|
Taljic' ozhivljava zbivanja iz legendi, iz usmene predaje. Istorija je puna praznina, i Taljic'ev pripovjedach ih izrazhava kroz svoja razmishljanja, sumnje i zapitanosti. Ljepota pripovijedanja je i u vjeshtini odugovlachenja u pripovijedanju koje kao da postaje motiv, sadrzhaj, tema. Jedva ako je to itko umio kao Taljic'. Takvih mjesta ima dosta u knjizi, i ona joj daju osobenost:
”I zar poslije onolike gungule, skike, vriske, cike, prekinutih zhivota i onolike vatre, kad izgorje Sarajevo koliko nikad nije, kad buna bi ugushena i padoshe mnoge bundzhijske glave, da kolovodji ni dlaka ne usfali?... To nikako ne mozhe biti kazna... Nikako nisu chista posla. Jok! Mora da se i najvisha vlast takvih boji. Ili samo od njih zazire?”
A onda drugu prichu, ili prichu u prichi, promishlja stari muderis Abdurahman Feriz, praunuk divic'kog imama Teufika Feriza.
Zhivot je ovdje prozhet vjerom. To je onaj dragocjeni informativni i edukativni sloj u ovim prichama nerazluchivo utkan u poetichnu naraciju pripovjedacha. To je posebno znachajno za mladog chitaoca. No, Taljic' ne idealizira: josh je njegov Kaimija zapazio jednu hrdjavu navadu medju Boshnjacima – zavist. Radilo se o trvenju medju zvornichkim hodzhama koji se otimaju za Teufik-efendijin dzhemat josh za njega zhivog.
Ipak, Taljic'ev pripovjedach je isprichao najljepshu i najistinitiju metaforu o nekadashnjoj boshnjachkoj zheni: ”Ebu Hanifa je razabrao shta je tek kad se, dobivshi halal za pojedenu jabuku, sa svojom nevjestom osamio na djerdeku. Bila je slijepa zato jer je odgajana tako da nishta ruzhno nije mogla vidjeti; gluha, zato shto do njezinih ushiju nije mogla doc'i nijedna ruzhna rijech, a nijema jer nije nauchena nishta ruzhno izgovoriti.”
U prichi ”Shejh i smrt u Stambolu” zaplet je krivudav kao put u labirint. I kad se uchesnici izgube u stambolskom labirintu nagadjanja – jeste-nije, potrazhic'e savjet od jedne mudre glave u Bosni – shejh Juje. I ovdje je duboka zapitanost pripovjedacha i puno nagadjanja koje otezhe prichu, a pripovijedanje postaje estetski kvalitet za sebe i po sebi.
Shejh je zavrshio posao i o njemu je pricha zavrshena, ali nije ona s pochetka: da li je Hamid sultanov sin. Taljic' zna i da preshuti ono shto bi chitatelj zhelio znati, izuzev ako mu je to poznato iz istorije... Zato nam je isprichao trec'u, veoma kratku prichu: o sedmorici momaka koji su ostali u Blagaju, bolje rec'i u dzhenetskom budzhaku na ovom svijetu. Nisu htjeli nazad u Stambol.
”Ljubav na vjetru ispod crnog duda” ima vishe pricha-epizoda i slozhen zaplet na vishe planova: intriga, obmana, kradja. Posebno je dragocjen informativni sloj o hamzevijama. Ne pricha li Taljic' ponekad i pomalo i o sadashnjosti kroz prichu o proshlosti.
”Petak je najljepshi dan u kojem sunce svane” je sa vishe kritichke note prema Boshnjacima. Begtash bi iz Konje u Bosnu, iako su ga odabrali da ostane tamo kao muderis. Smatraju da mu nedostaje marifetluka za snalazhenje u Bosni. Mladic' brzo zapazha dosta ruzhnog, i dosta gluposti tamo gdje ih ne bi smjelo biti. Kako i reagira, ne shuti, malo pomalo i prolazec'i kroz neprijatnosti, rushe se njegovi snovi i iluzije o Bosni.
U prichi ”Pad K und K monarhije” dvije polovine iste priche, kao dvije strane medalje, namec'u poredjenje. I sam Rahman Djozo ih poredi: ”Ako je ono na treshnji bila igrarija koja se nije zavrshila smrc'u, onda je ova ljepota pred ochima takva da se od nje pozheli umrijeti.” No, mladi i neiskusni Boshnjak i austrougarski vojnik poslije nelagode u kojoj se nashla barunica, dozhivljava razocharenje. Pricha vishe govori o mladic'u, koji je premlad da bi u prvi mah shvatio shto-shta u bijelom svijetu Evrope.
U ”Sudjenom chasu” kismet-bega zaskochio kismet. Krenula mu kola nizbrdo sve dok od silnog bogatstva nije ostao u jednom mutvaku. Pri konstrukciji priche Taljic' se znade osloniti na anegdotu i razvijati je u duhu boshnjachke i islamske predaje. Zna crpiti iz narodnih vjerovanja potkrijepljenih religijskim, i tako sasvim upotpuniti sliku Boshnjaka i njihova zhivota u proshlosti. ”Kuc'a na Drini” je najboshnjachkija knjiga u nashoj knjizhevnosti. Da nisam pretjerao, naveshc'u samo jednu rechenicu iz predgovora prof. dr. Ferida Muhic'a: ”Velika je i dragocjena vrijednost ovdje, u ”Kuc'i na Drini” ostvarene karakteroloshke, antropoloshke, aksioloshke faktografije o Boshnjacima, njihovom mentalitetu, sistemu vrijednosti i filozofskoj mudrosti na kojoj se temelji svijet njihove dobrote i tolerantnosti”.
Uza sve to, Taljic' je sve priche i pripovijetke natopio poetichnom naracijom i poetichnim sadrzhajima: san, Umihanina zamishljanja majchinog lika kojeg nije ni zapamtila. Ima i zatajivanja, i neobichnih motivacija, dosad nedotaknutih u knjizhevnosti. San, java i chudo spleli su se u svojevrsne poetichne proze. U nadasve zanimljivom pripovijedanju Taljic' nas chesto iznenadi pojedinostima, kao shto je mudra rasprava o odbrani hamzevija (”Sezona lova na sokolove”).
|