|
Rijetko u kojem dijelu Hercegovine, a pogotovo Bosne, ima toliko stec'aka kao u Dubravama. Od Trijebnja i Hodova na istoku do Gubavice i Bivolja Brda na zapadu dubravska je zemlja ”smrtnim sjemenom” zasijana o chemu svjedoche brojni ”kameni mramorovi”, ponegdje grupisani u nekropole, a cheshc'e osamljeni u kakvom shiprazhju, po osunchanim livadama ili na pitomim blagim brezhuljcima. Od svih ljudskih gradjevina i tvorevina jedino su oni prezhivjeli sve ratove, bune i kalvarije, i to ponajvishe stoga shto su gradjeni od masivnog kamena koji uvijek nadtrajava chovjeka i njegove povijesne vratolome, sunovrate i mahnitluke. Njihova impozantnost i stamena dostojanstvenost odvrac'ali su i one najbezobzirnije i najoholije od skrnavljenja vjechnog pochivalishta nashih dalekih predaka.
Jedna od najvec'ih i najljepshih dubravskih nekropola je ona u Oplichic'ima. Na brojnim stec'cima se i danas jasno uochavaju zhivotinjski likovi, prizori iz lova, stilizirane rozete, arkade sa ljiljanima, astralni simboli itd. Smatra se da je vec'inu tih stec'aka klesao i ukrashavao poznati ”kovach” Grubach, a na chetiri od njih je urezao i svoj potpis.
Medju oplichic'kim stec'cima koje je radio Grubach nalazi se i onaj sa prikazom lava i srne, na kojem je urezan natpis ”Ase lezhi knez Radivoj Vlatkovic', najbolji muzh u Dubravah”. Takva formulacija je u vrijeme u kojem je knez Radivoj zhivio (prva polovica 15. stoljec'a) znachila kako je on bio najugledniji i najbogatiji velmozha u Dubravama, ali, vjerovatno, i najsnazhniji ratnik. Jednom rijechju: sila od chovjeka.
Kakav je, pak, smisao ta formulacija poprimila danas, pokazuje nam sljedec'i primjer:
Kada su prije nekih pedesetak godina istrazhivachi nashe srednjovjekovne bashtine protumachili i objelodanili recheni natpis sa stec'ka u Oplichic'ima, izazvalo je to posve razumljivu pazhnju ovdashnjih ljudi. Sve im je to bilo novo i zanimljivo, a pomalo im i ulijevalo osjec'anje ponosa shto su bash u njihovom selu nekada davno zhivjeli tako ugledni i, uz to, kulturni i pismeni ljudi. O tome su prichale chak i oplichic'ke zhene, hvalishuc'i se svojim komshinicama iz Prenja:
– Shuti, jadna, kako c'ete se vi s nama mjeriti!? Dok se kod nas pisalo i slikalo, vashi su s kozama spavali.
A jednom prilikom, na sijelu u Shejtanic'a mahali, grupa zhena razvezla besjedu o nekadashnjim stanovnicima Oplichic'a chije su kosti pochivale pod velikim kamenim biljezima. Nadmetale su se koja c'e od njih kazati shto pametniju prichu o tome ili otkriti kakav novi, nepoznati detalj. U to c'e jedna:
– Jeste li chule, sestre drage, da je na onom velikom kamenu blizu crkve napisano kako je ispod njega zakopan nekakav knez koji je bio najbolji muzh u chitavim Dubravama?
– Ama, pusti bona Sajo, njihove klapnje! – prekide je Veledarusha Shabanova. – Chuj, najbolji muzh!? Nije, vala, bolji od moga Shabana pa da je sto puta bio knez. Eto, pere mi, kuha, chisti kuc'u, donosi vodu, bere drva, tka rute, mete mlijeko... Samo josh shto djecu ne radja!
|
Jerko Bakula: Ples udvoje, drvo – orah i bagrem
|
|
Daleki predak strine Ajkune
Udala se kc'erka Mumina Shoshe – mlada, lijepa i marljiva djevojka, a usto josh i profesorica matematike i fizike – za sina uglednog mostarskog domac'ina Jusufa Hadzhiburic'a. Nije bilo bash uobichajeno da se dubravske cure udaju za begovske sinove u Mostar, ali u ovom sluchaju bjeshe to posve normalan izbor dvoje mladih koji su zajedno studirali i svakodnevno se druzhili, a pri tom se i uzajamno begenisali. Zato su, chim je Shemsa diplomirala (Hamo je to uchinio neshto ranije), odluchili da svoju vishegodishnju vezu krunishu brakom od kojeg su oboje ochekivali obilje srec'e i beric'eta.
