|
Malo nas je Ismete ostalo iz one generacije, pa još rasuti po svijetu kao da i ne postojimo. A bilo bi tako lijepo, opet se okupiti, opet ruku jedan drugom čvrsto stisnuti i lijepu besjedu započeti, pa bar na trenutak prizvati mladost i tiho, onako u pola glasa zapjevati. Pa onda u tišini, jedan pored drugog u mislima odlutati u sjećanja na one tako nam drage, a sada već tako daleke prijatelje i bez sjete im rahmet nazvati.
Puno je toga još među nama ostalo nedorečenog, puno neispričanog, a vrijeme neumitno teče i ostavlja sve manje nade da će biti prilike za nova druženja, nova sjećanja, nove radosti. Znam da ćeš mi reći da životne puteve ne određujemo mi, ali mi se ipak čini da u nama ne postoji onaj minimum volje koji bi prevagnuo na želji povratka. Puno vas je negdje daleko, a nostalgija pritiska, pa osiromašuje dušu i stvara varljivu sliku sreće. Ujadili, brate, ovi tužni haberi iz tuđine, pa ja zato ipak vjerujem, želim da vjerujem u vaš skori povratak, jer vi ste dio ovoga grada, njegova tuga i radost, njegova nada, sve ono po čemu je bio prepoznatljiv u cijelom svijetu.
Dođite da srcem i umom gradimo ovaj naš lijepi grad, ovu našu jedinu nam domovinu i ne dozvolimo da veo zaborava prekrije mezarja naših predaka.
|