|
Bio je, bez sumnje, najbolji zapadni poznavalac sufizma. Razmjenjivao je pisma sa medjunarodno priznatim ekspertima u toj oblasti. Odlikovan je iranskim ordenima Sunca i Lava. Odrzhavao je vezu s teologom i nadbiskupom Erlingom Eidemom. Uchio je hebrejski od rabina Josepha Wohlsteina, kojem je posvetio Kalilah III. Poduchavao je perzijski shvedskog poliglotu i diplomatu Gunnara Jarringa. Svog najblizheg prijatelja, knjizhevnika Vilhelma Ekelunda (1880.-1949.), nikada nije sreo. Izgleda da to nijedan od njih nije ni zhelio i da im je bilo vazhnije ’duhovno poznanstvo’. Uchestvovao je u politichkoj borbi protiv nacizma i antisemitizma pishuc'i broshure u humanistichkom duhu, npr. O Jevrejima [Om judarne], 1938., Factum et Causa, 1940. itd. Ta shtiva svojim visokointelektualnim i dubokoproduhovljenim sufijskim pristupom nadvisuju vrhunske knjizhevne i teoloshke tekstove. Shto bi se reklo – obaraju s nogu.
Eric Hermelin, rodjen 1860., umro 1944., plemic', knjizhevnik i prevodilac, potiche iz veoma poduzetne i uspjeshne porodice. Otac mu bijashe veleposjednik na Gripenbergs slottu juzhno od Tranaasa, a mati, kc'i poznatog misionara Petera Fjellstedta. Jednog njegovog pretka, drzhavnog sekretara kralja Karla XII, pogubio je car Petar Veliki zbog antiruskih pamfleta.
I Eric Hermelin bijashe takodje poduzetan, ali u mahnitlucima. Prva polovina njegovog zhivota sastojashe se neprekidnog niza krahova. Drugu polovinu je posvetio tasawwufu i odredio da postavi sve na pravo mjesto – tezhio je, kako pishe svom ocu – ”biti koristan u sluzhbi dobra” (23.1.1909.). A kako to ponekad biva, to je ’fukara’ ili crna ovca svojim prijevodima dala vec'i sjaj rodu nego svi Hermelini zajedno.
Ko mu je mogao vjerovati. Jednom prilikom je uzeo konja i plug sa ochevog imanja i prodao ih u gradu radi novih feshta.
U mladosti bijashe obichna nishtarija. U potrazi za srec'om, emigrirao je maja 1883. u Ameriku. Medjutim, ono shto je nashao – bijashe sifilis. To je bio i povod da se zapita kako je ”pao u te grozne patnje … u to odvratno smec'e”.
U takvom stanju, skrhan alkoholom i boleshc'u, upoznao je Leandera Whitcomba Munhalla, radikalnog evangelistu, bivsheg oficira. Hermelin je imao neshto preko 20, a Munhall 40 godina. Munhall mu je tada rekao:
”Za te bijedniche, koji si tako jadan i tijelom i duhom, pomazhe jedino ekstra jaka medicina – za dushu Biblija, za tijelo vojna disciplina.”
Munhall je znao o chemu govori. Kao devetnaestogodishnjak se upisao u 79. pjeshadijsku regimentu (Indiana) da se bori protiv robovlasnichkih drzhava u gradjanskom ratu. Zapavshi medju divlje, viskijem opijene, sirovine – uzhivao je u njihovom drushtvu; drzhali su svoje strasti i poroke uzgor, ne glumec'i svece. Munhall je uchestvovao u desetak krvavih bojeva – vidio je kako se ’igraju glavom’ zhrtvujuc'i zhivot jedan za drugog. Nakon shto je 1865. otpushten iz vojske, odluchio je da sluzhi americhkim siromasima putujuc'i i chitajuc'i Bibliju naglas. Bijashe uvjeren da – ako ishta mozhe siromashnim i potlachenim dati snagu, to su poruke siromashnih pastira i ribara iz Palestine.
