|
Pricha Chast juzhnoslovenskog seljaka – obichaji u Hercegovini, objavljena je kao feljton u dnevniku Bosanska poshta (Bosnische Post) – organ za politiku i privredu koji je izlazio u Sarajevu 1884 – 1918. godine na njemachkom jeziku. Objavljen je pod naslovom Suedslawische Baouernehre – Hercegovinisches Sittenbild u brojevima od 5 i 9.1.1895. godine. Autor je potpisan samo inicijalima i naveo je da je autentichnu prichu, kazivanje fra Sabe, zabiljezhio po povratku iz Hercegovine u Zadru u decembru 1894. godine.
Donosimo je u prijevodu prof. Enise Simic'
S.Sh.
|
|
Prvih godina austrijske okupacije poshao sam na putovanje prema juzhnim dijelovima Hercegovine i jednog lijepog septembarskog dana ugledah u podnozhju neke velike planine drazhesno smjeshteno selo, gdje sam kanio prenoc'iti. U mom programu putovanja bijashe naime zabiljezheno da bih kod katolichkog sveshtenika u selu mogao nac'i pristojan smjeshtaj. Nalozhih svome slugi da odjashe ispred, da bi se raspitao o kuc'i sveshtenika. Kod jedne kolibe koja se chinila kao predstrazha grupi seoskih kuc'a ponovo sam ga stigao. U kuc'i je bila jedna od onih primitivnih u zemlji uobichajenih kafana, chiji se sav inventar sastoji od nekoliko bakarnih ibrika, pola tuceta fildjana, jedan morzeov telegraf, te na kraju neshto kafe najbolje i shec'era najloshije vrste. Sa obje strane ulaznih vrata bile su vani postavljene niske klupe i na svakoj od klupa sjedila je prekrshtenih nogu ljudska prilika, glatko oshishane glave sprijeda i uskim bijelim turbanom omotanim oko crvenog fesa na glavi. Moj se sluga zaustavio u samoj blizini jednoga od tih ljudi i raspitivao se gdje se nalazi zhupnikova kuc'a.
Chini se da su priliku, koja je u slatkoj dokolici u pomalo nagnutom polozhaju sa obje ruke naslonjena na jednu od prekrshtenih nogu gledala ispred sebe, rijechi moga sluge u izvjesnoj mjeri uplasheno vratile u stvarnost. Pomakao se, digao lagano glavu, pogledao sneno moga slugu i ne izustivshi ni rijechi uchini desnom rukom horizontalan odmahujuc'i pokret, koji je znachio da treba da jashemo dalje prema selu. A onda vishe ne obrac'ajuc'i pazhnju na nas, sfinga se okrenu malo ustranu izvadi iz svoje jecherme kesicu za duhan i zamota cigaru.
Beg Muhamedanac, jer to je bio oslovljeni, uchinio je sve shto su mu religija, obichaji i pristojnost propisivali da chini prema inovjernim strancima. Mi smo to razumjeli i odjahali dalje ne pokushavajuc'i da od njegovog susjeda, takodjer Muhamedanca, na drugoj klupi, dobijemo poblizhe informacije.
U blizini sela sretosmo jednog zgodnog mladic'a inteligentnog izraza, chisto i lijepo obuchenog. On stade, posmatrashe nas sa interesovanjem i smijeshec'i se. Moj sluga iskoristi priliku i raspita se kod njega gdje stanuje zhupnik. ”Koji, pravoslavni ili fratar?”, upita. ”Fratar”, odgovorih. ”Ne znam”, reche on. Skoro sa prkosnim izrazom lica ovaj nam je mladi chovjek, koji je svakako bio Grk izbacio u lice svoje ”ne znam” naklonio se i otishao zhustrim korakom svojim putem, ne brinuc'i vishe o nama.
