|
Raskoshne, zavodljive, (za lakomislene, nepouzdane, nejake i nedosljedne chesto i pogubne, tragichne, zapravo) dveri slave su shirom otvorene. C'amil je postao lichnost o kojoj se pricha i pishe, intervjuishu ga mnogi novinari od Djevdjelije do Triglava. Shto je sasvim razumljivo, jer C'amil je i sam bio literatura, njom je zhivio i zbog nje je postojao, chitav svoj Bihor i sve Peshtere, ta gnijezda raskoshnih naratora, nastanio je u svom srcu i neprestano o njima pripovijedao. To je znalachki radio, zapravo bio je pravi charobnjak, koji svojom prichom opije, opchini, u nove nevidjene svjetove zavede. O tom svom daru, o peshterskim pamtishama nastanjenim vremenima od Kulina bana do danashnjih dana u jednom intervjuu dr. Hasniji Muratagic'u – Tuni je rekao: ”Tamo gdje se teshko zhivi – lijepo se govori”. Empirija nas uchi da su ove C'amilove rijechi kao iz svetog zavjeta, potvrdjene nebrojeno puta u svim vremenima od pamtizemana do danas. Kad teret zhivota pritisne da se jedva odolijeva, onda se za prichu i od priche zhivi. Jedino to ostaje ljudima kao utjeha i nada.
Svoju zhudnju za prichom, za razgovorom, pamc'enjem i besjednishtvom tako slikovito, toliko visheslojno, filozofsko-socioloshki utemeljeno iskazao je jednom jedinom rechenicom, koja je tako nedvosmisleno izrazila i zhaljenje i tugu, a prije svega chovjekovu nemoc' u mijenjanju vaseljenskih zakona, onoga shto je medju zvijezdama zapisano o sudbini svega zhivog shto Planetu nastanjuje, a chovjek je od svih tih zhivih bic'a krhkiji, osjetljiviji, nemoc'niji: ”Eh, shto se ne zhivi bar dvjesta godina pa da se lijepo isprichamo”.
Da, zaista je malo jedan chovjekov vijek da bi isprichali sve ono shto nam dushu tangira, ranjava, vrijedja, a tek sve ljubavi, sve erotske prohtjeve, snove, zhelje... Mozhda je C'amil bio previshe skroman – meni se chini i trista godina bi bilo malo da se zhudnje srca zadovolje, da merak bude posve ostvaren. Ali Sijaric' je uspio da obichnim, naizgled neznachajnim, svakodnevnim, narodnim rijechima, u samo jednoj prostoproshirenoj rechenici sazhme sva znamenja i sva protivljenja kosmichkoj nadredjenosti odredjivanja i ogranichavanja chovjekove sudbine, iako kosmichkoj, ipak, ogranichenoj i mimo chovjekove volje, snagom zvijezda odredjenoj, jer poretkom zvijezda svakom insanuje sudbina zapisana josh trenutkom njegovog rodjenja, pa kako god chovjek radio – bic'e onako kako je zapisano. No, da ne razglabam o kosmichkim zapisima sudbina, vec' da nastavim neposrednije kazivanje o velichanstvenom pripovijedachu, pjesniku chovjekove dushe, koga je i sam Gospod Bog najraskoshnijim pripovjedachkim darom obdario. C'amilu Sijaric'u, kome su, osjec'am to, zapravo njegova literatura mi to kazuje, sve tajne vaseljene bile poznate i dostupne, jer njegov svemir bio je njegov Bihor, zapravo svi Peshteri nastanjeni u njegovoj literaturi kao shto su galaksije rasporedjene nebeskim svodom.
C'amil je svim bic'em bio okrenut narodu, zato je toliko zhelio da ga narod razumije, da ga prihvati, zavoli, jednostavno da istinski bude dio naroda, ali on nije bio ponarodnjeni, vec' veoma snazhno moderan pisac. I tu je C'amil pokazao svu svoju virtouznost velikog i moc'nog pisca koji uspijeva bez ikakvih napora (bar tako izgleda chitaocu) da sjedini, prozhme, homogenizuje narodno kazivanje i ljubav prema narodu, strast da ga narod zavoli i dozhivljava kao najemotivniji dio svog bic'a i moderan literarni izraz. U poeziji je bio pretecha mnogih modernih aksioma, mozhda postmodernizma i vec' planetarnog pokreta signalista. Sve to je njegova poezija, koja je, nazhalost, mnogo manje poznata od njegove proze. No, za to je ”kriv” sam C'amil, jer se veoma mlad afirmisao kao izuzetan, nadmoc'an prozni pisac-pripovjedach prije svega. Chitaoci su time bili obradovani i nije im trebalo istrazhivanje drugog C'amilovog stvaralashtva.
