|
Posao koji obavljam u inozemstvu kao i stavovi koje sam već prije zastupao navode me da, svaki put kad se ukaže prilika, nastojim vidjeti što više krajeva zemlje u kojoj sam rođen, koju sam volio i nisam prestao voljeti, koju sam ovih posljednjih godina toliko žalio i još žalim. Moram priznati da moguća radost pri povratcima kratko traje. Lica onih koje susrećemo ne dopuštaju da se produži. Vijesti koje čujemo ne ohrabruju.
Pomirio sam se s tim da Jugoslavije nema i da je više neće biti, možda nikad. Iako je ona – sa svim nedostatcima koje je imala, o kojima sam pisao ponekad previše strogo – zaslužila bolju sudbinu od one što ju je snašla. A sudbina nas nikad ne snađe sama – sami je manjim ili većim dijelom pripremimo i omogućimo, nađemo. Snosimo manji ili veći dio odgovornosti što je takva kakva jest. Svi zajedno i svatko napose.
Povratnik lako uviđa kako svatko svoju krivicu najradije prebacuje na drugoga. Pritom je malo tko spreman suditi o sebi i svome. Onome tko to pokuša nije lako. ”I drugi su radili isto”, tvrde oni koji su najviše krivi. To nije isprika ni za čiju krivicu, najmanje za vlastitu. Prije našega neslavnog rata, ovoga posljednjeg, gledao sam druge zemlje i razmišljao o njihovim ratnim iskustvima. Napose Njemačku, gdje mi je otac proveo četiri godine po logorima, na teškome prisilnom radu. Strahotni, gotovo nevjerojatni zločini počinjeni su ime nacije i nacizma u zemlji koja se odlikuje starom i dubokom civilizacijom i kulturom, velikom filozofijom i veličanstvenom muzikom. Zlodjela, dakle, nisu jedino proizvod zaostalosti i primitivizma naroda poput balkanskih, ili nekih drugih u Aziji, Africi i ne znam gdje sve. Ona se mogu dogoditi posvuda, pa i tamo gdje su civilizacijske i kulturne tradicije najtemeljitije i najvjerodostojnije. Iz toga odgovora rađaju se druga pitanja: što se može učiniti da se takve nesreće ipak ne dogode? ili, ako su se već dogodile, na koji način prevladati njihove posljedice? kako postupiti da se ne ponove u našim prilikama, u podijeljenoj republici Bosni i Hercegovini koja je najviše stradala, u bivšoj Jugoslaviji koje više nema?
Njemačka kultura, koju ponovo uzimam za primjer, njezini pisci, umjetnici, filozofi našli su u sebi snage i smjelosti da pred lice vlastite nacije stave golemo ogledalo: evo takvi smo, to smo učinili drugima, šutjeli smo dok su to u naše ime činili naši sunarodnjaci – masovna ubojstva, mučenja, strijeljanja, Auschwitz, Dachau, gasne komore, holokaust, najgore što se ikad u povijesti dogodilo. Digli su smiono glasove ljudi od pera poput kršćanina Heinricha Bölla, ateista Güntera Grassa, spisateljske ”Grupe 47”, egzistencijalnoga filozofa Karla Jaspersa koji je prvi progovorio pred svijetom o ”Pitanju krivice” (naravno, prije svega njemačke krivice), analitičara naše suvremenosti Jürgena Habermasa i drugih koje ne zaboravljam. Ni u jednoj zemlji fašizam danas nije tako i toliko osuđen koliko u Njemačkoj. Svaki istup koji se poziva na nj ili njime nadahnjuje podložan je čak zakonskim sankcijama. A u nas…
Na našim prostorima, kojima je povijest rijetko donosila mir i još rjeđe sreću, nismo se usuđivali staviti slično ogledalo pred lica vlastitih nacija čak ni poslije drugoga svjetskoga rata, u kojem su naši međusobni pokolji ostavili za sobom više krvi nego oni koje su izvršili okrutni osvajači. Teško bi bilo objasniti sve razloge zbog kojih je osvješćenje bilo nedovoljno i nepotpuno. U ovom se posljednjem ratu, možda upravo zbog toga, nastavio i produžio – uza sve ostalo – drugi svjetski rat. Vidjeli smo slične pozdrave i pokliče, jednake mržnje i osvete, analogne odore i ideologije. I dandanas ih možemo susresti na raznim mjestima gdje ih nove vlasti podnose s besprimjernom lakoćom postojanja, ponekad i podržavaju. Pokušava se javno rehabilitirati ustaštvo, četništvo se službeno proglašava antifašističkim pokretom…
Stare ideologije, koje su propale na ispitu povijesti, pokazivale su stalno težnju da prisvoje dio tuđega teritorija proširujući vlastiti, ”čisteći” ga etnički, proganjajući njegove stanovnike. One su u ovom posljednjem ratu ponovo oživjele i očitovale se na najsramotniji način. Iluzije o velikim nacionalnim državama na Balkanu postale su odavno apsurdne ili zločinačke. Svatko će na kraju ostati u svojim granicama, manjih od onih koje je priželjkivao njegov nacionalizam. Onaj tko ostvari bolje odnose sa svojim susjedima i s manjinama u vlastitoj sredini dobiva veće priznanje svijeta i povijesti. Mnogi još ne uviđaju da je upravo to kriterij po kojemu ih se razvrstava i sudi o njima: odnosi Srba prema Kosovarima i Kosovara prema srpskoj baštini na Kosovu; odnos Hrvata prema Srbima u Hrvatskoj, onima koji su ostali i onima koji se uzalud pokušavaju vratiti na svoja spaljena ognjišta; krajnje ksenofobičan odnos kakav se očitovao na referendumu u Sloveniji prema ”braći s Juga” koja godinama radi i živi u toj republici a ne može dobiti status građanina; u samoj Bosni i Hercegovini međusobni odnosi među nacionalnostima i vjerama te napose odnos svake nacionalnosti ili vjere prema onima koji su na odgovarajućem teritoriju u manjini. Odnos prema Romima, koji ruši ugled nekih od susjednih nam zemalja, Rumunjske, Bugarske, Mađarske – odnos koji je i u nas bio bolje nego što je danas. To su pitanja prvoga reda, postavljaju ih, više nego mi sami, oni koji odlučuju o tome hoćemo li i kako ćemo biti prihvaćeni u Evropi i svijetu. Onaj tko ne potraži odgovore na njih ostat će dugo u zapećku suvremenosti, nepriznat i marginalan, balkaniziran.