Mora se priznati da je Muminu ovaj blagoslovljeni chin prichinjavao izvjesno zadovoljstvo i chast, dok Jusufu ne bjeshe bash potaman. Ono jest, djevojka je u svakom pogledu bila vrijedna i na svome mjestu, ali se pribojavao zluradog podbadanja charshije jer se nikada ranije Hadzhiburic'i nisu zhenili ”sejankama” iz Dubrava. Pa ipak je, chim je svadba hairli okonchana, a mlada se snaha koliko-toliko privikla na novu kuc'u, pozvao u goste svog novog prijatelja i njegovu Minu, da se malo bolje upoznaju i siti naprichaju, da razmjene prigodne darove i sklope istinsko i trajno prijateljstvo. Kad im se djeca vole i poshtuju, shto ne bi i oni postali pravi ahbabi!?
Mumin i Mina s radoshc'u i znatizheljom prihvatishe poziv, te se jednog predvecherja, s hrpom darova u rukama, pojavishe na Jusufovim vratima. Bili su izuzetno zadovoljni i svojim novim prijateljima, i Shemsinom vidljivom srec'om i razdraganoshc'u, i zetovom uljudnoshc'u i ozbiljnoshc'u, a pogotovo velikom lijepom Jusufovom kuc'om u Cernici, i bashtom punom svakojakog voc'a, koja se protezala sve do Neretve. Nakon temeljitog obilaska kuc'e i okuc'nice, pri chemu je Jusuf ispoljavao poprilichnu dozu samozadovoljstva pa i nadmenosti (kao da mu je navrh jezika stalno bila pomisao: ”Vidish li, goljo, shto je beg i begovski imetak!?”), sjedoshe za pripremljenu sofru na kojoj bjeshe svega i svacheg: od sogan-dolme i buredzhika do hurmashica i kadaifa, a da se o raznim himberima i ne govori.
To, medjutim, Jusufu ne bi dovoljno, pa sutradan sabahile, a sve zarad zhelje da priprostom Dubravcu pokazhe svu raskosh svoga imetka, drushtvenog statusa i ugleda u charshiji, krenu sa njim od duc'ana do duc'ana, od kafane do kafane, od Tepe do Starog mosta, a sa svih strana kud su hodili dopirali su pozdravi puni strahoposhtovanja i uvazhavanja ”Sabahajrosum, Jusuf-bezhe!”, ”Dobro jutro, gospodine Jusufe!” ”Uranio, visokoposhtovani bezhe!” i sve tako. U neko doba krenushe prema Sharic'a haremu; hoc'e, veli Jusuf, da pokazhe svom novom prijatelju mezare svojih slavnih predaka.
– Ovo su mi dedini bashluci; ovo babini; ono tamo nenini; a ono skroz tamo hadzhi Mehmedbega, izvanjeg daidzhe rahmetli Omer-bega Hadzhiburic'a, kadije u Carigradu; ovo ovdje preko puta Ibrahim-bega Ulakovic'a, brata rahmetli nene... Vidish, sve su to veliki, tvrdi i ukrasheni bashluci koji govore o bogatstvu i slavi nashe familije. Fukara je uvijek sebi pravila male bashluke, a ugledni i bogati ljudi, spram sebe, masivne i lijepe – objashnjavao je Jusuf nadugo i nashiroko, a Muminu se chinilo da u barem pola Sharic'a haremu lezhe slavne kosti josh slavnijih predaka porodice Hadzhiburic'.
Poslije te iscrpne poduke o svojim umrlim precima, Jusuf izvede prijatelja na cestu ispod harema, kadli Mumin s njezine donje strane ugleda josh nekakve bashluke, a medju njima i jedno veliko turbe, nalik omanjoj kuc'i, dodushe prilichno zapushteno, ali vrlo lijepo.
– Chiji je ono mezar? – upita znatizheljno.