Zhivot C'amila Sijaric'a bio je pricha rijeka, moc'na rijeka mirnog toka, ali istovremeno i rijeka koja se ponekad silovito obrushava, pravi kovitlace i slapove, nosi vrijeme i svijet najsharenolikiji, i strast, do pomamnog erotizma, uzavri u toj rijeci – prichi, jer C'amil je zhivio samo kada je prichao. Kada je on prichao pred slushaocima se najneposrednije, chesto surovo manifestovala drama ljudskog zhivota i bdijenja, nevolja i strast, uzavrele krvi i naivnog vjerovanja, ljubavi i mrzhnje, zavisti i radovanja.
Kao da se plashio ljudi, koje je toliko volio i razumio, chitavog svog zhivota od svakodnevice je bjezhao u prichu, u prichanju, u pripovijadanju, kazivanju ljudskih sudbina, jedino u prichi bio je svoj na svome, siguran, vladao je i vremenom i sudbinama, stvarajuc'i novi svijet, njegov svijet, onaj iz priche, gdje on, poput vaseljenskih galaksija odredjuje sudbine, karaktere i mijene ljudske – prosto, samo je tada bio C'amil Sijaric'.
C'amil nije nishta izmishljao. On je svoje priche naseljavao obichnim, zhivim, realnim ljudima koje je znao, ili ih je u prichama pamtisha upoznao. U svakodnevnim obichnim, zhivotnim dogadjajima pronalazio je ono uzvisheno, chovjechno, do mitskih uznoshenja rijechi je osmishljavao najdivnijim mislima, uoblichavao koloritom duginih boja, koje se nad Peshterima, poslije ljetnjih kisha uznesu, kao svadbeni vijenac oko glave najljepshe nevjeste.
Raskosh Sijaric'evog pripovjedachkog talenta duboko je pruzhio korijenje u natalozhenom iskustvu usmenih predanja njegovog rodnog kraja, u tradiciji, u zhivom tkivu njegovog naroda, odatle se bogato hranio najprobranijim sokovima, te je bash zbog toga i mogao tako snazhno uzletjeti i dosec'i svjetske visine modernog, zhivotnog pripovijedanja, bash kao shto orlovi i sokoli iznad njegovog Bihora, nad Peshterskim visoravnima dosezhu nebeske visine, gdje su i jedino slobodni i sigurni od domashaja ljudskog zla, vrlo chesto i samo razonode radi, bez ikakvog povoda, vec' iz obijesti pochinjenog. C'amil je duboko svjestan svakog ljudskog zla, zato je nashao siguran zaklon u prichi, kao shto je chovjek na pochetku radjanja civilizacije sigurnost trazhio sklanjajuc'i se i obitavajuc'i u pec'inama, samo je ova C'amilova pec'ina – pricha puna najraznorodnijeg blaga. Kad chovjek u nju udje ne zna izac'i, zapravo ne izlazi mu se, jer ne zheli da toliko blago ostavi, a da bar dio ne odnese sa sobom. I svi odnose, odnose ono shto zapamte, a C'amilova pricha umjesto da osiromashi, ona neprestanim odnoshenjem postaje sve bogatija, moc'nija postaje opshtechovjechna, bliska svakom bic'u koje makar uzgredno odshkrine njena vrata, jer ga svijet C'amilovih pricha opchini, zarobi, oplemeni, obogati mnogim spoznajama i muka i ljepota. C'amil nam pripovijeda o sukobima krutih moralnih nachela i chovjekovoj nemoc'i da odoli iskushenjima pred zahtjevima uzavrelog tijela. U njegovim prichama tako chesto odzvanja porinula huka planine koju nemilosrdno cheshljaju munje, raznose zimske snijezhne oluje, razdiru nevidljive podzemne rijeke, puna je bechalina i potmulih pec'ina, okic'ena zimzelenim shumama, koje zimi pobijele, pa liche na sijede brade staraca C'amilovog kraja, a Peshtersko nebo, kao zeleni vojnichki chador, blistavo i beskonachno nad Bihorom ljepotu chuva, dom je zvijezdama, koje putnicima namjernicima, karavanima, ali