|
U romanu se na vješt način prepliću dokument s pukom životnom činjenicom, istina s imaginacijom i umjetničkom obojenošću, ali jedno ostaje kao stalna, prateća zavjesa od koje Manuela Sorensen (alias Ševko Kadrić), nikako ne može da pobjegne, da se skloni. To je, nažalost, upravo taj nesretni ”bosanski usud”. Autor i neće da se sklanja, jer je sklanjanja bilo i previše. Kad bi to samo i pokušao, nedvojbeno je da bi izdao i sebe, i Bosnu. Možda je, baš zbog toga miješanja prošlosti i sadašnjosti, mita sa stvarnošću i literature sa dokumentima, čitaocu ”Bosanskog protestanta” ponekad teško da prati tok ovog znalački uređenog romana.
Međutim, kao maštoviti likovnjak, autor cijelu priču boji suptilnim slikama iz davnine i pretvara ih u mozaik istinske ljepote koji dugo ostaje u čitaočevom sjećanju. Čitalac, počesto, ima osjećaj da i sam korača stazama kojima su, tamo negdje duboko u prošlosti, koračali njegovi junaci, Radin, Gorčin, Asta, Alija Humo... Roman je takođe pun imena mjesta, što govori da autor izuzetno poznaje zemlju Bosnu i njeno bivstvovanje, istovremeno iskazujući svoju neskrivenu ljubav prema rodnoj grudi i tugu nad njenom boli.
Iznesene činjenice i posebna vrsta senzibiliteta, koji je na razne načine prisutan u romanu, možda i jeste ono najljepše u ”Bosanskom protestantu”, pa je možda i šteta što radnja romana nije smještena na flotil ”Evropa”, gdje i počinje, umjesto ratne zemunice gdje traje. Tim bi se, po mom skromnom mišljenju, postigla puna simbolika maćehinskog odnosa Evrope prema Bosni i onom što se tamo desilo i dešavalo. U svim tim golgotama i ”bosanskim usudima” bosanski čovjek jeste trpio, gubio ali nikada nije klecao. Tu čvrstu moralnost Bosanca je možda ponajbolje izrazio Miroslav Krleža riječima: ”Neka oprosti gospođa Evropa, ali samo Bosanci u njoj imaju spomenike kulture. Imaju stećke. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno, digao ruku, digao glavu ali nikad i niko nije vidio stećak na kom Bosanac kleči na kom je prikazan kao sužanj.”
Roman ”Bosanski protestant”, svojevrsna i znalački napravljena sublimacija, ali možda i romanizirana geneza nesretnog bosanskog usuda, itekako zaslužuje pozornost šire javnosti. Trebalo bi, barem, da za nju znaju, ali i da je svakako čitaju i pročitaju oni Bosanci koji čitati hoće i znaju, a da o zahrđaloj, uspavanoj i prepotentnoj Evropi da i ne govorimo.
|