'anski, kako akademik Enver Mandzhic' u Tuzli – iz svog novchanika broji novce kako bi bila objavljena knjiga o djeci prognanoj iz Srebrenice, kako, Gradimir Gojer organizira posjetu chlanova Drushtva pisaca BiH u Janju, Kozluk, Banja Luku, kako ljudi vec' osmishljavaju medjunarodnu knjizhevnu manifestaciju Sarajevske dane poezije 2007. etc. i kazhemo ono, moc'no, Krlezhino: Nikad ne bu, da nekak ne bum…
* * *
Dakle, kultura je jedina opcija u kojoj mozhemo uistinu i stvarno opstati, a Bosna i Hercegovina ima dovoljno ljudi i snaga, znanja i imanja, invencije i kreativnosti da u tom nivou kvalitetno ne samo potraje, vec' i da se dalje razvija – jer, razumijeva i sebe i druge. Zatim, postoje i drugi dokazi koji tome idu u prilog. Josh samo oni koji chine nered, ne shvataju u kojoj mjeri ostavljaju sami sebe bez svog bitnog dijela, jer – kultura je Jedinstvo Svega, u BiH i vishe nego u preostalom dijelu svijeta koji je to vec' shvatio.
Gledajuc'i tako, pomishljamo: ovo vishe i nije samo svjetlo na kraju tunela, ovo smo mi – sasvim na drugoj, vec' osunchanoj strani i, dodje mi lijepo dok to i tako mislim mimo svijeta i ochajnichke politike koja me svakim svojim potezom nastoji razuvjeriti. Mada, slijedec'i tek Teoriju kulturne promjene*, mogli bi i oni shvatiti sve shto im treba za njihovu i nashu, za zajednichku srec'u.
____________________
(Grachanichki glasnik, chasopis za kulturnu historiju, godina XI, broj 21, maj 2006.)
* Dzhulijan Stjuard: Teorija kulturne promjene, metodologija vishelinijske evolucije. BIGZ, 1981.
|