|
Niko u selu nije znao (a i krilo se) da mladi Milosh Danilov iz Bukovice (selo na vrh planine, blizu Bogu) kupi svoje komshije, kumove, rodjake, prijatelje i poznanike, trijezne i pijane ahbabe, brac'u po chashi, nozhu i pushci, djeverushe, popove i kandila, bajraktare, handzhare, pushke i jatagna, te hajduke i njihove jatake (ako zatrebaju ne daj Bozhe), da ide krasti prelijepu Koviljku koju mu Mitar iz Bogovic'a nije dao. Ne dam ti je, Miloshe, jer si slabe sorte i hoc'esh u sve poslove, malo si s Bogom, a vishe sa djavolom, reche stari, stameni Mitar gledajuc'i pravo u ochi chuvenom kavgadzhiji, zhalec'i mu oca Danila koji je skrushen sjedio, gledao u pod i guzhvao ulojenu shubaru bagavim, chvornatim rukama, a jezik mu se bio zavezao u chvor. Nikada Milosh nije oprostio Mitru to pljuvanje u lice pred starim ocem i rijeshi da ukrade Koviljku, te osramoti Mitra i rani ga za chitav zhivot.
I krenushe dvoji svatovi, jedni javno, drugi tajno (adile i krijuc'i). Bog je htio da krenu istog dana razlichitim putevima i da se istoga dana, svaki u svom ushic'enju, pri povratku sretnu.
Svatovska pijana pjesma, orljava i vriska chula se i sa jedne i sa druge strane brda Humka uz koje se pela, kao prema nebu, vijugava uska staza kojom su vjekovima prolazili konjanici i putnici namjernici. Ispod staze provalija, kamenjar i zmijska gnijezda, iznad staze gusta shikara koja je dijelila stazu od stoljetne bukove shume. Usud je htio da ista staza vezhe Muratove Ljubljevic'e i Begijinu Previlu kao i Miloshevu Bukovicu i Koviljkine Bogovic'e. Iz dva razlichita pravca vodili su dvoji razlichiti svatovi dvije prelijepe djevojke.
Sretoshe se na vrh brda i zapjenjeni konji starih svata koji su ishli naprijed zastadoshe frkchuc'i. Kolone se zaustavishe kao dvije zmije koje su opasale brdo i susrele se glavama zastavshi zbunjene kobnim susretom koji se dogadjao jednom u hiljade godina. Nasta duga teshka shutnja. Chulo se samo konjsko frkanje i bijesno kopanje zemlje kopitama. Svi su znali da se sudbina zhalosno poigrala sa njima, zhmirkali su ochima i chekali ne bi li se dogodilo chudo – da se dvoji svatovi mimoidju na uskom puteljku, a da se niko nikome ne skloni sa puta i da niko ne bude donji. Neko se morao, bar malo, usklonuti sa puta, a neko je morao biti i donji. Chudo je trebalo biti da jedni svatovi progutaju ponos i inat, te pristanu da se uklone i budu donji. Takva chuda u to vrijeme kamenih inata se nisu mogla ni u najchudnijem snu sniti, a ne dogoditi, svima je bilo jasno.
Ovo su svatovi Murata Dzhombe, sklonite se na donju stranu da se u miru mimoidjemo. – povika plec'ati brkajlija, Muratov stari svat, Omeraga.
A ovo su svatovi Milosha Mrguda i oni se nikom ne sklanjaju. Sklonite se vi ako nec'ete da padne krv. – povika ljudina sa bradom do pojasa, Miloshev stari svat.
Mishic'i na licima su se grchili, ruke pochivale na kuburama i drshkama sablji, a u glavi samo jedna misao – ne pristati na sramotu ako treba i poginuti, a obraz i chast sachuvati, te u starom svatovskom inatu ustrajati i nikom se s puta ne sklanjati.
Nac'eraj konja u shikaru, Omeraga, nek prodju ispod nas. – povika zabrinuti Muharemaga ne bi li se mimoishli sa zlom koje je visilo kao grom nad glavama.
Omeraga poslusha i potjera konja u shikaru, a isto uradi i Miloshev stari svat.
Ili c'ete potput, ili se bijemo. – prosikta kroz kosmatu bradurinu vodja Miloshevih svatova.
Mladom Miloshu, kao da se nekud zhurilo, opali iz svoje kubure i Omeraga se skljoka sa konja. Na to grunushe i druge kubure, prolomi se jauk i stenjanje, jeknu Begija, jauknu Koviljka, povishe se k’o slomljeno cvijec'e i skliznushe s razigranih konja. Bjeshe krivo drugim svatovima, krv udari u pijane glave, poskakashe s poludjelih konja, isukashe sablje i handzhare, nasta klanje na vrh Humke brda. (”Stander Dedo, ne znam ja uz gusle”)
Nechiji konj se u metezhu svali u provaliju i odnese sa sobom zhenski vrisak pod zarom. Udari inat na inat, udari gvozhdje na gvozhdje, izmijesha se svatovska krv i u provaliju sa uskog puta na vrh Humke brda pocheshe padati odsjechene ruke, noge i glave. Konji njishtec'i nestadoshe u shikari, a pomahnitali, pijani svatovi nastavishe da se kolju.
Danilo je stao pred Milosha da zashtiti sina od kurshuma. Odgurnu ga Milosh, pa nasrnu ljuto, al u srdzhbi naletje na gvozhdje i skljoka se u krvave ponore.
I Muharem uhvati Murata, on ga drzhi momak se otima. Drzhao ga dok ga ne zaklashe, mrtav osta ocu u rukama.
Izgiboshe svatovi i jendzhe, konji bijesni latishe se shume, ostadoshe zhalosni ochevi, da sahrane nesretne sinove.
Izbezumljen Danilo uprti mrtvoga Milosha na ledja i krenu prema Bukovici.
– Skloni se aga da ga mrtvog kuc'i nosim. – bolno, do neba bolno, zavapi Danilo.
Muharemaga je stajao kao mejt ne umijuc'i se sklonuti, nije znao ni na kom je svijetu, sve je chekao da ga neko probudi iz groznoga sna. Dozvashe ga Danilove rijechi. Postajao, malo produmao, a ni Danilu se vishe nikud nije zhurilo, chekao je da podijeli svoju bol makar sa Muharemagom.
– Ja bih ovdi sve ih ukopao, neka groblje pricha putnicima, da c'emo se u smrti mijeshati, a neshc'esmo za huda zhivota. – prozbori skrhani Muharemaga.
Danilo postaja malo, zagleda se u Muharemagu suznih ochiju, c'utke spusti na zemlju mrtvoga Milosha i sabljom ochajnichki poche da krchi shikaru pored puta. Muharemaga, takodjer c'utke, priskochi na mobu Danilu. Pridruzhi im se josh pet shest prezhivjelih, lakshe ranjenih svatova.
Tri dana su krchili shikaru, tri dana su kopali grobove, tri dana im stavljali nishane, svima isto golo kamenje, ni mjeseca ni krsta na njima. Svima crni ljuti kamen, a mladama bijele nishane.
Stavishe ih pokraj mladozhenja, da im vjechnost bude noc' prvjena.
Ovu si prichu davno trebao isprichati svima, Dedo.
A ko bi mi vjerovao, dijete? A i shta bi vrijedilo kad bi je svi tumachili na svoj nachin? Mozhda bi neko poshao da se sveti Muharemaginom ili Danilovom rodu. Ko c'e ga znati, ljudi su chudne zhivotinje i nikad se kod njih ne zna shta c'e poludjeli um iznijeti iz dana, a shta iz noc'i.
|