|
Tako je nastala KNjIGA MOSTOPISCA. Tako se osovila, prethodno u tiražu časopisa multiplicirana slika širom svijeta, sada i kao knjiga. Svuda gdje časopis Most već stiže i gdje ga s radošću dočekuju, sada znaju i o Knjizi mostopisca. Potom, izlučene kolumne u posebnoj knjizi, progovorile su kontinuitetom Kebinog življenja za časopis Most i kulturno biće koje je artikuliralo i njegovu osobnost.
Svima je otkriveno kardinalno mjesto razaranja i podjele među ljudima u gradu koji cijeli svijet smatra svojim. U dugom vremenu, problem je sveden na krivicu za rušenje Starog mosta, mada su preko improviziranog mosta ljudi već krenuli jedni drugima ususret, ispuštajući ruže u reku i šireći ruke.
Alija Kebo je pjesnički vidovito i s nepomućenom vjerom, dao sve da obezbijedi kontinuitet funkcioniranja kulturnog znaka koji emanira iz same riječi, iz imenica Most i Mostar. U tom nastojanju, ustvari, on je izabrao svoj Usud: ravnodušnost institucija i moćnih, kao i odobravanje kulturnih djelatnika kojima je jasan smisao njegovoga angažiranja.
Mostopisac
Alija Kebo je ime i autoritet pjesničke riječi, pjesnički bard i glavni i odgovorni urednik časopisa za obrazovanje, kulturu i umjetnost Most, od njegovoga obnavljanja. Ustvari, Alija Kebo se pojavio kao autor već u prvom broju časopisa Most 1974. godine, a stao na čelo njegove obnove i redovnog izlaženja 20 godina kasnije. Za deset godina, učinio više nego dotadašnji uređivači i izdavači časopisa koji je sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih uživao izvanredan ugled. A onda, četiri godine, Most nije izlazio, jer Stari je srušen, pa je i most među ljudima koji izdaju časopis pukao i, više nisu mogli preko srušenog Mosta.
To što ne mogu ljudi i njihove građevine, srušene ili uspravne, mogu pjesnici. Kako i ne bi mogli, kad je riječ o pjesničkoj ideji poznatoj i pod imenom Bosna i Hercegovina. Ideje i funkcioniraju na načine energije koju pokreću u ljudima koji, opet, postaju njihova materijalna snaga. Preko Srušenog Mosta Alija Kebo krenu s Velimirom Miloševićem recitirajući stihove:
Preko srušenog Mosta
Prelazim lebdimice
Da ti donesem ružu
Zastajem na sredini
Da vidim ima li te
Tamo na drugoj strani
Ispuštam ružu u reku
Neka je valovi nose
U vekovito more
I ispružam ti ruke”
I, vaspostavi se most kao pjesnička ideja čiji su sjajni poklonici Velimir Milošević i Alija Kebo, na koju Bosna i Hercegovina najviše i liči. I, evo ga, traje i danas. Mostarski, dakako, uz sve suprotstavljenosti i liskaluke. Pa se i lijepo vidi, šta su to ljudske prljavštine i podlosti, zloba i jad, ljudsko ništavilo, i kako se mostovima ništa ne može, jer traju u dušama i očima, šire se i uspostavljaju već susretanjem pogleda, podupiru željama u osnovnim navikama i životima. Ko sruši most, samo je srušio sebe, a oni koji su mostari, koji žele mostovati, čine to duhom, pogledom, riječju, tekstom i život ide dalje. Preko mostova, dakako.
Mostopisac je iz broja u broj sve uvjerljiviji.
I počeše prelaziti ljudi. I svaki s aferimom glodurove uvodne riječi. Kolumna. Esej. Reminiscencija. Pjesma. Krik. Apel. Optužba. Molba. Uputa. Podrška. Nikad Osuda. Alija Kebo, zna. Kebo je mostar odranije. Sada – mostopisac – zauvijek. Poštuje ljude i Jedinog Stvoritelja Svega. Mosti prostor i vrijeme, riječju i životom. Djelom. Oko njega se roje isti takvi ljudi, s istim zanosom i nadom, s vjerom kako je ljudski jedino mostovati i mostiti, kako je u tome smisao i Božije Volje o Jednoći Postojanja: Ivo Mijo Andrić, Radmilo Braca Andrić, Muhamed Elezović, Gradimir Gojer, Sabahudin Hadžialić, Sanela Kuko, Predrag Matvejević, Jusuf Nikšić, Rapko Orman, Nusret Omerika, Ismet Smajlović, Salko Šarić, Muhamed Šator-rahmetli, Salih Trbonja Sevdi, dr. Elbisa Ustamujić, ali i uistinu fascinantno širok krug saradnika.
