|
Bio je, bez sumnje, najbolji zapadni poznavalac sufizma. Razmjenjivao je pisma sa međunarodno priznatim ekspertima u toj oblasti. Odlikovan je iranskim ordenima Sunca i Lava. Održavao je vezu s teologom i nadbiskupom Erlingom Eidemom. Učio je hebrejski od rabina Josepha Wohlsteina, kojem je posvetio Kalīlah III. Podučavao je perzijski švedskog poliglotu i diplomatu Gunnara Jarringa. Svog najbližeg prijatelja, književnika Vilhelma Ekelunda (1880.-1949.), nikada nije sreo. Izgleda da to nijedan od njih nije ni želio i da im je bilo važnije ’duhovno poznanstvo’. Učestvovao je u političkoj borbi protiv nacizma i antisemitizma pišući brošure u humanističkom duhu, npr. O Jevrejima [Om judarne], 1938., Factum et Causa, 1940. itd. Ta štiva svojim visokointelektualnim i dubokoproduhovljenim sufijskim pristupom nadvisuju vrhunske književne i teološke tekstove. Što bi se reklo – obaraju s nogu.
Eric Hermelin, rođen 1860., umro 1944., plemić, književnik i prevodilac, potiče iz veoma poduzetne i uspješne porodice. Otac mu bijaše veleposjednik na Gripenbergs slottu južno od Tranåsa, a mati, kći poznatog misionara Petera Fjellstedta. Jednog njegovog pretka, državnog sekretara kralja Karla XII, pogubio je car Petar Veliki zbog antiruskih pamfleta.
I Eric Hermelin bijaše takođe poduzetan, ali u mahnitlucima. Prva polovina njegovog života sastojaše se neprekidnog niza krahova. Drugu polovinu je posvetio tasawwufu i odredio da postavi sve na pravo mjesto – težio je, kako piše svom ocu – ”biti koristan u službi dobra” (23.1.1909.). A kako to ponekad biva, to je ’fukara’ ili crna ovca svojim prijevodima dala veći sjaj rodu nego svi Hermelini zajedno.
Ko mu je mogao vjerovati. Jednom prilikom je uzeo konja i plug sa očevog imanja i prodao ih u gradu radi novih fešta.
U mladosti bijaše obična ništarija. U potrazi za srećom, emigrirao je maja 1883. u Ameriku. Međutim, ono što je našao – bijaše sifilis. To je bio i povod da se zapita kako je ”pao u te grozne patnje … u to odvratno smeće”.
U takvom stanju, skrhan alkoholom i bolešću, upoznao je Leandera Whitcomba Munhalla, radikalnog evangelistu, bivšeg oficira. Hermelin je imao nešto preko 20, a Munhall 40 godina. Munhall mu je tada rekao:
”Za te bijedniče, koji si tako jadan i tijelom i duhom, pomaže jedino ekstra jaka medicina – za dušu Biblija, za tijelo vojna disciplina.”
Munhall je znao o čemu govori. Kao devetnaestogodišnjak se upisao u 79. pješadijsku regimentu (Indiana) da se bori protiv robovlasničkih država u građanskom ratu. Zapavši među divlje, viskijem opijene, sirovine – uživao je u njihovom društvu; držali su svoje strasti i poroke uzgor, ne glumeći svece. Munhall je učestvovao u desetak krvavih bojeva – vidio je kako se ’igraju glavom’ žrtvujući život jedan za drugog. Nakon što je 1865. otpušten iz vojske, odlučio je da služi američkim siromasima putujući i čitajući Bibliju naglas. Bijaše uvjeren da – ako išta može siromašnim i potlačenim dati snagu, to su poruke siromašnih pastira i ribara iz Palestine.
Preko pedeset godina je putovao i čitao Bibliju naglas, u SAD, Kanadi, duž Panamskog kanala. Napisao je bezbroj brošura – uzoraka za Hermelinove vlastite brošure. Među njima je i djelo pod naslovom Svjedočenje o nepogrješivosti Biblije – odnosno, Biblija je nepogrješiva kada jadnim nesretnicima treba dati novu snagu i životnu volju.
Munhall bijaše sjajan propovjednik – narodski, duhovit, neustrašiv, žestok. Izražavao je radikalan pristup religiji i mnogi primjeri podsjećaju na kasnije Hermelinove komentare – ironična osuda crkvenih institucija, vjera u biblijsku riječ, pojam ništavila kao nužnost oslobađanja od svih želja. K’o kakav bogumil, did ili gost.
Hermelin je držao siromašnog svještenika za riječ. Počeo je čitati Bibliju. Prijavio se u 18. pješadijsku regimentu, koja takođe bijaše jedna Indijana-regimenta. I tako postao vojnik, da se popravi, baš kao i Vauvenargues, Stendhal, Cervantes i Tolstoj.
