|
Priča Čast južnoslovenskog seljaka – običaji u Hercegovini, objavljena je kao feljton u dnevniku Bosanska pošta (Bosnische Post) – organ za politiku i privredu koji je izlazio u Sarajevu 1884 – 1918. godine na njemačkom jeziku. Objavljen je pod naslovom Südslawische Baouernehre – Hercegovinisches Sittenbild u brojevima od 5 i 9.1.1895. godine. Autor je potpisan samo inicijalima i naveo je da je autentičnu priču, kazivanje fra Sabe, zabilježio po povratku iz Hercegovine u Zadru u decembru 1894. godine.
Donosimo je u prijevodu prof. Enise Simić
S.Š.
|
|
Prvih godina austrijske okupacije pošao sam na putovanje prema južnim dijelovima Hercegovine i jednog lijepog septembarskog dana ugledah u podnožju neke velike planine dražesno smješteno selo, gdje sam kanio prenoćiti. U mom programu putovanja bijaše naime zabilježeno da bih kod katoličkog sveštenika u selu mogao naći pristojan smještaj. Naložih svome slugi da odjaše ispred, da bi se raspitao o kući sveštenika. Kod jedne kolibe koja se činila kao predstraža grupi seoskih kuća ponovo sam ga stigao. U kući je bila jedna od onih primitivnih u zemlji uobičajenih kafana, čiji se sav inventar sastoji od nekoliko bakarnih ibrika, pola tuceta filđana, jedan morzeov telegraf, te na kraju nešto kafe najbolje i šećera najlošije vrste. Sa obje strane ulaznih vrata bile su vani postavljene niske klupe i na svakoj od klupa sjedila je prekrštenih nogu ljudska prilika, glatko ošišane glave sprijeda i uskim bijelim turbanom omotanim oko crvenog fesa na glavi. Moj se sluga zaustavio u samoj blizini jednoga od tih ljudi i raspitivao se gdje se nalazi župnikova kuća.
Čini se da su priliku, koja je u slatkoj dokolici u pomalo nagnutom položaju sa obje ruke naslonjena na jednu od prekrštenih nogu gledala ispred sebe, riječi moga sluge u izvjesnoj mjeri uplašeno vratile u stvarnost. Pomakao se, digao lagano glavu, pogledao sneno moga slugu i ne izustivši ni riječi učini desnom rukom horizontalan odmahujući pokret, koji je značio da treba da jašemo dalje prema selu. A onda više ne obraćajući pažnju na nas, sfinga se okrenu malo ustranu izvadi iz svoje ječerme kesicu za duhan i zamota cigaru.
Beg Muhamedanac, jer to je bio oslovljeni, učinio je sve što su mu religija, običaji i pristojnost propisivali da čini prema inovjernim strancima. Mi smo to razumjeli i odjahali dalje ne pokušavajući da od njegovog susjeda, također Muhamedanca, na drugoj klupi, dobijemo pobliže informacije.
U blizini sela sretosmo jednog zgodnog mladića inteligentnog izraza, čisto i lijepo obučenog. On stade, posmatraše nas sa interesovanjem i smiješeći se. Moj sluga iskoristi priliku i raspita se kod njega gdje stanuje župnik. ”Koji, pravoslavni ili fratar?”, upita. ”Fratar”, odgovorih. ”Ne znam”, reče on. Skoro sa prkosnim izrazom lica ovaj nam je mladi čovjek, koji je svakako bio Grk izbacio u lice svoje ”ne znam” naklonio se i otišao žustrim korakom svojim putem, ne brinući više o nama.
Onda sretosmo jednog starijeg čovjeka, nešto siromašnije obučenog, koji nam ljubazno ukaza dobrodošlicu. Na pitanje, gdje stanuje fratar, zamolio me da mu dozvolimo da nas sam otprati do župnikove kuće. Rado prihvatih, i mi krenusmo. Ubrzo prođosmo pored male sasvim u bijelo obojene crkve, koja se nalazila u sredini groblja ograđenog niskim kamenim zidom. Bijaše to seosko groblje, o čemu su svjedočili nekoliko malih drvenih i kamenih, dijelom već vremenom načetih križeva, koji su se vidjeli iz visoke trave. Crkva nije imala toranj; čemu bi taj koristio u vrijeme kada je crkva građena. Sada je crkva imala dva prilično velika nova novcata zvona. U groblju su sa strane uz crkvu podigli malu skelu od nekoliko greda, i tu privremeno postavili zvona. Naš vodič zastade pred crkvom, odvi svoj beskonačno dugi turban, koji je kao crvena zmija padao sa glave na njegova ramena, duboko se pokloni, prekrsti tri puta, zatim kleknu da bi se sagnute glave stisnutom šakom tri puta jako udario po prsima. Ne dovodeći u red svoj nespretni turban udalji se nakon izražavanja ove pobožnosti brzim korakom sa praga groblja, da bi nam dalje pokazivao put. Stigavši do župnikove kuće htjedoh mu tisnuti jedan novčić u ruku, on to ne dozvoli, promrmljavši poluglasno: ”Ja sam također katolik.” i oprosti se ljubazno od nas.