Onda sretosmo jednog starijeg chovjeka, neshto siromashnije obuchenog, koji nam ljubazno ukaza dobrodoshlicu. Na pitanje, gdje stanuje fratar, zamolio me da mu dozvolimo da nas sam otprati do zhupnikove kuc'e. Rado prihvatih, i mi krenusmo. Ubrzo prodjosmo pored male sasvim u bijelo obojene crkve, koja se nalazila u sredini groblja ogradjenog niskim kamenim zidom. Bijashe to seosko groblje, o chemu su svjedochili nekoliko malih drvenih i kamenih, dijelom vec' vremenom nachetih krizheva, koji su se vidjeli iz visoke trave. Crkva nije imala toranj; chemu bi taj koristio u vrijeme kada je crkva gradjena. Sada je crkva imala dva prilichno velika nova novcata zvona. U groblju su sa strane uz crkvu podigli malu skelu od nekoliko greda, i tu privremeno postavili zvona. Nash vodich zastade pred crkvom, odvi svoj beskonachno dugi turban, koji je kao crvena zmija padao sa glave na njegova ramena, duboko se pokloni, prekrsti tri puta, zatim kleknu da bi se sagnute glave stisnutom shakom tri puta jako udario po prsima. Ne dovodec'i u red svoj nespretni turban udalji se nakon izrazhavanja ove pobozhnosti brzim korakom sa praga groblja, da bi nam dalje pokazivao put. Stigavshi do zhupnikove kuc'e htjedoh mu tisnuti jedan novchic' u ruku, on to ne dozvoli, promrmljavshi poluglasno: ”Ja sam takodjer katolik.” i oprosti se ljubazno od nas.
|
Bosnische Typen. Christen. (S. Seite III)
|
|
Nakon nekoliko minuta nadjoh se u jednoj maloj, ali chistoj i pravo prijatnoj sobi u zhivahnom razgovoru sa fra Sabom, jednim franjevcem koji je brinuo o dushama katolika u selu. Fra Sabo je mogao prec'i shezdesetu, bijashe pak snazhan krepak chovjek, srednje visine i umjereno ugojen. Ispod poput snijega bijele kose i iz lica koje je zadrzhalo josh skoro mladenachku svjezhinu, gledahu blago, crne ochi, skoro melanholichnog pogleda. Vidjelo se na ovome sveshtenom licu, da on ne samo da ustima propovijeda svojim zhupljanima jevandjeljsko uchenje, nego da je i sam najtoplije uzimao ucheshc'a u njiovim sudbinama, nesrec'ama i progonima, vidjelo se na ovome sveshteniku da je znao da druge utjeshi , jer je sam mnogo trpio i patio. Rodjen u Hercegovini, bijashe josh kao djechak uzet u jedan franjevachki kloster. Sa svojih petnaest godina poslao ga je predstojnik u Rim da u jednoj velikoj ustanovi vjechnoga grada steche svoje literarno i teoloshko obrazovanje. Po zavrshenom studiju vratio se sa 24 godine u zavichaj, da bi preuzeo brigu o dushama u selu gdje se i sada nalazi.
Nakon shto je po obichaju posluzhena kafa, poshli smo vani, buduc'i da je u sobi postajalo sparno. ”Pogledajte, tu je moja crkva”, reche franjevac kada stigosmo do mjesta gdje je nash katolichki vodich izrazio svoju pobozhnost, a ovo okolo je nashe groblje, gdje sam, dodade on sjetno se smjeshec'i, u ovih 40 godina, odkada sam ovdje sveshtenik, sahranio u hladnu zemlju vishe zhupljana nego shto ih sada ima zhivih. Potom udjosmo u groblje i razgledasmo crkvu. U njoj se nije moglo nishta vidjeti, osim drvenog i crvotochnog oltara, koji se naslanjao na zid prekoputa ulaza, zatim shest svijec'njaka sa voshtanim svijec'ama zhuc'kaste boje, iskrivljenih na sve strane. Jedan stari ormar, gdje se chuvaju paramenti, jednostavna klupa za ispovijedanje, i pozadi u jednom uglu jedna nosila upotpunjavahu unutarnje uredjenje. Kada ponovo udjosmo u groblje obradova nas prekrasan pogled, koji nam se pruzhao svuda uokolo, na planinu, chiji su se najvishi vrhovi josh obasjani suncem zlatno zharili, dok se dolje u dolini vec' smrkavalo i magla se spushtala. ”Ovo je moje najdrazhe mjestashce”, reche fra Sabo, pokazujuc'i na jedno mjesto uz niski zid groblja pozadi, ”ovdje dolazim svaki dan, kada to vrijeme dozvoljava, da uzhivam u vechernjem smiraju, i kada niko nije tu, da mi pravi drushtvo, ja sebi tako skrac'ujem vrijeme sjec'anjem na one koji su ovdje pokopani.” On onda sjede i ja uchinih isto. U groblju se nije moglo vidjeti ni drvo ni cvijetak. Grupa djece trchala je izmedju ostarjelih krizheva, a vishe odraslih stajahu kod skele za zvona u ochekivanju zvona za vechernju molitvu.