Okupljeni u knjigu, hronološkim slijedom pojavljivanja u časopisu Most, uvodnici Alije Kebe postaju ravna crta objelodanjenog ljudskog mišljenja o ljudima i vremenu, o Dobroti koja je osupnuta Zlom. Kebi su govorili, prijetili i prigovarali, činili svašta, najčešće – nedopustivo, mada se nikad nije krio, već samo objelodanjivao stav. Između dva broja Mosta, dušmani bi nazidali podlosti i zlobe, a onda bi se pojavio novi broj i novi uvodnik koji ih obesmišljava i pretvara u prah i ništavilo. Dušmani nasrnu još žešće, a Kebo opet potegne Most koji im se ispriječi kao u grlu kost, pa se o sebi zabave.
Sada se ta, deset godina dugo i dosljedno izvlačena crta dosljednosti – pojavljuje u komadu – očigledna i iz jednoga dijela i, dušmani šute, a prijatelji se slabo umiju poradovat, mada je uvijek, najbolji dio svojih razloga i borbe za časopis Most, Alija Kebo velikodušno darovao njima i svojom pojavom bio široka leđa iza kojih se sklanjaju od svake nepogode. U Kebinoj riječi, podršci i zaštiti uživaju mnogi. U časopisu Most nalaze sjajnu mogućnost i priliku mostovanja, ulaska među ljude, izlaska u svijet.
Povodanj Zla valja mutna vremena, Alija Kebo bistrom mišlju izdvaja ljudski smisao svoga pjesničkog bola i ne krije suze, ne krije radost, ne taji misao i namjeru da je svekoliki cilj njegovoga angažiranja jedinstven Mostar i jedinstvena Bosna i Hercegovina. I, na tom strašnom mjestu, kao na vjetrometini, opstaje Alija Kebo, gradeći Most prema cijelom svijetu, mosteći mora i oceane, neviđene rijeke i planinske vijence, kratere i gromade.
Alekova borba neprestana
i pokušaj paralele
Malo je kad u jednom javnom poslu, izuzimajući sjajnog Ibrahima Spahića u poslovima organiziranja Sarajevske zime, neko demonstrirao toliku prilježnost, dosljednost i nepopustljivost u ostvarivanju jednog kulturnog projekta, široke zamisli i predstave o njemu, kao što to u bitnom dijelu svoga života čini pjesnik, spisatelj i glodur Alija Kebo uređujući časopis za obrazovanje, kulturu i umjetnost Most.
Cijenimo, kako su uvjeti u kojima Ibrahim Spahić organizira program multimedijalne manifestacije Sarajevska zima – iznimno komplicirani i zahtjevni za svaku procjenu i savlađivanje poteškoća na koje nailazi. Pa, s istim kriterijima gledano, uočavamo, kako su uvjeti u kojima pjesnik Alija Kebo gura projekat časopisa Most – skoro neshvatljivi i kao takvi nemogući. Nikoga da se osvrne i podrži. A da ga nema, takvog Alije i tog Mosta morali bismo ga izmisliti, samo da ga imamo i da postoji, pa makar da nam dođu – ako već ne želimo ići, mada smo i to naumili.
Poštovani gospodin Ibrahim Spahić, uvijek iznova uspijeva pridobiti sarajevske uglednike i institucije i svake godine u toku manifestacije Sarajevska zima, u Sarajevo dolazi cijeli svijet. Pjesnički bard Alija Kebo, ne uspijeva uvjeriti nikoga, ali časopis za kulturu i umjetnost Most, svakoga mjeseca uspije otići u cijeli svijet i stići do ljudi koji ga gorljivo i s nestrpljenjem iščekuju.