Preko pedeset godina je putovao i chitao Bibliju naglas, u SAD, Kanadi, duzh Panamskog kanala. Napisao je bezbroj broshura – uzoraka za Hermelinove vlastite broshure. Medju njima je i djelo pod naslovom Svjedochenje o nepogrjeshivosti Biblije – odnosno, Biblija je nepogrjeshiva kada jadnim nesretnicima treba dati novu snagu i zhivotnu volju.
Munhall bijashe sjajan propovjednik – narodski, duhovit, neustrashiv, zhestok. Izrazhavao je radikalan pristup religiji i mnogi primjeri podsjec'aju na kasnije Hermelinove komentare – ironichna osuda crkvenih institucija, vjera u biblijsku rijech, pojam nishtavila kao nuzhnost oslobadjanja od svih zhelja. K’o kakav bogumil, did ili gost.
Hermelin je drzhao siromashnog svjeshtenika za rijech. Pocheo je chitati Bibliju. Prijavio se u 18. pjeshadijsku regimentu, koja takodje bijashe jedna Indijana-regimenta. I tako postao vojnik, da se popravi, bash kao i Vauvenargues, Stendhal, Cervantes i Tolstoj.
Sedam mjeseci kasnije je otpushten – ”nesposoban za vojnu sluzhbu”. Bolest mu se razbuktala pa je otputovao u Njemachku, gdje je donekle izlijechen. Pokushao je ponovo kao vojnik. Ovaj put u Engleskoj. Novembra 1886. se prijavio na 12 godina u The Middlesex Regiment. Strogi egzercir je trebao dovesti u red, u njegovim ochima, nemoralnog barona – ili traeskallen [balvan, mahnitov] kako je obichavao prevoditi.
Decembra 1887. je njegov bataljon premjeshten u Indiju. U Indiji mu je ’pravo krenulo’. Ili – ako je tachna tvrdnja u njegovim djelima da neuspjeh ustvari znachi napredak, to je njegov zhivot u Indiji bio iskljuchivo uspjeshan: dva puta dizenterija, malarija, ponovo sifilis, tifus, delirijum tremens (bolesnichki zhurnal od 6.9.1890.) … a kao desert su dolazili chesti boravci po zatvorima i teshki kazneni radovi. Od svojih pet godina u Indiji, dvije godine je proveo po bajbukanama.
To, ustvari, bijashe mech izmedju britanske armije i ’nishtarije’ – u kojem je ’nishtarija’ pobijedila. Armija ga nije uspjela ukrotiti. Kao zatvorenik je otpremljen nazad u Englesku. Primio je otpusnicu iz vojne sluzhbe, aprila 1893., u Portsmouthu. Njegov pretpostavljeni je prosudio: ”Conduct very bad” (Drzhanje jako loshe). Slijede nova putovanja … u SAD i Jamajku. Tokom krac'e posjete kuc'i, u Smaalandu, 1897., stavljen je pod starateljstvo – ali je odmah otpichio za Australiju. Prema policijskom izvjeshtaju iz Melbourna za razne prekrshaje je kazhnjavan 22 puta.
Pochetkom 1908. se Eric Hermelin vratio kuc'i u Shvedsku. Jeseni iste godine je primljen u Katarina bolnicu u Stokholmu. 20. februara 1909. je upisan u bolnicu u Lundu. Narednih 35 godina bijahu, takodje, dijelom burne – uz povremena bjekstva i revolte. Bijashe dosta bunta i hirova – pivske flashe skrivene iza knjiga u stalazhama … flasha konjaka sklonjena iza plochica pec'i … sjekira pod jastukom … Ali, on je radio. K’o pchelica Maja – 0,78 stranica dnevno. Ako je njegov raniji zhivot iz sufijskog ugla bio idealan … ’sretan’ zhivot, to kasniji dio nije bio nimalo loshiji.
Mozhe izgledati da se sa svojih putovanja vratio kuc'i mahajuc'ih shaka. Ali je iz Indije7 donio temeljito znanje perzijskog jezika – koji je u tim oblastima igrao jednaku ulogu kao engleski u danashnjoj Evropi. Osim toga, i vrijedne poruke sufizma.