|
Bosnische Typen. Christen. (S. Seite III)
|
|
Nakon nekoliko minuta nađoh se u jednoj maloj, ali čistoj i pravo prijatnoj sobi u živahnom razgovoru sa fra Sabom, jednim franjevcem koji je brinuo o dušama katolika u selu. Fra Sabo je mogao preći šezdesetu, bijaše pak snažan krepak čovjek, srednje visine i umjereno ugojen. Ispod poput snijega bijele kose i iz lica koje je zadržalo još skoro mladenačku svježinu, gledahu blago, crne oči, skoro melanholičnog pogleda. Vidjelo se na ovome sveštenom licu, da on ne samo da ustima propovijeda svojim župljanima jevanđeljsko učenje, nego da je i sam najtoplije uzimao učešća u njiovim sudbinama, nesrećama i progonima, vidjelo se na ovome svešteniku da je znao da druge utješi , jer je sam mnogo trpio i patio. Rođen u Hercegovini, bijaše još kao dječak uzet u jedan franjevački kloster. Sa svojih petnaest godina poslao ga je predstojnik u Rim da u jednoj velikoj ustanovi vječnoga grada steče svoje literarno i teološko obrazovanje. Po završenom studiju vratio se sa 24 godine u zavičaj, da bi preuzeo brigu o dušama u selu gdje se i sada nalazi.
Nakon što je po običaju poslužena kafa, pošli smo vani, budući da je u sobi postajalo sparno. ”Pogledajte, tu je moja crkva”, reče franjevac kada stigosmo do mjesta gdje je naš katolički vodič izrazio svoju pobožnost, a ovo okolo je naše groblje, gdje sam, dodade on sjetno se smješeći, u ovih 40 godina, odkada sam ovdje sveštenik, sahranio u hladnu zemlju više župljana nego što ih sada ima živih. Potom uđosmo u groblje i razgledasmo crkvu. U njoj se nije moglo ništa vidjeti, osim drvenog i crvotočnog oltara, koji se naslanjao na zid prekoputa ulaza, zatim šest svijećnjaka sa voštanim svijećama žućkaste boje, iskrivljenih na sve strane. Jedan stari ormar, gdje se čuvaju paramenti, jednostavna klupa za ispovijedanje, i pozadi u jednom uglu jedna nosila upotpunjavahu unutarnje uređenje. Kada ponovo uđosmo u groblje obradova nas prekrasan pogled, koji nam se pružao svuda uokolo, na planinu, čiji su se najviši vrhovi još obasjani suncem zlatno žarili, dok se dolje u dolini već smrkavalo i magla se spuštala. ”Ovo je moje najdraže mjestašce”, reče fra Sabo, pokazujući na jedno mjesto uz niski zid groblja pozadi, ”ovdje dolazim svaki dan, kada to vrijeme dozvoljava, da uživam u večernjem smiraju, i kada niko nije tu, da mi pravi društvo, ja sebi tako skraćujem vrijeme sjećanjem na one koji su ovdje pokopani.” On onda sjede i ja učinih isto. U groblju se nije moglo vidjeti ni drvo ni cvijetak. Grupa djece trčala je između ostarjelih križeva, a više odraslih stajahu kod skele za zvona u očekivanju zvona za večernju molitvu.
U našoj blizini opazih tri kamena križa, koji bijahu veći od ostalih i simetrično postavljeni.
”Vjerovatno su tamo pokopani troje mrtvih koji su pripadali istoj porodici”, primjetih pokazujući na križeve.
Franjevac podiže glavu i duboko uzdahnuvši gledajući u firmamente odgovori: ”Križeve tamo sam ja postavio. U najtužnije dane moga neveselog i teško iskušanog života ubrajam one dane, kada sam pokopao one što tamo leže.”