I Alija Kebo i Ibrahim Spahić, ljudi su koji znaju ono što institucije i nadležni za kulturu ne mogu, niti umiju shvatiti. Obojica su ljudi ogromne osobne snage i vjere u svoju misiju, pa svojim unutarnjim svjetlom i odnosom prema projektima kojima se daju bez ostataka, svaki put iznova uspijevaju probiti zvučni zid, ugrijati materiju do isijavanja sopstvene energije i ponekoga uvjeriti, kako mora stati na stranu njihove zamisli, inače će osramotiti i zemlju i ljude pred cijelim svijetom, pred Vječnošću u koju se kunu. I tako, još jedanput obave posao na način da ih niko ne bi mogao zamijeniti.
Ljudska dosljednost, njihov rad i postignuća, dvosmjerno i multiplicirano uključuju ovu zemlju u svjetske kulturalne procese, svjetlo njezinoga duha priključuju svjetlu Čovječanstva, pa i naše lice sine u dubini pomrčine i Vječnosti.
Šta ispisuju Ibrahim i Alija?
Svojim životima, pretvorenim u usijano ugljevlje nade, Alija Kebo i Ibrahim Spahić predstavljaju se osobama koje vjeruju u mogućnost katarzične snage svojih projekata, a tako i u opciju ljudskog pročišćenja do spoznaje smisla kako je kultura jedina opcija koja može koristiti Bosni i Hercegovini i koja, još uvijek, Bosni i Hercegovini čini dobro.
Za sada, Aliji i Ibrahimu podjednako vjeruju i ne vjeruju i uglavnom, gledaju ih kao čudo kojemu se ne mogu načuditi. Ne sumnjamo, ako se dogodi pa odu, a svi ćemo otići – mnogi će se prisjetiti, kako je velika i strašna pogreška svih nas prema njima i koliko smo ljudski opstajali upravo u njihovoj dosljednosti. A ne znamo, je li moguće u ovakvome svijetu, da postoje ljudi koji bi ih uopće mogli zamijeniti. Ovo utoliko prije, što njihov primjer jeste blizak idealu ljudskoga angažiranja i utoliko prije, što nas njihov primjer uvjerava – kako do ideala malo tko drži, kako ideali opstaju samo o vlastitom trošku.
Možda će neko i shvatiti, kako uistinu, ideali i jesu osobni zahtjevi i projekti, a generatori njihovoga ostvarivanja dominantno i jesu snaga i angažiranje pojedinaca koji u svoju predstavu i zamisao vjeruju bez traga sumnje do mjere, pa im i drugi moraju povjerovati.
Ibrahim i Alija jesu paradigmatični u svome pregnuću, ali trebali bismo makar malo i stati na njihovu stranu. Trebali bismo razumjeti u kojoj mjeri je značajno i multietničko Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, jedina udruga u BiH koja ima bh. predznak i koja već godinama doslovno: o trošku Kantona Sarajevo, koji ga težišno izdržava, prilježno gura projekat bh. kulturalnog predznaka. Ako već dobrim i paradigmatičnim primjerom otvaramo oči, ne bismo smjeli previdjeti ni kulturalni projekat i energiju koju širi Hrvatski kulturni centar Banja Luka i sjajni, pjesnički uznijet Zvonko Tarle, književnik koji u toku jedne godine napravi 200 kulturnih programa s više stotina sudionika. Potom, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj i već harizmatični pjesnik Amir Brka, književnik koji širinom svoga pogleda i djelanja razmiče svako poimanje granica i mogućeg, pa malom bosanskom gradu pravi kulturnu Meku, u izdavačkoj djelatnosti broji preko stotinu naslova, objavljuje i pregled desetogodišnje izlagačke djelatnosti Centra, koji svjedoči o 60 izložbi djela likovnih umjetnika! Etc.
Šta misli čovjek
koji voli Ibrahima i Aliju,
a želi dobro Bosni i Hercegovini
Isti sam kao Alija i Ibrahim, mada, teško da će mi iko povjerovati, jer nemam ni Sarajevsku zimu ni časopis Most. Zimujem sam i preskačem potoke, balansiram na brvnima nastojeći prijeći i ostati suhe obuće, ali pružiti ruku ljudima koje doživljavam sličnim i vidim na istoj deredži. I, da nije mr. historije Omera Hamzića, sjajnog vakifa, vlasnika, glavnog i odgovornog urednika časopisa za kulturnu historiju Gračanički glasnik, Alije Kebe – glodura časopisa Most, Ibrahima Spahića i Sarajevske zime, odvjetnika Josipa Muselimovića i Dragana Marijanovića kao zaštitnih znakova Dana Matice Hrvatske Mostar, ostalo bi mi da stavim prst u uho i zapjevam: Ja sam momak siromah, siromah. / Nemam nigdje nikoga, nikoga. / Osim Boga jednoga, jednoga.