U nashoj blizini opazih tri kamena krizha, koji bijahu vec'i od ostalih i simetrichno postavljeni.
”Vjerovatno su tamo pokopani troje mrtvih koji su pripadali istoj porodici”, primjetih pokazujuc'i na krizheve.
Franjevac podizhe glavu i duboko uzdahnuvshi gledajuc'i u firmamente odgovori: ”Krizheve tamo sam ja postavio. U najtuzhnije dane moga neveselog i teshko iskushanog zhivota ubrajam one dane, kada sam pokopao one shto tamo lezhe.”
Moja znatizhelja je bila potaknuta, ali se ne usudih nishta pitati, da ne bih ispao nametljiv. Sljedec'eg trena dodirnu fra Sabo njezhno svojom lijevom rukom moje desno rame, zacijelo da da do znanja daje pogodio moju zhelju i da c'e je uslishiti. On poche da govori:
Proshlo je trideset godina od toga vremena. Stari Jure bijashe tada najbogatiji i najugledniji katolik u selu. Sve svoje je izgubio, imao je zhivu josh samo jednu kc'er, djevojku lijepu kao slika, koju je njezhno volio i koja je bila njegov ponos i najvec'a radost. Jednoga dana dodje stari Jure do mene da me obavijesti da c'e na dan Male Gospe (rodjenje Marije) biti svadba njegove kc'erke. ”Ti oche”, dodao je ”odrzhac'esh svakako mladome paru lijepu dugachku i dirljivu propovijed prije vjenchanja, i zbog toga te obavjeshtavam na vrijeme da mozhesh u dokolici razmisliti shta treba da kazhesh mladima.”
”Ja c'u svoju duzhnost obaviti kako najbolje umijem, ali kazhi mi ko je chovjek koji c'e odvesti tvoju Milenku?”
”Mladi Mirko, sin pokojnog Petra, nije li; zar nije on zgodan momak, ima imanje, oranice na dobrom mjestu, i brojna stada, njegov otac bijashe moj najbolji prijatelj; ukratko, vjerujem da moja Milenka ne mozhe nac'i boljeg zhivotnog saputnika. Djevojke se moraju udavati, to je tako, i ja sam mislio, da kad vec' mora da je bolje da ja dozhivim taj radosni dan moje kc'erke, a onda neka se meni dogodi shta Svevishnji hoc'e, svoje jedino dijete nec'u ostaviti na ovome svijetu bez oslonca.”
”Shta kazhe Milenka na to?”, primjetih prividno ravnodushnog izraza lica.
”Shta c'e ona kazati? Ona je poslushna djevojka, ona je zadovoljna, jer sam ja zadovoljan, i tako mora da bude. Uostalom”, nastavi starac nakon jednog trenutka, pritiskajuc'i vrh kazhiprsta desne ruke na chelo, zabacivshi malo glavu unazad i skupivshi debele crne obrve ”pogadjam zashto pitash fra Sabo, da li je Milenka zadovoljna. Ti mora da si neshto nachuo, ili mozhda, ti se Milenka, buduc'i da si njen ispovjednik, sama povjerila, da rado vidja Luju Ilijinog, da bi ga rado za muzha? To bi proshlo, da sam ja budala. Siroti vrag, koji trenutno ne mozhe rec'i da je bilo shto njegovo, i koji svome starjeshini, svome stricu po djedu mora sluzhiti kao vo, a usto je odluchan i prijek momak. Ti se smijesh fra Sabo, jer mislish da sam i ja prijek, ali Lujo je josh gori.”
