|
Taljić oživljava zbivanja iz legendi, iz usmene predaje. Istorija je puna praznina, i Taljićev pripovjedač ih izražava kroz svoja razmišljanja, sumnje i zapitanosti. Ljepota pripovijedanja je i u vještini odugovlačenja u pripovijedanju koje kao da postaje motiv, sadržaj, tema. Jedva ako je to itko umio kao Taljić. Takvih mjesta ima dosta u knjizi, i ona joj daju osobenost:
”I zar poslije onolike gungule, skike, vriske, cike, prekinutih života i onolike vatre, kad izgorje Sarajevo koliko nikad nije, kad buna bi ugušena i padoše mnoge bundžijske glave, da kolovođi ni dlaka ne usfali?... To nikako ne može biti kazna... Nikako nisu čista posla. Jok! Mora da se i najviša vlast takvih boji. Ili samo od njih zazire?”
A onda drugu priču, ili priču u priči, promišlja stari muderis Abdurahman Feriz, praunuk divićkog imama Teufika Feriza.
Život je ovdje prožet vjerom. To je onaj dragocjeni informativni i edukativni sloj u ovim pričama nerazlučivo utkan u poetičnu naraciju pripovjedača. To je posebno značajno za mladog čitaoca. No, Taljić ne idealizira: još je njegov Kaimija zapazio jednu hrđavu navadu među Bošnjacima – zavist. Radilo se o trvenju među zvorničkim hodžama koji se otimaju za Teufik-efendijin džemat još za njega živog.
Ipak, Taljićev pripovjedač je ispričao najljepšu i najistinitiju metaforu o nekadašnjoj bošnjačkoj ženi: ”Ebu Hanifa je razabrao šta je tek kad se, dobivši halal za pojedenu jabuku, sa svojom nevjestom osamio na đerdeku. Bila je slijepa zato jer je odgajana tako da ništa ružno nije mogla vidjeti; gluha, zato što do njezinih ušiju nije mogla doći nijedna ružna riječ, a nijema jer nije naučena ništa ružno izgovoriti.”
U priči ”Šejh i smrt u Stambolu” zaplet je krivudav kao put u labirint. I kad se učesnici izgube u stambolskom labirintu nagađanja – jeste-nije, potražiće savjet od jedne mudre glave u Bosni – šejh Juje. I ovdje je duboka zapitanost pripovjedača i puno nagađanja koje oteže priču, a pripovijedanje postaje estetski kvalitet za sebe i po sebi.
Šejh je završio posao i o njemu je priča završena, ali nije ona s početka: da li je Hamid sultanov sin. Taljić zna i da prešuti ono što bi čitatelj želio znati, izuzev ako mu je to poznato iz istorije... Zato nam je ispričao treću, veoma kratku priču: o sedmorici momaka koji su ostali u Blagaju, bolje reći u dženetskom budžaku na ovom svijetu. Nisu htjeli nazad u Stambol.
”Ljubav na vjetru ispod crnog duda” ima više priča-epizoda i složen zaplet na više planova: intriga, obmana, krađa. Posebno je dragocjen informativni sloj o hamzevijama. Ne priča li Taljić ponekad i pomalo i o sadašnjosti kroz priču o prošlosti.
”Petak je najljepši dan u kojem sunce svane” je sa više kritičke note prema Bošnjacima. Begtaš bi iz Konje u Bosnu, iako su ga odabrali da ostane tamo kao muderis. Smatraju da mu nedostaje marifetluka za snalaženje u Bosni. Mladić brzo zapaža dosta ružnog, i dosta gluposti tamo gdje ih ne bi smjelo biti. Kako i reagira, ne šuti, malo pomalo i prolazeći kroz neprijatnosti, ruše se njegovi snovi i iluzije o Bosni.
U priči ”Pad K und K monarhije” dvije polovine iste priče, kao dvije strane medalje, nameću poređenje. I sam Rahman Đozo ih poredi: ”Ako je ono na trešnji bila igrarija koja se nije završila smrću, onda je ova ljepota pred očima takva da se od nje poželi umrijeti.” No, mladi i neiskusni Bošnjak i austrougarski vojnik poslije nelagode u kojoj se našla barunica, doživljava razočarenje. Priča više govori o mladiću, koji je premlad da bi u prvi mah shvatio što-šta u bijelom svijetu Evrope.
U ”Suđenom času” kismet-bega zaskočio kismet. Krenula mu kola nizbrdo sve dok od silnog bogatstva nije ostao u jednom mutvaku. Pri konstrukciji priče Taljić se znade osloniti na anegdotu i razvijati je u duhu bošnjačke i islamske predaje. Zna crpiti iz narodnih vjerovanja potkrijepljenih religijskim, i tako sasvim upotpuniti sliku Bošnjaka i njihova života u prošlosti. ”Kuća na Drini” je najbošnjačkija knjiga u našoj književnosti. Da nisam pretjerao, navešću samo jednu rečenicu iz predgovora prof. dr. Ferida Muhića: ”Velika je i dragocjena vrijednost ovdje, u ”Kući na Drini” ostvarene karakterološke, antropološke, aksiološke faktografije o Bošnjacima, njihovom mentalitetu, sistemu vrijednosti i filozofskoj mudrosti na kojoj se temelji svijet njihove dobrote i tolerantnosti”.
Uza sve to, Taljić je sve priče i pripovijetke natopio poetičnom naracijom i poetičnim sadržajima: san, Umihanina zamišljanja majčinog lika kojeg nije ni zapamtila. Ima i zatajivanja, i neobičnih motivacija, dosad nedotaknutih u književnosti. San, java i čudo spleli su se u svojevrsne poetične proze. U nadasve zanimljivom pripovijedanju Taljić nas često iznenadi pojedinostima, kao što je mudra rasprava o odbrani hamzevija (”Sezona lova na sokolove”).
|