|
Raskošne, zavodljive, (za lakomislene, nepouzdane, nejake i nedosljedne često i pogubne, tragične, zapravo) dveri slave su širom otvorene. Ćamil je postao ličnost o kojoj se priča i piše, intervjuišu ga mnogi novinari od Đevđelije do Triglava. Što je sasvim razumljivo, jer Ćamil je i sam bio literatura, njom je živio i zbog nje je postojao, čitav svoj Bihor i sve Peštere, ta gnijezda raskošnih naratora, nastanio je u svom srcu i neprestano o njima pripovijedao. To je znalački radio, zapravo bio je pravi čarobnjak, koji svojom pričom opije, opčini, u nove neviđene svjetove zavede. O tom svom daru, o pešterskim pamtišama nastanjenim vremenima od Kulina bana do današnjih dana u jednom intervjuu dr. Hasniji Muratagiću – Tuni je rekao: ”Tamo gdje se teško živi – lijepo se govori”. Empirija nas uči da su ove Ćamilove riječi kao iz svetog zavjeta, potvrđene nebrojeno puta u svim vremenima od pamtizemana do danas. Kad teret života pritisne da se jedva odolijeva, onda se za priču i od priče živi. Jedino to ostaje ljudima kao utjeha i nada.
Svoju žudnju za pričom, za razgovorom, pamćenjem i besjedništvom tako slikovito, toliko višeslojno, filozofsko-sociološki utemeljeno iskazao je jednom jedinom rečenicom, koja je tako nedvosmisleno izrazila i žaljenje i tugu, a prije svega čovjekovu nemoć u mijenjanju vaseljenskih zakona, onoga što je među zvijezdama zapisano o sudbini svega živog što Planetu nastanjuje, a čovjek je od svih tih živih bića krhkiji, osjetljiviji, nemoćniji: ”Eh, što se ne živi bar dvjesta godina pa da se lijepo ispričamo”.
Da, zaista je malo jedan čovjekov vijek da bi ispričali sve ono što nam dušu tangira, ranjava, vrijeđa, a tek sve ljubavi, sve erotske prohtjeve, snove, želje... Možda je Ćamil bio previše skroman – meni se čini i trista godina bi bilo malo da se žudnje srca zadovolje, da merak bude posve ostvaren. Ali Sijarić je uspio da običnim, naizgled neznačajnim, svakodnevnim, narodnim riječima, u samo jednoj prostoproširenoj rečenici sažme sva znamenja i sva protivljenja kosmičkoj nadređenosti određivanja i ograničavanja čovjekove sudbine, iako kosmičkoj, ipak, ograničenoj i mimo čovjekove volje, snagom zvijezda određenoj, jer poretkom zvijezda svakom insanuje sudbina zapisana još trenutkom njegovog rođenja, pa kako god čovjek radio – biće onako kako je zapisano. No, da ne razglabam o kosmičkim zapisima sudbina, već da nastavim neposrednije kazivanje o veličanstvenom pripovijedaču, pjesniku čovjekove duše, koga je i sam Gospod Bog najraskošnijim pripovjedačkim darom obdario. Ćamilu Sijariću, kome su, osjećam to, zapravo njegova literatura mi to kazuje, sve tajne vaseljene bile poznate i dostupne, jer njegov svemir bio je njegov Bihor, zapravo svi Pešteri nastanjeni u njegovoj literaturi kao što su galaksije raspoređene nebeskim svodom.
Ćamil je svim bićem bio okrenut narodu, zato je toliko želio da ga narod razumije, da ga prihvati, zavoli, jednostavno da istinski bude dio naroda, ali on nije bio ponarodnjeni, već veoma snažno moderan pisac. I tu je Ćamil pokazao svu svoju virtouznost velikog i moćnog pisca koji uspijeva bez ikakvih napora (bar tako izgleda čitaocu) da sjedini, prožme, homogenizuje narodno kazivanje i ljubav prema narodu, strast da ga narod zavoli i doživljava kao najemotivniji dio svog bića i moderan literarni izraz. U poeziji je bio preteča mnogih modernih aksioma, možda postmodernizma i već planetarnog pokreta signalista. Sve to je njegova poezija, koja je, nažalost, mnogo manje poznata od njegove proze. No, za to je ”kriv” sam Ćamil, jer se veoma mlad afirmisao kao izuzetan, nadmoćan prozni pisac-pripovjedač prije svega. Čitaoci su time bili obradovani i nije im trebalo istraživanje drugog Ćamilovog stvaralaštva.