Moja znatiželja je bila potaknuta, ali se ne usudih ništa pitati, da ne bih ispao nametljiv. Sljedećeg trena dodirnu fra Sabo nježno svojom lijevom rukom moje desno rame, zacijelo da da do znanja daje pogodio moju želju i da će je uslišiti. On poče da govori:
Prošlo je trideset godina od toga vremena. Stari Jure bijaše tada najbogatiji i najugledniji katolik u selu. Sve svoje je izgubio, imao je živu još samo jednu kćer, djevojku lijepu kao slika, koju je nježno volio i koja je bila njegov ponos i najveća radost. Jednoga dana dođe stari Jure do mene da me obavijesti da će na dan Male Gospe (rođenje Marije) biti svadba njegove kćerke. ”Ti oče”, dodao je ”održaćeš svakako mladome paru lijepu dugačku i dirljivu propovijed prije vjenčanja, i zbog toga te obavještavam na vrijeme da možeš u dokolici razmisliti šta treba da kažeš mladima.”
”Ja ću svoju dužnost obaviti kako najbolje umijem, ali kaži mi ko je čovjek koji će odvesti tvoju Milenku?”
”Mladi Mirko, sin pokojnog Petra, nije li; zar nije on zgodan momak, ima imanje, oranice na dobrom mjestu, i brojna stada, njegov otac bijaše moj najbolji prijatelj; ukratko, vjerujem da moja Milenka ne može naći boljeg životnog saputnika. Djevojke se moraju udavati, to je tako, i ja sam mislio, da kad već mora da je bolje da ja doživim taj radosni dan moje kćerke, a onda neka se meni dogodi šta Svevišnji hoće, svoje jedino dijete neću ostaviti na ovome svijetu bez oslonca.”
”Šta kaže Milenka na to?”, primjetih prividno ravnodušnog izraza lica.
”Šta će ona kazati? Ona je poslušna djevojka, ona je zadovoljna, jer sam ja zadovoljan, i tako mora da bude. Uostalom”, nastavi starac nakon jednog trenutka, pritiskajući vrh kažiprsta desne ruke na čelo, zabacivši malo glavu unazad i skupivši debele crne obrve ”pogađam zašto pitaš fra Sabo, da li je Milenka zadovoljna. Ti mora da si nešto načuo, ili možda, ti se Milenka, budući da si njen ispovjednik, sama povjerila, da rado viđa Luju Ilijinog, da bi ga rado za muža? To bi prošlo, da sam ja budala. Siroti vrag, koji trenutno ne može reći da je bilo što njegovo, i koji svome starješini, svome stricu po djedu mora služiti kao vo, a usto je odlučan i prijek momak. Ti se smiješ fra Sabo, jer misliš da sam i ja prijek, ali Lujo je još gori.”
”K vragu sa tim djevojkama”, nastavi starac nakon što se, kudeći jednu stolicu, spustio u jedan ugao sobe šćućurio se prekrštenih nogu: ”Stari beg je jedanput rekao u kafani, da ženi tek kad se uda naraste malo mozga u glavi pa ako je Muhamed Turke tako učio, onda je ovoga puta i Muhamed u pravu. Moja stara, Bože podari joj vječni mir, imala je doduše malo više u glavi od drugih, jer dok je bila još živa, bilo mi je mnogo bolje, a i mojoj kćerki. Ja ne mogu uvijek za djevojkom biti i nadgledati svaki pogled kome ga dobaci svaki korak kojeg načini.”
Starac ostade još neko vrijeme razmišljajući na svome mjestu, onda skoči i oprosti se od mene riječima: ”Ostaj mi u zdravlju fra Sabo. Ne zaboravi kod crkve dočekati svadbenu povorku određenoga dana; Biće to posljednji srećni dan moga života, sa mnom je krenulo nadolje, pa kada ne budem više brinuo za Milenku, onda ću utješen krenuti na put mojoj staroj.”
Siroti Jure! Bijaše to posljednji razgovor koji sam imao sa njim. Sa zlom slutnjom iščekivao sam od tada dan određen za svečanost.
Pred zalazak sunca na Gospu uputio sam se u crkvu. Groblje bijaše puno znatiželjnika, koji bijahu došli i iz drugih mjesta, da bi vidjeli lijepu i bogatu Milenku u vjenčanici, i morao sam moliti ljude da vode računa o malim drvenim krstovima u travi. ”Kod nas je inače običaj”, primjeti fra Sabo ”da kad dobro stojeći čovjek udaje svoju kćerku, tri dana se ugošćuju ne samo rodbina i poznanici nego i stranci, ukoliko porodici izražavaju svoje čestitke”. Radostan izgled za dolazeće dane, u koje će se o trošku bogatoga Jure dobro provesti, uzrokovalo je naime kod muškog dijela mladih povećano uzbuđenje.
|
Jerko Bakula: Piruete, drvo – orah i murva
|
|
Konačno objaviše puške i pucnji pištolja polazak svadbenog para u crkvu, i jedva mi je uspijevalo da sačuvam slobodan prolaz do nje.