”K vragu sa tim djevojkama”, nastavi starac nakon shto se, kudec'i jednu stolicu, spustio u jedan ugao sobe shc'uc'urio se prekrshtenih nogu: ”Stari beg je jedanput rekao u kafani, da zheni tek kad se uda naraste malo mozga u glavi pa ako je Muhamed Turke tako uchio, onda je ovoga puta i Muhamed u pravu. Moja stara, Bozhe podari joj vjechni mir, imala je dodushe malo vishe u glavi od drugih, jer dok je bila josh zhiva, bilo mi je mnogo bolje, a i mojoj kc'erki. Ja ne mogu uvijek za djevojkom biti i nadgledati svaki pogled kome ga dobaci svaki korak kojeg nachini.”
Starac ostade josh neko vrijeme razmishljajuc'i na svome mjestu, onda skochi i oprosti se od mene rijechima: ”Ostaj mi u zdravlju fra Sabo. Ne zaboravi kod crkve dochekati svadbenu povorku odredjenoga dana; Bic'e to posljednji srec'ni dan moga zhivota, sa mnom je krenulo nadolje, pa kada ne budem vishe brinuo za Milenku, onda c'u utjeshen krenuti na put mojoj staroj.”
Siroti Jure! Bijashe to posljednji razgovor koji sam imao sa njim. Sa zlom slutnjom ishchekivao sam od tada dan odredjen za svechanost.
Pred zalazak sunca na Gospu uputio sam se u crkvu. Groblje bijashe puno znatizheljnika, koji bijahu doshli i iz drugih mjesta, da bi vidjeli lijepu i bogatu Milenku u vjenchanici, i morao sam moliti ljude da vode rachuna o malim drvenim krstovima u travi. ”Kod nas je inache obichaj”, primjeti fra Sabo ”da kad dobro stojec'i chovjek udaje svoju kc'erku, tri dana se ugoshc'uju ne samo rodbina i poznanici nego i stranci, ukoliko porodici izrazhavaju svoje chestitke”. Radostan izgled za dolazec'e dane, u koje c'e se o troshku bogatoga Jure dobro provesti, uzrokovalo je naime kod mushkog dijela mladih povec'ano uzbudjenje.
|
Jerko Bakula: Piruete, drvo – orah i murva
|
|
Konachno objavishe pushke i pucnji pishtolja polazak svadbenog para u crkvu, i jedva mi je uspijevalo da sachuvam slobodan prolaz do nje.
Povorka se priblizhila. Najprije zastava onda otac mladenke u jakni opshivenoj zlatom, posrebrenim pishtoljem i handzharom za pojasom. Njemu sa strana dvije najstarije mjeshtanke kao pochasni svadbeni gosti, a onda Milenka izmedju dvije djevojke njenih godina. Sve tri su imale male purpurno crvene okrugle kapice povrh kose, koja kod nas kao i kod svih juzhnih Slovena znachi simbol djevojachke nevinosti. Mladenka, koja sutra nec'e smjeti nositi kapicu i umjesto nje c'e morati umotati kosu maramom, imala je na kapici prichvrshc'en veo, koji je padao po ramenima i dijelom joj pokrivao crnu kosu, koja je slobodno padala. Mladenku je slijedio Mirko, mladozhenja, oko njega gomila mladih momaka, koji su i dalje pucali iz pishtolja, na kraju su ishli rodbina i poznanici brachnog para, i to najprije mushkarci, onda djevojke, koje su u chast toga dana ukrasile svoje crvene kapice cvijec'em, i na kraju zhene.