Život Ćamila Sijarića bio je priča rijeka, moćna rijeka mirnog toka, ali istovremeno i rijeka koja se ponekad silovito obrušava, pravi kovitlace i slapove, nosi vrijeme i svijet najšarenolikiji, i strast, do pomamnog erotizma, uzavri u toj rijeci – priči, jer Ćamil je živio samo kada je pričao. Kada je on pričao pred slušaocima se najneposrednije, često surovo manifestovala drama ljudskog života i bdijenja, nevolja i strast, uzavrele krvi i naivnog vjerovanja, ljubavi i mržnje, zavisti i radovanja.
Kao da se plašio ljudi, koje je toliko volio i razumio, čitavog svog života od svakodnevice je bježao u priču, u pričanju, u pripovijadanju, kazivanju ljudskih sudbina, jedino u priči bio je svoj na svome, siguran, vladao je i vremenom i sudbinama, stvarajući novi svijet, njegov svijet, onaj iz priče, gdje on, poput vaseljenskih galaksija određuje sudbine, karaktere i mijene ljudske – prosto, samo je tada bio Ćamil Sijarić.
Ćamil nije ništa izmišljao. On je svoje priče naseljavao običnim, živim, realnim ljudima koje je znao, ili ih je u pričama pamtiša upoznao. U svakodnevnim običnim, životnim događajima pronalazio je ono uzvišeno, čovječno, do mitskih uznošenja riječi je osmišljavao najdivnijim mislima, uobličavao koloritom duginih boja, koje se nad Pešterima, poslije ljetnjih kiša uznesu, kao svadbeni vijenac oko glave najljepše nevjeste.
Raskoš Sijarićevog pripovjedačkog talenta duboko je pružio korijenje u nataloženom iskustvu usmenih predanja njegovog rodnog kraja, u tradiciji, u živom tkivu njegovog naroda, odatle se bogato hranio najprobranijim sokovima, te je baš zbog toga i mogao tako snažno uzletjeti i doseći svjetske visine modernog, životnog pripovijedanja, baš kao što orlovi i sokoli iznad njegovog Bihora, nad Pešterskim visoravnima dosežu nebeske visine, gdje su i jedino slobodni i sigurni od domašaja ljudskog zla, vrlo često i samo razonode radi, bez ikakvog povoda, već iz obijesti počinjenog. Ćamil je duboko svjestan svakog ljudskog zla, zato je našao siguran zaklon u priči, kao što je čovjek na početku rađanja civilizacije sigurnost tražio sklanjajući se i obitavajući u pećinama, samo je ova Ćamilova pećina – priča puna najraznorodnijeg blaga. Kad čovjek u nju uđe ne zna izaći, zapravo ne izlazi mu se, jer ne želi da toliko blago ostavi, a da bar dio ne odnese sa sobom. I svi odnose, odnose ono što zapamte, a Ćamilova priča umjesto da osiromaši, ona neprestanim odnošenjem postaje sve bogatija, moćnija postaje opštečovječna, bliska svakom biću koje makar uzgredno odškrine njena vrata, jer ga svijet Ćamilovih priča opčini, zarobi, oplemeni, obogati mnogim spoznajama i muka i ljepota. Ćamil nam pripovijeda o sukobima krutih moralnih načela i čovjekovoj nemoći da odoli iskušenjima pred zahtjevima uzavrelog tijela. U njegovim pričama tako često odzvanja porinula huka planine koju nemilosrdno češljaju munje, raznose zimske sniježne oluje, razdiru nevidljive podzemne rijeke, puna je bečalina i potmulih pećina, okićena zimzelenim šumama, koje zimi pobijele, pa liče na sijede brade staraca Ćamilovog kraja, a Peštersko nebo, kao zeleni vojnički čador, blistavo i beskonačno nad Bihorom ljepotu čuva, dom je zvijezdama, koje putnicima namjernicima, karavanima, ali