i zlonamjernicima i tatima put obiljezhavaju, a opet se nikada ne zna shto ih na putu cheka. Da li je iza grmena zasio gladan vuk, ili kukavichko ljudsko prezhalo, pa cheka da ugrabi glavu uglednika da se njome ponosi i hvali, ili prezhe sjecikese i shpijuni da pogodan trenutak iskoriste da se domognu zheljenog – kese ili rijechi koju c'e u blago pretochiti. Proza C'amila Sijaric'a je duboko u bic'e njegovog naroda ukorijenjena, zato i tako bujno razrasta i razgranava se, jer pisac ako nije chvrsto ukorijenjen u zhivo tkivo, u bic'e svog naroda brzo usahne, vrijeme ga ponishti, kao shto nezheljene jesenje bujice pomanitalih voda porushe mnoge potpore, kuc'e, pa i snazhan visok divovski razrastao bor, koji je na nesigurnom mjestu, u pristranku uzrastao. Ista sudbina cheka svako stablo koje se nadje na strmini, koliko god svojim korijenjem zagrabilo crvenice ili crnice, kad bujice naidju zemlju odnesu i stablo se pljoshtimice sunovrati, makar to bila i najpitomija, najplemenitija, najmirishljavijih plodova – jabuka, ta rajska voc'ka. Sve je to dobro znao i veoma suptilno osjec'ao C'amil Sijaric', vjerujem u to, zapravo sasvim sam siguran, to mi svjedochi njegova pricha iz chijeg bic'a izvire njegov narod, njegovi Bihorci, kao shto mirne peshterske vode izviru iz one podatne, meke zemlje, koja svoje neimare bogato nagradjuje jesenjim plodovima, vrac'ajuc'i im potroshenu snagu, uvec'avajuc'i im ljubav, chinec'i ih sve jache vezanim za zemlju, za svoje rodno tlo. Gdje josh na sharu dunjaluka, ispod prelijepe nebeske kape teche Ljudska rijeka sem C'amilovim Peshterima? Zar to nije najbolja potvrda koliko je u C'amilovom zavichaju sve ochovjecheno, te C'amil i nije mogao biti drugachiji – sem Chovjek sa verzalnom grafemom Ch, chovjek koji je u svom bic'u nosio dushu svog naroda, chije srce je pulsiralo bilom Bihoraca, zato i jeste tako veliki i tako postojan pisac, tako zhivotan i toliko stvaran, da sam poslije chitanja njegove proze chesto u dilemi da li sam sve to prozhivio, sanjao, ili istinski prochitao. Bash zbog te snage, zbog te zhivotnosti chitalac se lati C'amilove knjige kad pozheli da porazgovara, da probesjede, do sitosti da se isprichaju. Dok se druzhi sa C'amilovom literaturom chovjek nema osjec'aj da u rukama drzhi knjigu, vec' mu se prividja da je zanoc'io u Bihoru, pa se iskupile mudre pamtishe, vrijedni ratari, vjeshti trgovci, vjechiti putnici, umorni karavandzhije, sjaja vatre sa ognjishta zheljni vojnici, lijepe djevojke ochiju punih strijela, koje melemom do neprebola ranjavaju, zor mladic'i, nestashna djechurlija, stamene snahe, duboko promishljene domac'ice, u svemu odmjerene majke i supruge, temelji svakog chasnog i chestitog doma, pa razgovor teche kao pitoma bihorska vrela, zablista kao mjesec na nebeskom plavetnilu tokom blagih ljetnih noc'i, zasja poput sunca kad pshenica, proso, ovas, jecham, ili razh iz plodne zemlje izmlazaju, zachuje se topot snazhnih konjskih kopita, shkripa umornih karavanskih tochkova, osjeti se miris poti umornih putnika, ratara, kiridzhija, zachuje se blejanje ovaca, meketanje koza, rika tek oteljenih krava kako svoju telad dozivaju kazujuc'i im da su vimena prenabrekla od mlijeka, mukanje volova, zornih i jakih, rzanje konja koji su, kao i volovi, najvec'i ponos uglednih domac'ina... I teche pricha... Zhivi Bihor.