Sedam mjeseci kasnije je otpušten – ”nesposoban za vojnu službu”. Bolest mu se razbuktala pa je otputovao u Njemačku, gdje je donekle izliječen. Pokušao je ponovo kao vojnik. Ovaj put u Engleskoj. Novembra 1886. se prijavio na 12 godina u The Middlesex Regiment. Strogi egzercir je trebao dovesti u red, u njegovim očima, nemoralnog barona – ili träskallen [balvan, mahnitov] kako je običavao prevoditi.
Decembra 1887. je njegov bataljon premješten u Indiju. U Indiji mu je ’pravo krenulo’. Ili – ako je tačna tvrdnja u njegovim djelima da neuspjeh ustvari znači napredak, to je njegov život u Indiji bio isključivo uspješan: dva puta dizenterija, malarija, ponovo sifilis, tifus, delirijum tremens (bolesnički žurnal od 6.9.1890.) … a kao desert su dolazili česti boravci po zatvorima i teški kazneni radovi. Od svojih pet godina u Indiji, dvije godine je proveo po bajbukanama.
To, ustvari, bijaše meč između britanske armije i ’ništarije’ – u kojem je ’ništarija’ pobijedila. Armija ga nije uspjela ukrotiti. Kao zatvorenik je otpremljen nazad u Englesku. Primio je otpusnicu iz vojne službe, aprila 1893., u Portsmouthu. Njegov pretpostavljeni je prosudio: ”Conduct very bad” (Držanje jako loše). Slijede nova putovanja … u SAD i Jamajku. Tokom kraće posjete kući, u Smålandu, 1897., stavljen je pod starateljstvo – ali je odmah otpičio za Australiju. Prema policijskom izvještaju iz Melbourna za razne prekršaje je kažnjavan 22 puta.
Početkom 1908. se Eric Hermelin vratio kući u Švedsku. Jeseni iste godine je primljen u Katarina bolnicu u Stokholmu. 20. februara 1909. je upisan u bolnicu u Lundu. Narednih 35 godina bijahu, takođe, dijelom burne – uz povremena bjekstva i revolte. Bijaše dosta bunta i hirova – pivske flaše skrivene iza knjiga u stalažama … flaša konjaka sklonjena iza pločica peći … sjekira pod jastukom … Ali, on je radio. K’o pčelica Maja – 0,78 stranica dnevno. Ako je njegov raniji život iz sufijskog ugla bio idealan … ’sretan’ život, to kasniji dio nije bio nimalo lošiji.
Može izgledati da se sa svojih putovanja vratio kući mahajućih šaka. Ali je iz Indije7 donio temeljito znanje perzijskog jezika – koji je u tim oblastima igrao jednaku ulogu kao engleski u današnjoj Evropi. Osim toga, i vrijedne poruke sufizma.
Perzijska antologija Carl-Görana Ekerwalda je doživjela svoje prvo izdanje 1976. godine. Prošle, 2004., je objavljeno peto izdanje8 pod istim naslovom Persiska antologin. Eric Hermelins tolkningar i urval av Carl-Göran Ekerwald (Perzijska antologija. Prijevodi Erica Hermelina u izboru Karl-Jorana Ekervalda). Izdavač je Ordfront iz Stokholma. Knjiga sadrži 336 strana, dimenzija 17,8 x 11 cm, pisane površine 14,8 x 9,1 cm, težine 187 g. Štampana je kao džepna knjiga, E pocket standard. Objavljeno je i tonsko izdanje 1986. godine.
 Carl-Göran Ekerwald, rođen 1923., književnik je i počasni doktor filozofije Umeå Univerziteta. Njegov bogati književni opus obuhvata romane, novele i kulturno-filozofsku esejistiku, usmjerenu individualcima i osobenjacima.
U zbirci novela Polje kima (Kumminåkern, 1962.) opisuje sjevernošvedski miljé pun svojstvenih ljudskih tipova, kojima se kasnije vraća u svojim burlesknim pričama i historijskim romanima. U esejistici, npr. Diogenovoj svjetiljci (Diogenes lykta, 1983.) i Arktičkom ljetnikovcu (Sommarhus i Arktis, 1986.) se ispoljava kao branilac demokratskih vrijednosti i srodna duša literarnih klasika, npr. Goethea, Emersona i Ekelunda. Preveo je i objavio Svedenborgove Memorabilije (1988.) a napisao je i knjigu o francuskoj revoluciji Sloboda, jednakost i bratstvo (1988.).