i zlonamjernicima i tatima put obilježavaju, a opet se nikada ne zna što ih na putu čeka. Da li je iza grmena zasio gladan vuk, ili kukavičko ljudsko prežalo, pa čeka da ugrabi glavu uglednika da se njome ponosi i hvali, ili preže sjecikese i špijuni da pogodan trenutak iskoriste da se domognu željenog – kese ili riječi koju će u blago pretočiti. Proza Ćamila Sijarića je duboko u biće njegovog naroda ukorijenjena, zato i tako bujno razrasta i razgranava se, jer pisac ako nije čvrsto ukorijenjen u živo tkivo, u biće svog naroda brzo usahne, vrijeme ga poništi, kao što neželjene jesenje bujice pomanitalih voda poruše mnoge potpore, kuće, pa i snažan visok divovski razrastao bor, koji je na nesigurnom mjestu, u pristranku uzrastao. Ista sudbina čeka svako stablo koje se nađe na strmini, koliko god svojim korijenjem zagrabilo crvenice ili crnice, kad bujice naiđu zemlju odnesu i stablo se pljoštimice sunovrati, makar to bila i najpitomija, najplemenitija, najmirišljavijih plodova – jabuka, ta rajska voćka. Sve je to dobro znao i veoma suptilno osjećao Ćamil Sijarić, vjerujem u to, zapravo sasvim sam siguran, to mi svjedoči njegova priča iz čijeg bića izvire njegov narod, njegovi Bihorci, kao što mirne pešterske vode izviru iz one podatne, meke zemlje, koja svoje neimare bogato nagrađuje jesenjim plodovima, vraćajući im potrošenu snagu, uvećavajući im ljubav, čineći ih sve jače vezanim za zemlju, za svoje rodno tlo. Gdje još na šaru dunjaluka, ispod prelijepe nebeske kape teče Ljudska rijeka sem Ćamilovim Pešterima? Zar to nije najbolja potvrda koliko je u Ćamilovom zavičaju sve očovječeno, te Ćamil i nije mogao biti drugačiji – sem Čovjek sa verzalnom grafemom Č, čovjek koji je u svom biću nosio dušu svog naroda, čije srce je pulsiralo bilom Bihoraca, zato i jeste tako veliki i tako postojan pisac, tako životan i toliko stvaran, da sam poslije čitanja njegove proze često u dilemi da li sam sve to proživio, sanjao, ili istinski pročitao. Baš zbog te snage, zbog te životnosti čitalac se lati Ćamilove knjige kad poželi da porazgovara, da probesjede, do sitosti da se ispričaju. Dok se druži sa Ćamilovom literaturom čovjek nema osjećaj da u rukama drži knjigu, već mu se priviđa da je zanoćio u Bihoru, pa se iskupile mudre pamtiše, vrijedni ratari, vješti trgovci, vječiti putnici, umorni karavandžije, sjaja vatre sa ognjišta željni vojnici, lijepe djevojke očiju punih strijela, koje melemom do neprebola ranjavaju, zor mladići, nestašna dječurlija, stamene snahe, duboko promišljene domaćice, u svemu odmjerene majke i supruge, temelji svakog časnog i čestitog doma, pa razgovor teče kao pitoma bihorska vrela, zablista kao mjesec na nebeskom plavetnilu tokom blagih ljetnih noći, zasja poput sunca kad pšenica, proso, ovas, ječam, ili raž iz plodne zemlje izmlazaju, začuje se topot snažnih konjskih kopita, škripa umornih karavanskih točkova, osjeti se miris poti umornih putnika, ratara, kiridžija, začuje se blejanje ovaca, meketanje koza, rika tek oteljenih krava kako svoju telad dozivaju kazujući im da su vimena prenabrekla od mlijeka, mukanje volova, zornih i jakih, rzanje konja koji su, kao i volovi, najveći ponos uglednih domaćina... I teče priča... Živi Bihor.