Povorka se približila. Najprije zastava onda otac mladenke u jakni opšivenoj zlatom, posrebrenim pištoljem i handžarom za pojasom. Njemu sa strana dvije najstarije mještanke kao počasni svadbeni gosti, a onda Milenka između dvije djevojke njenih godina. Sve tri su imale male purpurno crvene okrugle kapice povrh kose, koja kod nas kao i kod svih južnih Slovena znači simbol djevojačke nevinosti. Mladenka, koja sutra neće smjeti nositi kapicu i umjesto nje će morati umotati kosu maramom, imala je na kapici pričvršćen veo, koji je padao po ramenima i dijelom joj pokrivao crnu kosu, koja je slobodno padala. Mladenku je slijedio Mirko, mladoženja, oko njega gomila mladih momaka, koji su i dalje pucali iz pištolja, na kraju su išli rodbina i poznanici bračnog para, i to najprije muškarci, onda djevojke, koje su u čast toga dana ukrasile svoje crvene kapice cvijećem, i na kraju žene.
Čovjek sa zastavom bijaše već prvi ušao u crkvu, a stari Jure je bio kod crkvenih vrata, upravo u pokušaju da mi pruži ruku za pozdrav, kada se jedan mladi čovjek probijajući se kroz povorku znatiželjnika, baci na Milenku, strže joj kapicu sa glave, istu baci na zemlju, i gazeći je nogama, izobličenoga lica i bolno zgrčene ruke glasno povika: ”Ona nije bila dostojna da se u ovakvoj odori pokaže pred božijim oltarom. Ja, Lujo Ilov mogu to da objavim. Ona se meni zarekla na vječnu vijernost... Ona je pripadala meni... Neka me Bog pravedni kazni, ako govorim neistinu.”
Nastade trenutak u kojem svi stajahu kao skamenjeni, i taj momenat iskoristi Lujo Ilov, da nestane. Mladenka pokri lice objema rukama i zatetura, otac pak nakon trenutne ukočenosti nervozno se tresući, poteže jedan od posrebrenih pištolja, koje je nosio za pojasom, okrenut kćerki, izreče jakim, snažnim glasom riječi: ”Ako je tako, ako si se tako daleko mogla zaboraviti, onda umri i spasi time svoju i čast svoga staroga oca!” Potom uperi opušteno pištolj prema svome jedinom djetetu i pritisnu okidač.
Milenka bijaše smrtno pogođena u srce i pade prijateljicama na ruke, koje je nježno položiše na grob koji se nalazi tamo pored vrata crkve. Približih se njoj koja se borila sa smrću, i podarih joj Absolution (oproštenje) in articulo mortis. Ona bijaše zatvorila oči, i prividno se činila mrtvom, ali nakon nekoliko trenutaka prošapta jedva čujnim glasom riječi: ”Oče oprosti mi”, onda se prsa podigoše u još jednom tihom uzdahu i ona umrije.
Fra Sabo podiže desnu ruku i rukavom mantije prede preko očiju, možda je posušio suzu.
Franjevac bijaše sa svojom pričom došao do tačke, kada sam u najbližoj blizini čuo glasan zvuk. Bijahu to zvona koja na drvenom postolju pozivahu na večernju molitvu. Smračilo se u dolini, najviši vrhovi planinskih obronaka, koji su se ranije još zlatno sjajili, zaviše se u debeli magleni pokrivač i svečana tišina večeri se spusti nad predjelom.
Fra Sabo se diže, skinu svoju kapuljaču sa glave i spusti je na ramena, sklopi ruke i tako obavljaše svoju večernju molitvu. Gledao sam preko na postolje. Oko istog je klečala gomila odraslih. Većina nije molila, prikovali su svoje poglede kao u ekstazi na zvona, slušahu pobožno njihov zvuk, kao glas nekog višeg bića, koje im je obećavalo na nepoznatom, a ipak razumljivom jeziku konačno izbavljenje od stogodišnjeg kmetstva. Djeca, koja se prije toga motahu po groblju udružena u grupu, ruku pod ruku isprepleteni pratila su glavicama njihanje gorostasa.