Prilikom prošlih boravaka u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji te nedavno opet u Hrvatskoj, nakon što je postala pravomoćnom jedna apsurdna osuda protiv mene na koju nisam htio uložiti žalbu kako je ne bih time legitimirao, učinilo mi se da su se nacionalizmi ipak umorili. Obradovao sam se tome. Stekao sam dojam da taj zamor oslobađa ljude od straha – da tako i govor postaje slobodniji. U takav položaj lakše se vratiti. Ne znam da li bih takav sud i sad ponovio, u proljeće 2006. godine. Danas se u gotovo svim našim sredinama može reći što god se hoće protiv bilo koga, čak i onih na vlasti, ali ni laž ni istina najčešće nemaju smisla ni odjeka niti se za njih snosi odgovornost. Učinak ogledala – tamo gdje postoji želja ili pokušaj da se takav učinak ipak postigne – time se posve umanjuje, od njega se zapravo odustaje.
Iskustva jugoslavenske zajednice, dok je postojala i pripadala svima nama, nisu bila – unatoč svemu – toliko beznačajna i neplodna koliko ih mnogi među nama danas prikazuju, osobito u Srbiji i Hrvatskoj, u Sloveniji također. Imali smo stanovita ugleda u očima svijeta, koji nitko od nas nije uspio poslije raspada sačuvati, unatoč hvali kojom se zaodijevaju nacionalistički korifeji. Mali, vrlo mali broj intelektualaca koji su pokušali uoči i na početku rata podržati spasonosnu liniju što nas je mogla sve zajedno dovesti u Evropsku uniju, bez leševa, izgnanstava, ruševina, ostao je usamljen, potisnut, nepodržan. Poznato je kako su postojale objektivne šanse da nas Evropa prihvati prije ostalih zemalja Istočne Evrope, od kojih smo se bolje razvijali i bili slobodniji. Nuđena je čak za to i potpora, posve konkretna (čak i financijska), koje su odbili mračni gospodari rata računajući na veće probitke za sebe i svoje. A naš put u budućnost, ako bude sreće, završit će jednoga dana, tko zna kad, onako kako je mogao započeti: zajedničkom prisutnošću u evropskoj organizaciji gdje svatko može – gdje je to mogao bez rata i žrtava koje smo podnijeli – potvrditi svoje posebnosti i identitete. S koliko zakašnjenja, neoprostivoga! Oni koji su već na kraju osamdesetih i početku devedesetih godina sad već protekloga stoljeća pokušali osporiti politiku koja je vodila u sukob, proglašavani su izdajicama nacije, čak i neprijateljima naroda. Nerado se sjećam toga razdoblja.
Ubrzo se i sam kritički govor, nužan za stvarni napredak, suzio i okljaštrio. Našao se u položaju između izdaje i uvrede: zamjeriti bilo što onima od kojih potječeš, značilo je izdati ih; prigovoriti ma što drugima, isto je što i uvrijediti. Ta se operacija izvodila pod prijetnjom koja se lako ostvaruje. Na taj se način poništava dijalog unutar nacije i među nacijama. Pogotovo tamo gdje one nisu bile kadre usmjeriti sebe same ni potvrditi se na doličan način.