Snovi, ali ne snijevanje dok čovjek spava, već oni snovi što ih ljudi sasvim budni, maštom razigravaju, ponirući i u najtamnije porive tajni, u one predjele koje ni sami pred sobom, u nedođim planini osamljeni ne bi htjeli priznati, ali u budnim snovima mašta ih razigrava kao ždrijepce pešterskim visoravnima, kada se njima zore, kada ih nesavladive svijetu pokazuju, u Sijarićevoj prozi, uostalom, kao i u životu, su veoma značajni, često i od samoga života značajniji, jer čovjek je po svom psihološko-filozofskom sazdanju, koje su mu zvijezde odredile, nepresušno vrelo želja, a želje se samo u snovima mogu ostvariti onakvima kakvima ih snijevač zamišlja. Zbog svega toga snijevači su specifičan soj ljudskog roda, njima je čitav svijet u mašti, u njima samima, u njihovom biću, oni neprestano putuju, makar ni prag vlastitog doma nikad ne prekoračili, od sopstvenog se ognjišta ne odvojili, oni vrše podvige kakvi se samo u mašti njihovih snova mogu doseći, prosto, za njih nema zabrana ni uzusa, njihova mašta, njihovi snovi mogu sve. ”Na tom putu bez početka i bez sigurnog pravca nikad se ne zna da li smo nabasali na pravu stazu, ili se vrtimo u krugu po vlastitom tragu”, kao Ćamilov nenadmašni sanjalica Džimšir Tuhovac, čiji ”život ima smisla dok traje njegov san i njegova skrivena želja da pronađe izvor”. ”Bez tih snova što su ga nosili i bez muka što su ga držale” njegov život bi bio ništavan, uzaludan, pust...
Ne samo ljudske snove, već je, nadahnuti mudrac – zlatousti narator Ćamil Sijarić, poput čarobnjaka, znalca nemuštih jezika, baš kao svoje sopstvene, razumijevao i snove životinja, snove prirode (šuma, trava, izvora, podzemnih voda, visoravni, žednih pustara, sniježnih mećava, oluja, vjetrova, kad i nebo i zemlja pobjesne, polude, a sićušan čovjek biva još minijaturniji, posve nemoćan, prestravljen, i od Boga i od zvijezda iznevjeren, u mračnoj pećini straha stiješnjen, u avet izbezumljenu pretvoren, sve snove i neba i zemlje, sve što ta dva svoda zaklapaju, Ćamil je znao i sasvim dobro razumio i nije ih tajio, jer ljudsko tijelo ne bi moglo toliki napon istrpjeti, zato je pripovijedao, besjedio, kazivao – pisao da sve svoje i ljubav, i strah, i ljepotu, i muke, i oskudice, i blagostanje, i radost, i tugu, i sve svoje snove podijeli sa ljudima – čitaocima i slušaocima, obogaćujući tako kulturnu baštinu svog bošnjačkog naroda, ali i svjetsku, oslobađajući se ružnih slutnji, teškog bremena bola, ali i naslade i strasti, i tereta patnje, i tegobe ljubavi, rasprti pred nama to ogromno breme, pa ko što zahvati iz bezdane čarobnjakove torbe, a Ćamil je zaista istinski čarobnjak pripovijedanja, najbistriji izvor ljepote riječi, koje vječno ostaju svježe, pitke i sočne iako (ili baš zbog toga) su presvučene patinom zaborava, ili se na njih navukla memla zbog preduge zapostavljenosti do zaborava dovedene. I, eto još jedne značajne Ćamilove zasluge za kulturu bošnjačkog naroda – oživio je taj jezik, otrgnuo ga iz žvala zaborava, vratio ga vremenu i ljudima kojima pripada, da ne bi, zaboravljajući sopstveni jezik, postali nemušti. Ćamil je dokazao da se tim, zaboravu otrgnutim, svježim i sočnim jezikom toliko uspješno i vjerodostojno iskazuje misao i nataloženo iskustvo savremene evropske misli.