Snovi, ali ne snijevanje dok chovjek spava, vec' oni snovi shto ih ljudi sasvim budni, mashtom razigravaju, poniruc'i i u najtamnije porive tajni, u one predjele koje ni sami pred sobom, u nedodjim planini osamljeni ne bi htjeli priznati, ali u budnim snovima mashta ih razigrava kao zhdrijepce peshterskim visoravnima, kada se njima zore, kada ih nesavladive svijetu pokazuju, u Sijaric'evoj prozi, uostalom, kao i u zhivotu, su veoma znachajni, chesto i od samoga zhivota znachajniji, jer chovjek je po svom psiholoshko-filozofskom sazdanju, koje su mu zvijezde odredile, nepresushno vrelo zhelja, a zhelje se samo u snovima mogu ostvariti onakvima kakvima ih snijevach zamishlja. Zbog svega toga snijevachi su specifichan soj ljudskog roda, njima je chitav svijet u mashti, u njima samima, u njihovom bic'u, oni neprestano putuju, makar ni prag vlastitog doma nikad ne prekorachili, od sopstvenog se ognjishta ne odvojili, oni vrshe podvige kakvi se samo u mashti njihovih snova mogu dosec'i, prosto, za njih nema zabrana ni uzusa, njihova mashta, njihovi snovi mogu sve. ”Na tom putu bez pochetka i bez sigurnog pravca nikad se ne zna da li smo nabasali na pravu stazu, ili se vrtimo u krugu po vlastitom tragu”, kao C'amilov nenadmashni sanjalica Dzhimshir Tuhovac, chiji ”zhivot ima smisla dok traje njegov san i njegova skrivena zhelja da pronadje izvor”. ”Bez tih snova shto su ga nosili i bez muka shto su ga drzhale” njegov zhivot bi bio nishtavan, uzaludan, pust...
Ne samo ljudske snove, vec' je, nadahnuti mudrac – zlatousti narator C'amil Sijaric', poput charobnjaka, znalca nemushtih jezika, bash kao svoje sopstvene, razumijevao i snove zhivotinja, snove prirode (shuma, trava, izvora, podzemnih voda, visoravni, zhednih pustara, snijezhnih mec'ava, oluja, vjetrova, kad i nebo i zemlja pobjesne, polude, a sic'ushan chovjek biva josh minijaturniji, posve nemoc'an, prestravljen, i od Boga i od zvijezda iznevjeren, u mrachnoj pec'ini straha stijeshnjen, u avet izbezumljenu pretvoren, sve snove i neba i zemlje, sve shto ta dva svoda zaklapaju, C'amil je znao i sasvim dobro razumio i nije ih tajio, jer ljudsko tijelo ne bi moglo toliki napon istrpjeti, zato je pripovijedao, besjedio, kazivao – pisao da sve svoje i ljubav, i strah, i ljepotu, i muke, i oskudice, i blagostanje, i radost, i tugu, i sve svoje snove podijeli sa ljudima – chitaocima i slushaocima, obogac'ujuc'i tako kulturnu bashtinu svog boshnjachkog naroda, ali i svjetsku, oslobadjajuc'i se ruzhnih slutnji, teshkog bremena bola, ali i naslade i strasti, i tereta patnje, i tegobe ljubavi, rasprti pred nama to ogromno breme, pa ko shto zahvati iz bezdane charobnjakove torbe, a C'amil je zaista istinski charobnjak pripovijedanja, najbistriji izvor ljepote rijechi, koje vjechno ostaju svjezhe, pitke i sochne iako (ili bash zbog toga) su presvuchene patinom zaborava, ili se na njih navukla memla zbog preduge zapostavljenosti do zaborava dovedene. I, eto josh jedne znachajne C'amilove zasluge za kulturu boshnjachkog naroda – ozhivio je taj jezik, otrgnuo ga iz zhvala zaborava, vratio ga vremenu i ljudima kojima pripada, da ne bi, zaboravljajuc'i sopstveni jezik, postali nemushti. C'amil je dokazao da se tim, zaboravu otrgnutim, svjezhim i sochnim jezikom toliko uspjeshno i vjerodostojno iskazuje misao i natalozheno iskustvo savremene evropske misli.