Zbilo se, velikim dijelom, ono što je njemački filozof označio kao nepopravljivo u sukobu, što valja nastojati da se ”izbjegne” po svaku cijenu – ono nakon čega se u našim prilikama zajedništvo ne da vratiti u prethodno stanje, a zajednica ne može zasnovati kao zajednička država. Dogodio se Vukovar sa četničkim zvjerstvima, Sarajevo s tri i po godine nepoštedne i nepodnošljive opsade, Srebrenica s najvećim zločinom nakon drugoga svjetskoga rata u Evropi, Stolac i Mostar sa simboličnim rušenjem Staroga mosta i osnivanjem koncentracijskih logora poput onih u Dretelju ili na Heliodromu; i masovni izgon Srba iz Hrvatske koji vjerojatno ne bi u toliku broju nasjeli propagandi budalastih miloševićevskih trabanata da nisu u sebi nosili pamćenje na ustaške pokolje 1941. godine i Jasenovac. Nazivi mnogih mjesta postali su opet imenima stratišta.
Još riječ-dvije o povratcima. Malo je tko imao sreću da se, nakon odlaska, uključi na dostojan način u život i rad neke druge, strane sredine. Javljali su se istodobno želja za povratkom i osjećaj da se uzalud prepuštamo takvoj želji. To vrijedi i za mnoge od onih koji su ostali u granicama bivše države: negdje čak u istom gradu, s jedne strane rijeke, recimo Neretve, i druge. Jedni su izgubili zavičaj, drugi domovinu, neki pak jedno i drugo. Kakvi su izgledi za život tamo gdje se nezaposlenost nemilosrdno povećala a nesnošljivost nije pritom smanjila? Povratci su obično privremeni i relativni, rijetko konačni i stalni. Boravište koje steknu najuspješniji nikad nije isto što i vlastita zemlja. Jedno se ne da zamijeniti drugim.
I nakon svega dolazi na scenu, ne bez muke, novi naraštaj. U njemu će se naći, nadajmo se, smioni i odlučni pojedinci koji će staviti ogledalo pred oči svojih očeva i majki, sestara i braće. Sudeći po otporima na koje smo nailazili mi stariji, neće ni njima biti lako. Premda su se nacionalizmi kompromitirali ili umorili, nisu ustuknuli ni predali se. Drže u rukama uzde. Služe se ustanovama koje su stvorili po svojoj mjeri, zakonima koje su odredili po vlastitim mjerilima. Ne pada im ni na pamet da osude svoje pristalice koji su doista krivi niti da priznaju što su sve sami skrivili: na primjer oni koji su riječima i pismom trovali svijest, širili neprijateljstvo, pozivali na ubijanje. Sudovi koje su sami stvorili i napučili svojim poslušnicima takvi su da je glavnim krivcima moguće suditi jedino izvan zemlje, pred Međunarodnim sudom koji je – kakve li sramote ! – osnovan za zločince s prostora bivše Jugoslavije. Živimo pod stranim protektoratima i čini se kao da smo to, dobrim dijelom, i zaslužili.
Nove se države, svaka na svoj način, klerikaliziraju. Vjere i njihovi predstavnici gramzljivo uzimaju više nego što im pripada. Vlast im ide na ruku i računa s njihovom podrškom. Država se odriče laičnosti. Čak i u Bosnu, najranjeniju od svih naših zemalja, dolaze izvana oblici vjerništva kakvu su njezinoj povijesti bili strani. A sam jezik, u svom najvećem dijelu koji nam je doista zajednički, dijeli se neprirodno, nerazborito, ponekad nakaradno – suprotno svemu onom što je bila želja naših najvaljanijih predaka. Kao da netko želi da se što manje i slabije razumijemo! Ni knjige ne dopiru iz jedne sredine u drugu, premda se javljaju djela – što ipak ohrabruje – koja mogu svakoj sredini ponešto podariti: u najmanju ruku obogatiti njezinu duhovnu bijedu.
I da spomenem na kraju iskustva na koja već odavno pokušavam upozoriti. Svi narodi, osobito manji kao što su naši, dužni su čuvati nasljeđe koje su s mukom namrli – ali naiđe razdoblje u kojemu moraju čuvati sebe same od stanovitih sadržaja svoga nasljeđa. To vrijedi i za pamćenje: moralo ga se stoljećima braniti – a dođe doba kad sebe moramo braniti od njega. Kako se osloboditi tereta čuvajući ono što se mora sačuvati? Kako se odijeliti zlopamćenje od pamćenja? Kako razlučiti bolju prošlost od prošlosti? Samo kultura može dati odgovore na takva pitanja – naravno, tamo gdje netko pita kulturu ili je barem donekle poštuje. Mi kao da nismo te sreće. A imali smo u vlastitoj prošlosti, ma koliko teška bila, toliko vrijednih i mudrih predaka!
Možda će biti vredniji oni koji dolaze. Nadajmo se da će biti mudriji od nas. U svakom slučaju neće nam imati na čemu zavidjeti.
____________________
*Dijelovi govora održanog prilikom dodjele počasnoga doktorata na Univerzitetu ”Džemal Bijedić” u Mostaru i u centru ”André Malraux” u Sarajevu, maja 2006. godine.
U prošlom broju ”Mosta”, na strani 21. tehničkom omaškom potkrala se greška. U rečenici: ”…originalnu diplomu počasnog doktorata koju je dizajnirao akademski slikar Mustafa Pezo”, treba da stoji: ”akademski slikar Salko Braco Pezo”.
|