Perzijska antologija Carl-Goerana Ekerwalda je dozhivjela svoje prvo izdanje 1976. godine. Proshle, 2004., je objavljeno peto izdanje8 pod istim naslovom Persiska antologin. Eric Hermelins tolkningar i urval av Carl-Goeran Ekerwald (Perzijska antologija. Prijevodi Erica Hermelina u izboru Karl-Jorana Ekervalda). Izdavach je Ordfront iz Stokholma. Knjiga sadrzhi 336 strana, dimenzija 17,8 x 11 cm, pisane povrshine 14,8 x 9,1 cm, tezhine 187 g. Shtampana je kao dzhepna knjiga, E pocket standard. Objavljeno je i tonsko izdanje 1986. godine.
 Carl-Goeran Ekerwald, rodjen 1923., knjizhevnik je i pochasni doktor filozofije Umeaa Univerziteta. Njegov bogati knjizhevni opus obuhvata romane, novele i kulturno-filozofsku esejistiku, usmjerenu individualcima i osobenjacima.
U zbirci novela Polje kima (Kumminaakern, 1962.) opisuje sjevernoshvedski miljé pun svojstvenih ljudskih tipova, kojima se kasnije vrac'a u svojim burlesknim prichama i historijskim romanima. U esejistici, npr. Diogenovoj svjetiljci (Diogenes lykta, 1983.) i Arktichkom ljetnikovcu (Sommarhus i Arktis, 1986.) se ispoljava kao branilac demokratskih vrijednosti i srodna dusha literarnih klasika, npr. Goethea, Emersona i Ekelunda. Preveo je i objavio Svedenborgove Memorabilije (1988.) a napisao je i knjigu o francuskoj revoluciji Sloboda, jednakost i bratstvo (1988.).
Perzijska antologija sadrzhi 300 od preko 10,000 stranica Hermelinovih prijevoda. Nakon Ekervaldovog predgovora (str. 9-29) slijedi ’Attar (31-108) kojem je posvec'ena trec'ina knjige. To su kratki izvodi iz njegovih djela o prijateljima, sufijima, (ovdje ih navodim prema Hermelinovoj transliteraciji): Abu Hussain Nuri, Hasan Basri, Habib ’Adjami, Rabi’ah, Fuzail ’Ayaz, Ibrahim bin Adham, Bashar Hafi, Bayizid Bistami, ’Abd-Allah Mubarak, Imam Shafi’i, Sahl bin Abdullah at Tustari, Ma’ruf Karkhi, Ahmad Khuzrawiyah, Djunaid Bagh-dadi, AbuBakr Shibli, Abu’l-Hasan Khurqani, Abu’l-Hasan al Sa’igh, Abu’l-’Abbas Siyari i Abu’l-’Fazal Hasan.
Slijede: Rumi (109-43), Kalilah (145-80), Boehme (181-224), Omar Khaiyam (225-48), Sa’di (249-84) i Sana’i (285-302). Od 303. stranice do kraja su Hermelinovi lichni komentari.
Eric Hermelin nije samo prevodio ta djela – u izvjesnoj mjeri ih je i zhivio. Tu je nashao ono shto je zhelio znati i imao potrebu da sazna. I da se prema tome ravna.
A kao da to nije bilo dovoljno – pa je prevodio Swedenborga9 i Jacoba Boehmea, a u svojim komentarima iskazivao uvjerenje da su njihove poruke, takodje, chisto sufijske poruke.
Za Bemeov kratki tekst O nadchulnom zhivotu10, koji je u potpunosti uvrshten u ovu antologiju, rekao je da te 42 stranice jednako vazhu kao i ostalih 10,000 koje je preveo.
On je to shvatao kao kljuch (zapadnjaku) za razumijevanje Atara, Rumija, Hajama… Kristjanski ili muslimanski za Hermelina ne chine nikakvu razliku. Ti tekstovi su iznad svih religija. Za sve shto je prevodio, smatrao je da potiche iz jednog zajednichkog izvora.