Ćamil je stvorio literaturu razapet između strogih kanona i neobuzdanih poriva strasti, čovjeka i prirode, mita i stvarnosti, realnog i sirealnog, ustvari to je sveobuhvatan život Bihora i Peštera... Na toj vjetrometini gdje se često i bezrazložno ratuje, u svemu oskudijeva, gdje se, do nerazlučivosti, miješaju mit i stvarnost, legenda i istina, bajka i realan događaj, zemaljsko i vaseljensko, svjetlost i mrak, svakodnevica i iluzija, snovi i surovost stvarnih događanja, poistovjećuju se čovjek i duh, vampir i anđeo, naletnjak i svetac, razbojnik i borac za pravdu, lupež i jabanac, demon i duhovnik, uhoda i pratilac, nasilnik i zaštitnik, tek isprošene ćutljive djevojke i raskošne, raskalašne bludnice, ljubavnici i razvratnici, sjecikese i sladostrasnici, s podjednako strasti prate ih orlovi i kobci, mravi i crvi, papagaji i kobre, majmuni i daždevnjaci, zluradnici i dobrodušni, bolničari i lješinari, ptice pjevačice i grabljivice, zvijeri i domaće životinje, ovce i vukovi, lisice i kokoške, zečevi i međedi – tom vjetrometinom prolaze željeni i nedobronamjerni, vojni i trgovački karavani, prate ih psi i ljudi, djevojke koje se bave najstarijim zanatom, šakali i tati, zmije i doušnici, robovi i silnici, insani koji sa svakim nesrećnikom podijele riječ, šaku žita, otvrdli, skorčali hljeb, ako se našlo i zalogaj mrsi, da se prismoči, kažu ili makar naslute što iza njih slijedi, a karavani prolaze li prolaze noseći teške tovare svile i sukna, kubura i nepravilno oblikovanih bisera, krivih ćordi na kojima je vidljiv trag soli od sasušene nekad tople čovjekove životne tečnosti, najrazličitijih đinđuva i raskošnog prstenja, pred kojim zadrhte srca i najpostojanijih djevojaka, duvan kese i bakrače, ogledala i mljedane kotlove, udobne sjedaljke i puške, šarene haljine i pištolje, najrazličitije gatke i sugrebe, hodžine zapise i satanske utvare... Karavani prolaze donoseći Ćamilovim likovima vječni život, život bez mjere i vremenske ograničenosti, a ipak duboko urasli u zemlju, s njom sjedinjeni i vjerni joj više nego najodanijoj ljubi, naložnici.
Ćamilova literatura i likovi koje je u nju utkao nijesu niti mogu biti usko lokalni, ili regionalni. To je univerzalna literatura, ljudska, opštečovječna, čak planetarna. Jest da je on svoje likove locirao pod sandžačkim nebom i manje ispod bosanskog plavetnila, najviše na bihorskoj zemlji, ali su sva ta mjesta sazviježđa ljudi čitavog svijeta. Iz svih krajeva dunjaluka, od Kine i Indije, do Persije i Anadolije, od Kavkaza i Moldavije do Rumunije, od Kazahstana do Poljske i Mađarske, od Venecije i Dubrovnika preko Travunije i Boke, do Anadolije i Kazahstana – svi putevi se na tom sandžačkom tlu prepliću, kao konci na razboju vješte tkalje, prolaze karavani, koji pored zadaha ljudskog i konjskog znoja, umora i tereta donose i ljepotu priče, i blješave dijamante, krvave noževe i žute dukate, mračne gatke, vesele glasove i crne slutnje...
|