Chovjek sa zastavom bijashe vec' prvi ushao u crkvu, a stari Jure je bio kod crkvenih vrata, upravo u pokushaju da mi pruzhi ruku za pozdrav, kada se jedan mladi chovjek probijajuc'i se kroz povorku znatizheljnika, baci na Milenku, strzhe joj kapicu sa glave, istu baci na zemlju, i gazec'i je nogama, izoblichenoga lica i bolno zgrchene ruke glasno povika: ”Ona nije bila dostojna da se u ovakvoj odori pokazhe pred bozhijim oltarom. Ja, Lujo Ilov mogu to da objavim. Ona se meni zarekla na vjechnu vijernost... Ona je pripadala meni... Neka me Bog pravedni kazni, ako govorim neistinu.”
Nastade trenutak u kojem svi stajahu kao skamenjeni, i taj momenat iskoristi Lujo Ilov, da nestane. Mladenka pokri lice objema rukama i zatetura, otac pak nakon trenutne ukochenosti nervozno se tresuc'i, potezhe jedan od posrebrenih pishtolja, koje je nosio za pojasom, okrenut kc'erki, izreche jakim, snazhnim glasom rijechi: ”Ako je tako, ako si se tako daleko mogla zaboraviti, onda umri i spasi time svoju i chast svoga staroga oca!” Potom uperi opushteno pishtolj prema svome jedinom djetetu i pritisnu okidach.
Milenka bijashe smrtno pogodjena u srce i pade prijateljicama na ruke, koje je njezhno polozhishe na grob koji se nalazi tamo pored vrata crkve. Priblizhih se njoj koja se borila sa smrc'u, i podarih joj Absolution (oproshtenje) in articulo mortis. Ona bijashe zatvorila ochi, i prividno se chinila mrtvom, ali nakon nekoliko trenutaka proshapta jedva chujnim glasom rijechi: ”Oche oprosti mi”, onda se prsa podigoshe u josh jednom tihom uzdahu i ona umrije.
Fra Sabo podizhe desnu ruku i rukavom mantije prede preko ochiju, mozhda je posushio suzu.
Franjevac bijashe sa svojom prichom doshao do tachke, kada sam u najblizhoj blizini chuo glasan zvuk. Bijahu to zvona koja na drvenom postolju pozivahu na vechernju molitvu. Smrachilo se u dolini, najvishi vrhovi planinskih obronaka, koji su se ranije josh zlatno sjajili, zavishe se u debeli magleni pokrivach i svechana tishina vecheri se spusti nad predjelom.
Fra Sabo se dizhe, skinu svoju kapuljachu sa glave i spusti je na ramena, sklopi ruke i tako obavljashe svoju vechernju molitvu. Gledao sam preko na postolje. Oko istog je klechala gomila odraslih. Vec'ina nije molila, prikovali su svoje poglede kao u ekstazi na zvona, slushahu pobozhno njihov zvuk, kao glas nekog visheg bic'a, koje im je obec'avalo na nepoznatom, a ipak razumljivom jeziku konachno izbavljenje od stogodishnjeg kmetstva. Djeca, koja se prije toga motahu po groblju udruzhena u grupu, ruku pod ruku isprepleteni pratila su glavicama njihanje gorostasa.
Tamo je pokopana Milenka, reche fra Sabo nakon obavljene pobozhnosti, pokazujuc'i na nama najblizhi bijeli krizh, a tamo u njezinoj blizini je istoga dana sahranjen Lujo Ilov. Uvecher na dan tragichnog dogadjaja molio sam u crkvi pored Milenkinog lesha, koji bijashe smjeshten na crvenom tepihu pred oltarom u vjenchanici, ali bez pokrova na glavi. Iznenada udjoshe u crkvu nekoliko stanovnika sela, i ne mogavshi me primijetiti pod slabom svjetlosti uljanice, koja je gorjela pred oltarom, spremali su se da odnesu nosila koja su stajala u uglu pored vrata. Sa mjesta gdje sam se nalazio oslovio sam ih glasno, da saznam zashto su im trebala nosila.