Hermelin nije tezhio nekom knjizhevnom ili ideoloshko-historijskom znachenju svog djela – ali je to postigao. On se svim svojim snagama predao zadovoljstvu golemog prevodjenja, chvrsto uvjeren da je ta perzijska poezija pravi zhivotni eliksir, ne samo za one koji se kao on nalaze u manje ili vishe apsurdnoj situaciji, zatvoren u zavodu, odvojen od svijeta. Knjige c'e, pravilno chitane, otopiti ”nashu zaledjenu sposobnost mishljenja”, rastjerati bezvoljnost, povec'ati nashu nezavisnost u svijetu i od svijeta a prije svega ”zatalasati srce”. Time c'emo ”mi Zemljani” biti ljudskiji a zhivot na Zemlji dobiti ukus nebeske srec'e.
Sufizam [sufism; sufiism] je zapadni termin koji se koristi od ranog 19. stoljec'a a odnosi se na ’islamski misticizam’ ili tachnije tasawwuf, shto se obichno (bukvalno) prevodi kao dress in wool (odjeven u vunu). Apstraktna rijech sufizam [sufism] potiche od arapske rijechi suf, koja se najcheshc'e prevodi kao wool (vuna).11
Organizacija Tasawwuf12 daje shire tumachenje. Osim prethodne, druga moguc'a derivacija dolazi od arapske rijechi safa, u znachenju to clean (chistiti), jer su uchenjaci tasawwufa usmjereni on cleansing the heart (chishc'enju srca/dushe).
Hermelin je shvatao sufizam u skladu sa tumachenjima svojih prijatelja sufija kao laeran om tomheten (uchenje o praznini).13 Etimologija je saf (prazan), ne suf (vunena tkanina) (‛Attar, Vaennernas minne / Sjec'anja prijatelja, III, s. 261.). Sufi nastoji biti ’prazan’ od sebichnosti. On se ’chisti’ od svih zhelja, planova, shpekulacija i prorachuna. ”Ono shto je najdrazhe i najvrjednije na svijetu: jeste praznina!”14
Kakav chovjek – takav mu je i zhivotni put. ”Bog zna kakvom glinom me je umijesio”, uzvikuje Omar Hajam a njegov prevodilac FitzGerald15 postavlja natpis na svoj nadgrobni spomenik: ”To je On shto nas je sazdao, a ne mi sami”.16 Ne skrivati loshe strane – to je ”sufijsko chisto uchenje” (‛Attar, Vaennernas minne / Sjec'anja prijatelja, III, s. 261.).
Vec'ina onoga shto su sufiji ukazali u svoje vrijeme je jednako skandalozno i shokantno kao i danas – religijski jer oni ne pitaju za religiju (”Ateisti nisu daleko od Istine”, Rumi, Mesnavi, IV, 1706; I, 2446.) i rado ismijavaju vjerske ceremonije; politichki jer pojachavaju imunitet na nagovore i udahnjuju ravnodushnost na bilo kakvu vrstu pritisaka; socijalno jer odbacuju karijerizam, moralno jer izjavljuju da je ’dobro’ i ’loshe’ u sushtini jednaka stvar…
Eric Hermelin je svoje prijevode komentarisao podvlachenjima, biljeshkama i prilozima. Obichno je za to koristio citate, vec'inom iz Biblije ili Kur’ana, da bi tekst bio shto bolje razjashnjen. Takodje je koristio i biljeshke iz novina – shto prijevodima daje aktuelni otisak; anegdote, izvode iz savremene knjizhevnosti, porodichna sjec'anja i lichna iskustva. Za njega je bilo prirodno da chitaocu pruzhi sve varijante i alternativna tumachenja.
Kao prevodilac je nastojao savjesno pratiti original, rijech po rijech, i shto vishe se drzhati etimoloshki motivisanih tumachenja. Poshtujuc'i etimologiju chvrsto se drzhao starog pisanja (starije nereformisane varijante shvedskog jezika, prije 1906.).