C'amil je stvorio literaturu razapet izmedju strogih kanona i neobuzdanih poriva strasti, chovjeka i prirode, mita i stvarnosti, realnog i sirealnog, ustvari to je sveobuhvatan zhivot Bihora i Peshtera... Na toj vjetrometini gdje se chesto i bezrazlozhno ratuje, u svemu oskudijeva, gdje se, do nerazluchivosti, mijeshaju mit i stvarnost, legenda i istina, bajka i realan dogadjaj, zemaljsko i vaseljensko, svjetlost i mrak, svakodnevica i iluzija, snovi i surovost stvarnih dogadjanja, poistovjec'uju se chovjek i duh, vampir i andjeo, naletnjak i svetac, razbojnik i borac za pravdu, lupezh i jabanac, demon i duhovnik, uhoda i pratilac, nasilnik i zashtitnik, tek isproshene c'utljive djevojke i raskoshne, raskalashne bludnice, ljubavnici i razvratnici, sjecikese i sladostrasnici, s podjednako strasti prate ih orlovi i kobci, mravi i crvi, papagaji i kobre, majmuni i dazhdevnjaci, zluradnici i dobrodushni, bolnichari i ljeshinari, ptice pjevachice i grabljivice, zvijeri i domac'e zhivotinje, ovce i vukovi, lisice i kokoshke, zechevi i medjedi – tom vjetrometinom prolaze zheljeni i nedobronamjerni, vojni i trgovachki karavani, prate ih psi i ljudi, djevojke koje se bave najstarijim zanatom, shakali i tati, zmije i doushnici, robovi i silnici, insani koji sa svakim nesrec'nikom podijele rijech, shaku zhita, otvrdli, skorchali hljeb, ako se nashlo i zalogaj mrsi, da se prismochi, kazhu ili makar naslute shto iza njih slijedi, a karavani prolaze li prolaze nosec'i teshke tovare svile i sukna, kubura i nepravilno oblikovanih bisera, krivih c'ordi na kojima je vidljiv trag soli od sasushene nekad tople chovjekove zhivotne technosti, najrazlichitijih djindjuva i raskoshnog prstenja, pred kojim zadrhte srca i najpostojanijih djevojaka, duvan kese i bakrache, ogledala i mljedane kotlove, udobne sjedaljke i pushke, sharene haljine i pishtolje, najrazlichitije gatke i sugrebe, hodzhine zapise i satanske utvare... Karavani prolaze donosec'i C'amilovim likovima vjechni zhivot, zhivot bez mjere i vremenske ogranichenosti, a ipak duboko urasli u zemlju, s njom sjedinjeni i vjerni joj vishe nego najodanijoj ljubi, nalozhnici.
C'amilova literatura i likovi koje je u nju utkao nijesu niti mogu biti usko lokalni, ili regionalni. To je univerzalna literatura, ljudska, opshtechovjechna, chak planetarna. Jest da je on svoje likove locirao pod sandzhachkim nebom i manje ispod bosanskog plavetnila, najvishe na bihorskoj zemlji, ali su sva ta mjesta sazvijezhdja ljudi chitavog svijeta. Iz svih krajeva dunjaluka, od Kine i Indije, do Persije i Anadolije, od Kavkaza i Moldavije do Rumunije, od Kazahstana do Poljske i Madjarske, od Venecije i Dubrovnika preko Travunije i Boke, do Anadolije i Kazahstana – svi putevi se na tom sandzhachkom tlu preplic'u, kao konci na razboju vjeshte tkalje, prolaze karavani, koji pored zadaha ljudskog i konjskog znoja, umora i tereta donose i ljepotu priche, i bljeshave dijamante, krvave nozheve i zhute dukate, mrachne gatke, vesele glasove i crne slutnje...
|