Bogami, šala nastranu, nisam odavno ni momak. Ali, što jest-jest, dragi su mi Alija Kebo i Ibrahim Spahić, Omer Hamzić i Dragan Marijanović, Amir Brka, Jago Musa, Dragan Šimović – u njegovoj Škrinji, Kemal Mahmutefendić, Muharem Omerović i Adnadin Jašarević i projekti Zeničkog proljeća koje guraju, Kaimijini dani u Zvorniku i njihovi organizatori s Muftijom tuzlanskim na čelu, Jusuf Trbić i Emir Musli koji vode BZK Preporod Bijeljina-Janja, pa više vjerujem njima, nego drugima.
Međutim, i nasreću, kad se zagledamo, vidimo i kako se taj val pozitivne energije i lijepih ljudskih lica koja pokazuju, širi Bosnom i Hercegovinom snažno i nezadrživo. Već jedanaestu godinu izlazi Časopis za kulturnu historiju Gračanički glasnik, iza kojega dominantno stoji njegov osnivač i glavni finansijer – u najljepšem smislu i značenju riječi vakif – magistar historije, Omer Hamzić. Gračanički glasnik nije bez podrške, prije svega od strane Proračuna općine Gračanica, ali ni podrške ni Časopisa ne bi bilo bez sjajnog Omera Hamzića.
Argumentirajući naprijed kazano, u novije vrijeme oslanjam se i na Nermina Sarajlića i Nedžada Fejzića i Zeničke sveske, Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, koji uistinu, najavljuje razgovijetno zasnovan i drugačiji odnos prema fenomenu bh. društva i kulturnom dijalogu kao osnovi i demijurgu bh. bića. Mladi, obrazovani, inteligentni i talentirani ljudi shvatili su u čemu je kvaka i što bi to mogla biti BiH – u suštini. Zatim, od toga mogu napraviti sve, baš kako to i Bosna i Hercegovina čini sa njima, naočigled.
Potom, širom, otvara se prostor i vidim kako Nedžad Ibrišimović kasno noću ispisuje posljednje rečenice svoga Vječnika, kako u Sarajevu – Čedo Kisić dovršava svoje putopise, kako – zakoračujući u 76. godinu života vrijedno radi akademik Boško Kućanski, kako akademik Enver Mandžić u Tuzli – iz svog novčanika broji novce kako bi bila objavljena knjiga o djeci prognanoj iz Srebrenice, kako, Gradimir Gojer organizira posjetu članova Društva pisaca BiH u Janju, Kozluk, Banja Luku, kako ljudi već osmišljavaju međunarodnu književnu manifestaciju Sarajevske dane poezije 2007. etc. i kažemo ono, moćno, Krležino: Nikad ne bu, da nekak ne bum…
* * *
Dakle, kultura je jedina opcija u kojoj možemo uistinu i stvarno opstati, a Bosna i Hercegovina ima dovoljno ljudi i snaga, znanja i imanja, invencije i kreativnosti da u tom nivou kvalitetno ne samo potraje, već i da se dalje razvija – jer, razumijeva i sebe i druge. Zatim, postoje i drugi dokazi koji tome idu u prilog. Još samo oni koji čine nered, ne shvataju u kojoj mjeri ostavljaju sami sebe bez svog bitnog dijela, jer – kultura je Jedinstvo Svega, u BiH i više nego u preostalom dijelu svijeta koji je to već shvatio.
Gledajući tako, pomišljamo: ovo više i nije samo svjetlo na kraju tunela, ovo smo mi – sasvim na drugoj, već osunčanoj strani i, dođe mi lijepo dok to i tako mislim mimo svijeta i očajničke politike koja me svakim svojim potezom nastoji razuvjeriti. Mada, slijedeći tek Teoriju kulturne promjene*, mogli bi i oni shvatiti sve što im treba za njihovu i našu, za zajedničku sreću.
____________________
(Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, godina XI, broj 21, maj 2006.)
* Džulijan Stjuard: Teorija kulturne promjene, metodologija višelinijske evolucije. BIGZ, 1981.
|