Tamo je pokopana Milenka, reče fra Sabo nakon obavljene pobožnosti, pokazujući na nama najbliži bijeli križ, a tamo u njezinoj blizini je istoga dana sahranjen Lujo Ilov. Uvečer na dan tragičnog događaja molio sam u crkvi pored Milenkinog leša, koji bijaše smješten na crvenom tepihu pred oltarom u vjenčanici, ali bez pokrova na glavi. Iznenada uđoše u crkvu nekoliko stanovnika sela, i ne mogavši me primijetiti pod slabom svjetlosti uljanice, koja je gorjela pred oltarom, spremali su se da odnesu nosila koja su stajala u uglu pored vrata. Sa mjesta gdje sam se nalazio oslovio sam ih glasno, da saznam zašto su im trebala nosila.
Ljudi se u prvom trenutku toliko prestrašiše od glasa, kojeg su čuli u praznoj crkvi, u kojoj je kako su mislili bilo samo jedno beživotno tijelo, da su najbrže moguće nosila ponovo vratili i potrčali prema vratima. Jedan od njih ipak prepozna moj glas i umiri ostale.
Onda su mi ispričali, da je Mirko mladoženja neprimjetno vrebao Luju iza jednoga zida, i da ga je kada je Lujo htio da ude u kuću svoga ujaka s leđa napao i zabio mu handžar u srce.
”Tako je i bilo”, zaključi fra Sabo, ispravljajući gornji dio tijela, i namještajući pojas od užeta, inače znak svoga reda. ”Pola sata kasnije ležali su u crkvi mrtvi jedno do drugoga ljubavnici, koji su svoju zaslijepljenost istoga dana životima iskupili.”
”Šta se dalje desilo sa ocem i mladoženjom, i ko leži pokopan tamo kod Luje i Milenke?”, upitah nakon jednog časka.
”Obojica, Jure i Mirko, otac i mladoženja, nestali su one noći i niko nije znao kuda su se uputili. Nagađalo se doduše nekoliko mjeseci kasnije da su se sakrili pred turskom žandarmerijom (zaptijama) koji su ih tražili, da su naišli na grupu hajduka, koja je boravila na granici prema Crnoj Gori, i s vremena na vrijeme razbojnički upadala u turska naselja i imanja, ali nije se moglo saznati ništa određeno.”
”Mjeseca novembra sljedeće godine”, pričao je dalje fra Sabo ”čuo sam jedne olujne noći tresak na kućnim vratima. Moj sluga mi kratko nakon toga saopšti da neki čovjek, koliko se u noći može vidjeti, izgleda kao hajduk, želi da me vidi. Skočio sam iz kreveta, uskočio u mantiju i otišao do prozora. Kada me čovjek koji je dolje stajao vidje reče: ”Fra Sabo, stari Jure je jučer umro. Ja sam ga čitavo vrijeme gore u planini vijerno njegovao. Prije nego je otišao, zamolio me da ti kažem, da za njegovu sirotu dušu izmoliš nekolike svete mise, i da, ako je nešto još tu od onoga, što je posjedovao, ti za sebe koristiš. Starac je cijelo vrijeme imao samo jednu iskrenu želju, koju mi je povjerio, mada je smatra neispunjivom, da u posvećenoj zemlji bude pokopan pored svoje kćerke. Da bi ti fra Sabo mogao ispuniti ovu iskrenu želju starca, koji je bio i tvoj prijatelj, donio sam njegovo beživotno tijelo u ovoj olujnoj noći neprimjećen, odozgo sa planine na svojim leđima i položio ga tamo na groblju. Daj, fra Sabo da se odmah pokopa.
On joj je oprostio, on je bio njen otac, mogao je to da učini, reče na kraju hajduk, ali za mene je sjećanje na nju prokletstvo moga života, jer na ovome svijetu me je učinila zauvijek nesrećnim, i kao i drugi ja sam zbog nje vječno proklet.”
Nekoliko sati poslije nađoh se sam u spavaonici franjevca. On se bijaše povukao, zaželivši mi laku noć, nakon što sam ga uzaludno molio da provede noć u svome krevetu, a meni da napravi ležaj u nekoj drugoj sobi. Mjesec bijaše izašao i osvjetljavao predio, bijelo okrečena crkva činila se bližom konačištu, a iza zida groblja srebreno su sjala tri bijela križa jedan pored drugoga, koji se dizahu sa tamne površine groblja kao sa nekog crnog saga.
Križevi pričahu u tišini noći u onome udaljenom planinskom selu surove Hercegovine o ljubavnoj tragediji jednoga iskonskog naroda, o ”Cavalleria Rusticana” na slavenskom tlu.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-10-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|