E, ono ti je turbe Mustafe Ejubovic'a, zvanog Shejh Jujo. I on je pripadao nashoj familiji. Bio je prvi rodjak mog pra-pra-pra-dede – objasni Jusuf.
– A shto mu je mezar ovako daleko od ostalih? – opet c'e Mumin.
– Zato shto je – jetko c'e njegov prijatelj – bio na svoju ruku i shto nije hajao za rodbinom. Druzhio se sa svakakvim ahmacima pa je i ukopan medju njih.
Ne prodje ni mjesec dana a Jusuf-beg i njegova hanuma Saliha uzvratishe Muminu prijateljsku posjetu. Nemalo se iznenadishe kad umjesto skromne seoske kuc'ice, kakvu su ochekivali da vide, ugledashe Muminovu veliku i modernu kuc'u na dva sprata, sa prostranom garazhom u kojoj su bili skoro nov ”mercedes”, ”tamic'” i traktor, a ispred kuc'e plantazhni vinograd i voc'njak. Jusuf se josh vishe ibretio dok je s prijateljem razgledao unutrashnjost kuc'e. Sve bjeshe na svome mjestu, uredjeno i ukusno namjeshteno, a neke od kuc'anskih aparata i uredjaja koje je vidio, ni on sam nije imao.
Vodec'i prijatelja sa sprata i od sobe do sobe, i Muminu, bash kao i Jusufu onomadne, navrh jezika bjeshe pomisao: ”Vidish li, napuhani mostarski bezhe, shta sve ima jedan Dubravac!?” – ali je iz pristojnosti ne izreche.
Poslije ruchka Mumin pozva prijatelja da posjete harem u kojem bijahu ukopani njegovi preci. Vidjevshi lijepo uredjeno, ali ipak skromno seosko groblje, Jusuf se malchice osmijehnu, shto njegov prijatelj primjeti te reche:
– Ovo nam je novi harem. Nego, hajdemo mi dolje ispod njiva da ti pokazhem gdje su se kopali nashi daleki preci.
Kad stigoshe tamo gdje je Mumin naumio, Jusaf vidje veliku skupinu stec'aka, poredanih po prostranoj livadi i obraslih u gustu travu. Najvishe je bilo onih masivnih i shirokih u obliku sanduka ili ploche, nekoliko impozantnih sljemenika i dvije-tri krstache.
– Evo, tu lezhe kosti starih Dubravaca. Pod ovim kamenom, ovdje, kishom i ljudskim nemarom prilichno nachetim, ukopan je nash pra-pra-pra-pra-dedo Gojani Bogilo, a pod ovim do njega njegova vjerna ljuba Sisata Stamenka. Pod ovim ostalim lezhe chlanovi njihove i nashe blizhe i dalje rodbine.
– A chiji je onaj tamo veliki? – upita zachudjeni Jusuf, gledajuc'i u pravcu stec'ka pedesetak metara udaljenog od ostalih.
– E, to ti je kamen Kilavog Gogila, dalekog pretka strine Ajkune. Pricha se da je i on, poput onog vasheg Juje, bio bandoglav i vazda mimo svijeta, pa se i mrtav odmetnuo od svoje najuzhe rodbine.
|
Jerko Bakula: Labudova ljubav, drvo – orah
|
|
Beganov povratak kuc'i
Ako se i za jedno naselje u Dubravama mozhe kazati da je zabacheno, sneruke i, shto bi se ono reklo, Bogu iza ledja, onda su to Stanojevic'i ili, kako Dubravci vele, Stanovic'i. Te nimalo laskave atribute ovo skromno selo prije duguje chinjenici da je smjeshteno na nepogodnom mjestu, u kamenjaru i bezvodnoj pustari, negoli svom geografskom polozhaju, jer je od glavne dubravske ceste udaljeno tek nekih tri-chetiri kilometra. Pa ipak se ono oduvijek smatralo rubnim podruchjem Dubrava, shto njegove stanovnike nije ni ljutilo ni veselilo, nego im je bilo bash posve svejedno, buduc'i da oni doista i jesu bili pomalo na svoju ruku, shto se ono kazhe – o sebi i pri sebi, i poprilichno razlichiti od svojih prvih komshija Lokavljana i Jasochana.
