|
Razumije se da je i tradicija učinila svoje, posebno kad se radi o naglašenoj lirizaciji stiha. Međutim, time nije oslabljena snaga doživljajne ekspresije. Naprotiv, stih je time dobio življu unutrašnju dinamičnost i uočljiviji lirski preliv. Uostalom, bez tih svojstava nemoguće je pjesnički oformiti ekstazu, a Puljić je sva tri ciklusa: Vodokradica, Hercegovina i Utočišta prožeo navedenim odlikama.
Iako poeta pjeva o zavičajnim krajolicima kao mjestima čulne omame, njegov pjev je nastao kao plod osame, da ne kažem samoizgnanstva. Stvaraoci bogatog kontemplativnog radijusa priželjkuju takav vid ”zatočenja”. Iz prostog razloga što se u stanjima osame duša potpunije otvara.
U pjesmama zavičajne tematike Puljić ide dalje od granica viđenog, mada je i ono doživljajem bogato. On je opsjednut unutrašnjim porivima duše, svjestan da se tamo duh brusi i otelovljuje. Spiritualna crta pomaže mu u otkrivanju čulnih i drugih tajni, tražeći u njima puniji udio egzistencije. Pjesma ”Vrata samotna”, to najbolje potvrđuje:
U vratima škripe kosti stare šume,
krckaju zubi vjeverice,
toliko u njima ima reume,
koliko u ključaonici nevjerice.
Poeta je u ispovjedni diskurs unio samoću kao vid razgraničavanja tamnih čovjekovih svjetova. Reći ćemo da oni u nekim stihovima dosežu i nadvremensku skalu, što je i razumljivo. Vizija ovdje poprima i takvu vrednosnu odredivost.
U Puljićevoj poeziji naglašeno je prisustvo Boga. To nije teološki bog, nego je u pitanju vizija koja determiniše posustalu snagu brižnog vinogradara Petra Radiše. Ili nekog drugog fenomena koji zaokuplja pjesnikovu misao. Pominjemo ih: Zid, Čempres, Stog, Stećak, Kuća... Od sve te mase temata samo afektivni trenuci imaju pravo na život. Oni se udvajaju i množe u vidu lirskih izliva i magnovene strasti. Rekao bih spontano i iskustveno!
Negdje je neko rekao da se obnavljanjem osjećanja mogu očuvati osjećanja. Taj princip postao je važeći i za našeg pjesnika. Lepeza toga obnavljanja uslovljena je mnogim faktorima. Jedan od njih je prisustvo prirode, koju pjesnik shvata kao vid božanske milosnosti. Ona je jedino moguća ako je prati vlastito poetsko umijeće i energija. Čak je i ritmičko-metrička strana stiha sprovedena uz takve činioce. Istina, ritam se najvećim dijelom javlja kao sredstvo ”nošenja” vokacijskog predmeta, ali njega treba oblikovati u odgovarajuću poetsku recepciju.
Pomenuli smo fenomen samoće u ovoj poeziji. Ona u stvari predstavlja sklad sa samim sobom. A to je, priznajmo, uzvišeno stanje. Njime se dijagramira poseban vid spokojstva. Jer što je u okružaju, to je u biću. Osjet je veza njim! Evo primjera te veze:
Glasovi zvona i kukavica
u meni probudiše
vjernika trnja i polja.
Samoća je stanje kad je čovjek sam sebi dovoljan. Tada se u duši, u brzom naletu, javljaju slike i predosjećanja. Pjesnik ih selekcionira. Slike koje sadrže svojstvo opčina, više se eksploatišu. Riječ je o slikama karakterističnim za mediteransko podneblje: smokva, nar, voda, kamen, svici i dr. Puljić ih ne daje same za sebe, već ih unosi u misao. Najčešće se radi o misli uzbudljivog sklopa. Iskristalisana postaje doživljajni svijet!
Puljićeve pjesme posjeduju dramsku tenzičnost. Zašto? Zato što se patnja oglašava kao specifičan vid spoznaje. A to je onaj vid spoznaje gdje uobrazilja uspostavlja dominaciju u lirskom oblikovanju pjesme. Obično je to karakteristično za prirodu pejzažista. Kod njih slika zamjenjuje poruku. Riječ je o iznijansiranoj slici. A i kako bi drukčije bilo kad se patnja predmetira kao sržni poriv bića.
Uobrazilju smo s razlogom pomenuli. Njome poeta razastire osjećanja u više sfernih krugova, ali najviše onom sa misaonim značenjem:
Podupirem plećima zid trošni.
Bura združila svoje zvijeri,
nasrnula na gnijezdo u krošnji.
Strah svoj ptica krikom mjeri.
Kad je Puljićeva poezija u pitanju, u nemaloj sam dilemi. Kroz kakvu optiku poeta najviše progovara? U njemu su sjedinjeni i pjesnik i slikar, ne smetajući jedan drugome. Rekao bih čak da se nadograđuju u smislu evokativnih sublimacija. Slikar pomaže poeti u vizioniranju doživljajnih stanja i boja. Njih ovdje ima na pretek. Sreća je što se one spektriraju kao misaoni svijet. Kao dubina toga svijeta.
|