Perzijska antologija sadrži 300 od preko 10,000 stranica Hermelinovih prijevoda. Nakon Ekervaldovog predgovora (str. 9-29) slijedi ’Attár (31-108) kojem je posvećena trećina knjige. To su kratki izvodi iz njegovih djela o prijateljima, sufijima, (ovdje ih navodim prema Hermelinovoj transliteraciji): Abú Hussain Nūrī, Hasán Basrí, Habīb ’Adjamí, Rābi’ah, Fuzail ’Ayāz, Ibrahīm bin Adham, Bashar Hāfī, Bayizíd Bistámi, ’Abd-Allah Mubārak, Imām Shafi’ī, Sahl bin Abdullah at Tustarī, Ma’ruf Karkhī, Ahmad Khuzrawīyah, Djunáid Bagh-dādī, AbúBákr Shiblí, Abú’l-Hasán Khurqání, Abú’l-Hasán al Sa’igh, Abú’l-’Abbás Siyāri i Abú’l-’Fazál Hasán.
Slijede: Rūmī (109-43), Kalīlah (145-80), Böhme (181-224), Omar Khaiyām (225-48), Sa’di (249-84) i Sanā’i (285-302). Od 303. stranice do kraja su Hermelinovi lični komentari.
Eric Hermelin nije samo prevodio ta djela – u izvjesnoj mjeri ih je i živio. Tu je našao ono što je želio znati i imao potrebu da sazna. I da se prema tome ravna.
A kao da to nije bilo dovoljno – pa je prevodio Swedenborga9 i Jacoba Böhmea, a u svojim komentarima iskazivao uvjerenje da su njihove poruke, takođe, čisto sufijske poruke.
Za Bemeov kratki tekst O nadčulnom životu10, koji je u potpunosti uvršten u ovu antologiju, rekao je da te 42 stranice jednako važu kao i ostalih 10,000 koje je preveo.
On je to shvatao kao ključ (zapadnjaku) za razumijevanje Atara, Rumija, Hajama… Kristjanski ili muslimanski za Hermelina ne čine nikakvu razliku. Ti tekstovi su iznad svih religija. Za sve što je prevodio, smatrao je da potiče iz jednog zajedničkog izvora.
Hermelin nije težio nekom književnom ili ideološko-historijskom značenju svog djela – ali je to postigao. On se svim svojim snagama predao zadovoljstvu golemog prevođenja, čvrsto uvjeren da je ta perzijska poezija pravi životni eliksir, ne samo za one koji se kao on nalaze u manje ili više apsurdnoj situaciji, zatvoren u zavodu, odvojen od svijeta. Knjige će, pravilno čitane, otopiti ”našu zaleđenu sposobnost mišljenja”, rastjerati bezvoljnost, povećati našu nezavisnost u svijetu i od svijeta a prije svega ”zatalasati srce”. Time ćemo ”mi Zemljani” biti ljudskiji a život na Zemlji dobiti ukus nebeske sreće.
Sufizam [sufism; sufiism] je zapadni termin koji se koristi od ranog 19. stoljeća a odnosi se na ’islamski misticizam’ ili tačnije tasawwuf, što se obično (bukvalno) prevodi kao dress in wool (odjeven u vunu). Apstraktna riječ sufizam [sufism] potiče od arapske riječi suf, koja se najčešće prevodi kao wool (vuna).11
Organizacija Tasawwuf12 daje šire tumačenje. Osim prethodne, druga moguća derivacija dolazi od arapske riječi safa, u značenju to clean (čistiti), jer su učenjaci tasawwufa usmjereni on cleansing the heart (čišćenju srca/duše).
Hermelin je shvatao sufizam u skladu sa tumačenjima svojih prijatelja sufija kao läran om tomheten (učenje o praznini).13 Etimologija je saf (prazan), ne suf (vunena tkanina) (‛Attār, Vännernas minne / Sjećanja prijatelja, III, s. 261.). Sufi nastoji biti ’prazan’ od sebičnosti. On se ’čisti’ od svih želja, planova, špekulacija i proračuna. ”Ono što je najdraže i najvrjednije na svijetu: jeste praznina!”14
Kakav čovjek – takav mu je i životni put. ”Bog zna kakvom glinom me je umijesio”, uzvikuje Omar Hajam a njegov prevodilac FitzGerald15 postavlja natpis na svoj nadgrobni spomenik: ”To je On što nas je sazdao, a ne mi sami”.16 Ne skrivati loše strane – to je ”sufijsko čisto učenje” (‛Attār, Vännernas minne / Sjećanja prijatelja, III, s. 261.).