Ali, ni nezavidan ugled koji je uzhivalo njihovo selo Stanojevchanima nije pomogao da izbjegnu zlokobne vjetrove rata koji su u ovim krajevima zakuhali vec' devedeset i prve. I oni su morali napustiti svoju djedovinu i, poput vec'ine ostalih Dubravaca, pet-shest godina provesti u izbjeglishtvu.
Medju im pognanim nevoljnicima nashao se i Began Klaric', sa zhenom Zulkom i troje nejake djece. Tegobne izbjeglichke godine oni su proveli kod Beganovog punca u Blagaju, u kuc'i u kojoj se, dakle, Zulka rodila. Ne mozhe se bash rec'i kako su u nechemu odvec' oskudijevali, nekako se krpilo i duralo, ali chim je krenuo tzv. ”proces povratka”, Began se pocheo spremati svome starom kraju. Opravili su mu neshto kuc'e, a josh ranije je nabavio desetak ovaca i dobra kera tornjaka, rachunajuc'i da c'e mu to biti dovoljno za pochetak, da c'e se vec' nekako snac'i i obnoviti zhivot na svom zapushtenom imanju.
Sve bi, medjutim, bilo u redu da su Beganovu zhelju za povratkom kuc'i dijelili i njegovi ukuc'ani. On ih je nagovarao, obec'avao im novi zhivot ”dostojan chovjeka”, govorio kako se i drugi vrac'aju, kako c'e dobiti od nekog inostranog donatora josh trideset ovaca i kravu, te kako je najljepshe biti svoj na svome. Djecu bi mozhda nekako i privolio, iako su se ona vec' odavno prilagodila novoj sredini i stekla svoje drushtvo, ali Zulka, njegova rumena ruzha blagajska, nije htjela ni chuti za moguc'nost da ponovo napusti svoje rodno mjesto. Uostalom, Began se josh sjec'a kako je devedeset trec'e, dok su njega otpremali u logor, njegova goropadna Zulka jetko i skoro radosno doviknula hrvatskim bojovnicima koji su nju i djecu tovarili na kamione kako bi ih protjerali u Blagaj: ”I u vashim nevaljalshtinama ima poneshto dobro! Kad bi samo znali otkad ja zheljno chekam ovaj dan!?”
Vidi Began da se njegova Blagajka ne da umilostiviti, a bez nje nec'e ni djeca, te se on jednog jutra spremi, potrpa neshto najnuzhnijih stvari u svog starog ”opela”, a uz stvari i tornjaka Bigu, govorec'i:
– Kad oni nec'e, ti morash!? Vidjec'esh koliko tamo ima zecheva!
Chim stizhe u Stanojevic'e, osjeti slatko olakshanje u dushi, a od dragog i skoro zaboravljenog mirisa kadulje i vrijeska srce mu snazhnije zakuca. Beganu se uchini kako i naraste vec'e od oblizhnjeg brda Vrsheljka. Neshto je malo raduckao oko kuc'e, pritezao zhicom razvaljenu ogradu, chistio u travuljinu zaraslu avliju, pjevushio stare pjesme i blazheno se smijeshkao poput djeteta. U neko doba primijeti kako mu nema vjernog druga Bige; ”vjerovatno se negdje zadeverao oko zecheva” – pomisli, a onda se prisjeti kako je ta kosmata dzhukela odjutros, sve malo-malo, pogledivala u pravcu kotline u kojoj se nalazio Blagaj.
Predvecher odluchi da se ipak vrati na konak zheni i djeci, a sutra c'e opet u Stanojevic'e nastaviti zapocheti posao obnove svoje rodne kuc'e i zapushtenog imanja. Zateche porodicu za vecherom i, chim nazva selam, trijumfalno uskliknu:
– Da samo znate kako je u Stanojevic'ima lijepo! Da vidite ljepote i rahatluka!
Na te rijechi njegovi se grohotom nasmijashe, a mala Adisa, preko zalogaja, procvrkuta:
– E, moj babo! Da je lijepo, ne bi Bigo pobjegao josh danas! Chujesh li kako veselo laje shto se vratio!?
(fragmenti iz knjige ”Dubravske kukrice” – fenomenologija sarkastichnog duha)
|
|
Zadnja izmjena: 2004-10-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|