Za polazishte svojih prijevoda je birao najbolja izdanja koja su postojala, a izbjegavao unaprijed ’ocherupan’ materijal. Njegov prijevod Omara Hajama obuhvata 632 pjesme i ukljuchuje sve sablazhnjive, kurvarske i hashish pjesme. Chitalac upoznaje Ljubavnog bezbozhnika necenzurisanog. Npr. bestidnije dijelove kod Rumija prevodi, ali ih izlazhe na latinskom. Njegov osjec'aj za takt se tu suprotstavljao shvedskom prijevodu.
Pri iznalazhenju podesnih ekvivalenata za perzijske izraze, ispoljavala se njegova golema nachitanost i nenadmashiva jezichka mashta da stvori vlastite idiome u svom, ’hermelinskom jeziku’. Kada shvedski ne bi bio dovoljan, bez ustruchavanja je koristio njemachki, engleski, francuski ili latinski.
Tako bogatim dijapazonom, Hermelin je vjeran slovu originalnog teksta istovremeno ozhivljujuc'i kljuchnu intonaciju nepogrjeshivim sluhom – baraba kod Hermelina govori svojim jezikom, a andjeo/melek svojim. Sve je odmjereno – ne iz straha, vec' djetinjasto i razigrano.
Njegov odnos prema tekstu bijashe stvarni ljubavni odnos, shto je i sam priznao Elleni Rydelius17 – da je 1937. proslavio ’zlatni pir’ sa perzijskom klasikom. Zbog te ljubavi je u mnogim ochima i zhivio ’nemarnim’ zhivotom.
Prve prijevode je komentarisao biljeshkama iz Prvog svjetskog rata. Ushljivi rovovi, oblaci, otrovni gas – radi ilustracije Djavoljeg ucheshc'a. Tridesete godine pripadaju Shpanskom gradjanskom ratu. Hermelin se ruga feldmarshalima i drzhavnicima, ”uzorima korektnosti”, koji svojim bombarderima ”satiru hiljade shpanske djece u komade”. Tu je Guernica. Tu su Franco, Hitler, Goering, koje vezhe uz stub srama.
Hitler je ”dundjer18, koji je napredovao do zvijeri… [on] ulazhe svu muku da uvjeri ljude – da ima nekakvu moc'”. Ustvari, Hitler je nemoc'an. Vec' 1940. je Bog na putu da izvrshi svoju presudu nad njim i njegovim pristalicama. Vidi se kako kaska s podignutom rukom u svojoj dobroispeglanoj kaplarskoj uniformi. Chuje se njegova ”skrika” i njegovi ”histerichni i odvratni napadi gnjeva”.
Tachno kako je kazano. Moc'nici, koji su odrzhavali najbolje odnose sa predmetnom zvijerju, su stopirali distribuciju Hermelinovog pamfleta Factum et Causa, shtampanog 1940. kod Haakana Ohlssona u Lundu. Tu ulazi i Torgni Segerstedtsov chlanak iz Goeteborgs Handels- och Sjoefartstidning-a o Vidkunu Quislingu, drzhavnom izdajniku. ”Njegovo djelo prati prokletstvo u zhivotu, u smrti … Izdajnichki znak je tu. Gdje c'e njegov prah nac'i smiraj? Koji skut (od) majke Zemlje sivog ruhognijezda c'e ga prekriti…”
Hermelin nastavlja – jedan pekar iz Sjaelevada bijashe osudjen za podmetnuti pozhar na 9½ godina kaznenog rada. To bijashe oktobra 1933.
”10. novembra 1938. je jedan dundjer i plac'eni palikuc'a (up. njegov podmetnuti pozhar njemachkog Reichstaga, 27. februara 1933.) iz Braunau-a u Austriji, zapalio 600 od Boga blagoslovljenih sinagoga…”
A taj palikuc'a je od drzhavnika i kraljeva smatran vrijednim da mu shalju emisare, da sebe pred njim predstave.
”A Bozhiji ambasadori: svjeshtenici su shutili … Niko od … papa, biskupa i svjeshtenika da otvori kljun… da pisne PEP…
Tako svjeshtenici brinjahu za Bozhiju, Najvec'eg Chast.
Tako reagovahu moc'ni i kraljevski.
Tako reagovahu etichki i sveti…”
|