|
Niko u selu nije znao (a i krilo se) da mladi Miloš Danilov iz Bukovice (selo na vrh planine, blizu Bogu) kupi svoje komšije, kumove, rođake, prijatelje i poznanike, trijezne i pijane ahbabe, braću po čaši, nožu i pušci, djeveruše, popove i kandila, bajraktare, handžare, puške i jatagna, te hajduke i njihove jatake (ako zatrebaju ne daj Bože), da ide krasti prelijepu Koviljku koju mu Mitar iz Bogovića nije dao. Ne dam ti je, Miloše, jer si slabe sorte i hoćeš u sve poslove, malo si s Bogom, a više sa đavolom, reče stari, stameni Mitar gledajući pravo u oči čuvenom kavgadžiji, žaleći mu oca Danila koji je skrušen sjedio, gledao u pod i gužvao ulojenu šubaru bagavim, čvornatim rukama, a jezik mu se bio zavezao u čvor. Nikada Miloš nije oprostio Mitru to pljuvanje u lice pred starim ocem i riješi da ukrade Koviljku, te osramoti Mitra i rani ga za čitav život.
I krenuše dvoji svatovi, jedni javno, drugi tajno (adile i krijući). Bog je htio da krenu istog dana različitim putevima i da se istoga dana, svaki u svom ushićenju, pri povratku sretnu.
Svatovska pijana pjesma, orljava i vriska čula se i sa jedne i sa druge strane brda Humka uz koje se pela, kao prema nebu, vijugava uska staza kojom su vjekovima prolazili konjanici i putnici namjernici. Ispod staze provalija, kamenjar i zmijska gnijezda, iznad staze gusta šikara koja je dijelila stazu od stoljetne bukove šume. Usud je htio da ista staza veže Muratove Ljubljeviće i Begijinu Previlu kao i Miloševu Bukovicu i Koviljkine Bogoviće. Iz dva različita pravca vodili su dvoji različiti svatovi dvije prelijepe djevojke.
Sretoše se na vrh brda i zapjenjeni konji starih svata koji su išli naprijed zastadoše frkčući. Kolone se zaustaviše kao dvije zmije koje su opasale brdo i susrele se glavama zastavši zbunjene kobnim susretom koji se događao jednom u hiljade godina. Nasta duga teška šutnja. Čulo se samo konjsko frkanje i bijesno kopanje zemlje kopitama. Svi su znali da se sudbina žalosno poigrala sa njima, žmirkali su očima i čekali ne bi li se dogodilo čudo – da se dvoji svatovi mimoiđu na uskom puteljku, a da se niko nikome ne skloni sa puta i da niko ne bude donji. Neko se morao, bar malo, usklonuti sa puta, a neko je morao biti i donji. Čudo je trebalo biti da jedni svatovi progutaju ponos i inat, te pristanu da se uklone i budu donji. Takva čuda u to vrijeme kamenih inata se nisu mogla ni u najčudnijem snu sniti, a ne dogoditi, svima je bilo jasno.
Ovo su svatovi Murata Džombe, sklonite se na donju stranu da se u miru mimoiđemo. – povika plećati brkajlija, Muratov stari svat, Omeraga.
A ovo su svatovi Miloša Mrguda i oni se nikom ne sklanjaju. Sklonite se vi ako nećete da padne krv. – povika ljudina sa bradom do pojasa, Milošev stari svat.
Mišići na licima su se grčili, ruke počivale na kuburama i drškama sablji, a u glavi samo jedna misao – ne pristati na sramotu ako treba i poginuti, a obraz i čast sačuvati, te u starom svatovskom inatu ustrajati i nikom se s puta ne sklanjati.
Naćeraj konja u šikaru, Omeraga, nek prođu ispod nas. – povika zabrinuti Muharemaga ne bi li se mimoišli sa zlom koje je visilo kao grom nad glavama.
Omeraga posluša i potjera konja u šikaru, a isto uradi i Milošev stari svat.
Ili ćete potput, ili se bijemo. – prosikta kroz kosmatu bradurinu vođa Miloševih svatova.
Mladom Milošu, kao da se nekud žurilo, opali iz svoje kubure i Omeraga se skljoka sa konja. Na to grunuše i druge kubure, prolomi se jauk i stenjanje, jeknu Begija, jauknu Koviljka, poviše se k’o slomljeno cvijeće i skliznuše s razigranih konja. Bješe krivo drugim svatovima, krv udari u pijane glave, poskakaše s poludjelih konja, isukaše sablje i handžare, nasta klanje na vrh Humke brda. (”Stander Dedo, ne znam ja uz gusle”)
Nečiji konj se u metežu svali u provaliju i odnese sa sobom ženski vrisak pod zarom. Udari inat na inat, udari gvožđe na gvožđe, izmiješa se svatovska krv i u provaliju sa uskog puta na vrh Humke brda počeše padati odsječene ruke, noge i glave. Konji njišteći nestadoše u šikari, a pomahnitali, pijani svatovi nastaviše da se kolju.
Danilo je stao pred Miloša da zaštiti sina od kuršuma. Odgurnu ga Miloš, pa nasrnu ljuto, al u srdžbi naletje na gvožđe i skljoka se u krvave ponore.
I Muharem uhvati Murata, on ga drži momak se otima. Držao ga dok ga ne zaklaše, mrtav osta ocu u rukama.
Izgiboše svatovi i jendže, konji bijesni latiše se šume, ostadoše žalosni očevi, da sahrane nesretne sinove.
Izbezumljen Danilo uprti mrtvoga Miloša na leđa i krenu prema Bukovici.
– Skloni se aga da ga mrtvog kući nosim. – bolno, do neba bolno, zavapi Danilo.
Muharemaga je stajao kao mejt ne umijući se sklonuti, nije znao ni na kom je svijetu, sve je čekao da ga neko probudi iz groznoga sna. Dozvaše ga Danilove riječi. Postajao, malo produmao, a ni Danilu se više nikud nije žurilo, čekao je da podijeli svoju bol makar sa Muharemagom.
– Ja bih ovdi sve ih ukopao, neka groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti miješati, a nešćesmo za huda života. – prozbori skrhani Muharemaga.
Danilo postaja malo, zagleda se u Muharemagu suznih očiju, ćutke spusti na zemlju mrtvoga Miloša i sabljom očajnički poče da krči šikaru pored puta. Muharemaga, također ćutke, priskoči na mobu Danilu. Pridruži im se još pet šest preživjelih, lakše ranjenih svatova.
Tri dana su krčili šikaru, tri dana su kopali grobove, tri dana im stavljali nišane, svima isto golo kamenje, ni mjeseca ni krsta na njima. Svima crni ljuti kamen, a mladama bijele nišane.
Staviše ih pokraj mladoženja, da im vječnost bude noć prvjena.
Ovu si priču davno trebao ispričati svima, Dedo.
A ko bi mi vjerovao, dijete? A i šta bi vrijedilo kad bi je svi tumačili na svoj način? Možda bi neko pošao da se sveti Muharemaginom ili Danilovom rodu. Ko će ga znati, ljudi su čudne životinje i nikad se kod njih ne zna šta će poludjeli um iznijeti iz dana, a šta iz noći.
|