Ljudi se u prvom trenutku toliko prestrashishe od glasa, kojeg su chuli u praznoj crkvi, u kojoj je kako su mislili bilo samo jedno bezhivotno tijelo, da su najbrzhe moguc'e nosila ponovo vratili i potrchali prema vratima. Jedan od njih ipak prepozna moj glas i umiri ostale.
Onda su mi isprichali, da je Mirko mladozhenja neprimjetno vrebao Luju iza jednoga zida, i da ga je kada je Lujo htio da ude u kuc'u svoga ujaka s ledja napao i zabio mu handzhar u srce.
”Tako je i bilo”, zakljuchi fra Sabo, ispravljajuc'i gornji dio tijela, i namjeshtajuc'i pojas od uzheta, inache znak svoga reda. ”Pola sata kasnije lezhali su u crkvi mrtvi jedno do drugoga ljubavnici, koji su svoju zaslijepljenost istoga dana zhivotima iskupili.”
”Shta se dalje desilo sa ocem i mladozhenjom, i ko lezhi pokopan tamo kod Luje i Milenke?”, upitah nakon jednog chaska.
”Obojica, Jure i Mirko, otac i mladozhenja, nestali su one noc'i i niko nije znao kuda su se uputili. Nagadjalo se dodushe nekoliko mjeseci kasnije da su se sakrili pred turskom zhandarmerijom (zaptijama) koji su ih trazhili, da su naishli na grupu hajduka, koja je boravila na granici prema Crnoj Gori, i s vremena na vrijeme razbojnichki upadala u turska naselja i imanja, ali nije se moglo saznati nishta odredjeno.”
”Mjeseca novembra sljedec'e godine”, prichao je dalje fra Sabo ”chuo sam jedne olujne noc'i tresak na kuc'nim vratima. Moj sluga mi kratko nakon toga saopshti da neki chovjek, koliko se u noc'i mozhe vidjeti, izgleda kao hajduk, zheli da me vidi. Skochio sam iz kreveta, uskochio u mantiju i otishao do prozora. Kada me chovjek koji je dolje stajao vidje reche: ”Fra Sabo, stari Jure je jucher umro. Ja sam ga chitavo vrijeme gore u planini vijerno njegovao. Prije nego je otishao, zamolio me da ti kazhem, da za njegovu sirotu dushu izmolish nekolike svete mise, i da, ako je neshto josh tu od onoga, shto je posjedovao, ti za sebe koristish. Starac je cijelo vrijeme imao samo jednu iskrenu zhelju, koju mi je povjerio, mada je smatra neispunjivom, da u posvec'enoj zemlji bude pokopan pored svoje kc'erke. Da bi ti fra Sabo mogao ispuniti ovu iskrenu zhelju starca, koji je bio i tvoj prijatelj, donio sam njegovo bezhivotno tijelo u ovoj olujnoj noc'i neprimjec'en, odozgo sa planine na svojim ledjima i polozhio ga tamo na groblju. Daj, fra Sabo da se odmah pokopa.
On joj je oprostio, on je bio njen otac, mogao je to da uchini, reche na kraju hajduk, ali za mene je sjec'anje na nju prokletstvo moga zhivota, jer na ovome svijetu me je uchinila zauvijek nesrec'nim, i kao i drugi ja sam zbog nje vjechno proklet.”
Nekoliko sati poslije nadjoh se sam u spavaonici franjevca. On se bijashe povukao, zazhelivshi mi laku noc', nakon shto sam ga uzaludno molio da provede noc' u svome krevetu, a meni da napravi lezhaj u nekoj drugoj sobi. Mjesec bijashe izashao i osvjetljavao predio, bijelo okrechena crkva chinila se blizhom konachishtu, a iza zida groblja srebreno su sjala tri bijela krizha jedan pored drugoga, koji se dizahu sa tamne povrshine groblja kao sa nekog crnog saga.
Krizhevi prichahu u tishini noc'i u onome udaljenom planinskom selu surove Hercegovine o ljubavnoj tragediji jednoga iskonskog naroda, o ”Cavalleria Rusticana” na slavenskom tlu.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-10-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|