Većina onoga što su sufiji ukazali u svoje vrijeme je jednako skandalozno i šokantno kao i danas – religijski jer oni ne pitaju za religiju (”Ateisti nisu daleko od Istine”, Rūmī, Mesnavi, IV, 1706; I, 2446.) i rado ismijavaju vjerske ceremonije; politički jer pojačavaju imunitet na nagovore i udahnjuju ravnodušnost na bilo kakvu vrstu pritisaka; socijalno jer odbacuju karijerizam, moralno jer izjavljuju da je ’dobro’ i ’loše’ u suštini jednaka stvar…
Eric Hermelin je svoje prijevode komentarisao podvlačenjima, bilješkama i prilozima. Obično je za to koristio citate, većinom iz Biblije ili Kur’ana, da bi tekst bio što bolje razjašnjen. Takođe je koristio i bilješke iz novina – što prijevodima daje aktuelni otisak; anegdote, izvode iz savremene književnosti, porodična sjećanja i lična iskustva. Za njega je bilo prirodno da čitaocu pruži sve varijante i alternativna tumačenja.
Kao prevodilac je nastojao savjesno pratiti original, riječ po riječ, i što više se držati etimološki motivisanih tumačenja. Poštujući etimologiju čvrsto se držao starog pisanja (starije nereformisane varijante švedskog jezika, prije 1906.).
Za polazište svojih prijevoda je birao najbolja izdanja koja su postojala, a izbjegavao unaprijed ’očerupan’ materijal. Njegov prijevod Omara Hajama obuhvata 632 pjesme i uključuje sve sablažnjive, kurvarske i hašiš pjesme. Čitalac upoznaje Ljubavnog bezbožnika necenzurisanog. Npr. bestidnije dijelove kod Rumija prevodi, ali ih izlaže na latinskom. Njegov osjećaj za takt se tu suprotstavljao švedskom prijevodu.
Pri iznalaženju podesnih ekvivalenata za perzijske izraze, ispoljavala se njegova golema načitanost i nenadmašiva jezička mašta da stvori vlastite idiome u svom, ’hermelinskom jeziku’. Kada švedski ne bi bio dovoljan, bez ustručavanja je koristio njemački, engleski, francuski ili latinski.
Tako bogatim dijapazonom, Hermelin je vjeran slovu originalnog teksta istovremeno oživljujući ključnu intonaciju nepogrješivim sluhom – baraba kod Hermelina govori svojim jezikom, a anđeo/melek svojim. Sve je odmjereno – ne iz straha, već djetinjasto i razigrano.
Njegov odnos prema tekstu bijaše stvarni ljubavni odnos, što je i sam priznao Elleni Rydelius17 – da je 1937. proslavio ’zlatni pir’ sa perzijskom klasikom. Zbog te ljubavi je u mnogim očima i živio ’nemarnim’ životom.
Prve prijevode je komentarisao bilješkama iz Prvog svjetskog rata. Ušljivi rovovi, oblaci, otrovni gas – radi ilustracije Đavoljeg učešća. Tridesete godine pripadaju Španskom građanskom ratu. Hermelin se ruga feldmaršalima i državnicima, ”uzorima korektnosti”, koji svojim bombarderima ”satiru hiljade španske djece u komade”. Tu je Guernica. Tu su Franco, Hitler, Göring, koje veže uz stub srama.
Hitler je ”dunđer18, koji je napredovao do zvijeri… [on] ulaže svu muku da uvjeri ljude – da ima nekakvu moć”. Ustvari, Hitler je nemoćan. Već 1940. je Bog na putu da izvrši svoju presudu nad njim i njegovim pristalicama. Vidi se kako kaska s podignutom rukom u svojoj dobroispeglanoj kaplarskoj uniformi. Čuje se njegova ”skrika” i njegovi ”histerični i odvratni napadi gnjeva”.
Tačno kako je kazano. Moćnici, koji su održavali najbolje odnose sa predmetnom zvijerju, su stopirali distribuciju Hermelinovog pamfleta Factum et Causa, štampanog 1940. kod Håkana Ohlssona u Lundu. Tu ulazi i Torgni Segerstedtsov članak iz Göteborgs Handels- och Sjöfartstidning-a o Vidkunu Quislingu, državnom izdajniku. ”Njegovo djelo prati prokletstvo u životu, u smrti … Izdajnički znak je tu. Gdje će njegov prah naći smiraj? Koji skut (od) majke Zemlje sivog ruhognijezda će ga prekriti…”
Hermelin nastavlja – jedan pekar iz Själevada bijaše osuđen za podmetnuti požar na 9½ godina kaznenog rada. To bijaše oktobra 1933.
”10. novembra 1938. je jedan dunđer i plaćeni palikuća (up. njegov podmetnuti požar njemačkog Reichstaga, 27. februara 1933.) iz Braunau-a u Austriji, zapalio 600 od Boga blagoslovljenih sinagoga…”
A taj palikuća je od državnika i kraljeva smatran vrijednim da mu šalju emisare, da sebe pred njim predstave.
”A Božiji ambasadori: svještenici su šutili … Niko od … papa, biskupa i svještenika da otvori kljun… da pisne PEP…
Tako svještenici brinjahu za Božiju, Najvećeg Čast.
Tako reagovahu moćni i kraljevski.
Tako reagovahu etički i sveti…”
|