|
Rijetko u kojem dijelu Hercegovine, a pogotovo Bosne, ima toliko stećaka kao u Dubravama. Od Trijebnja i Hodova na istoku do Gubavice i Bivolja Brda na zapadu dubravska je zemlja ”smrtnim sjemenom” zasijana o čemu svjedoče brojni ”kameni mramorovi”, ponegdje grupisani u nekropole, a češće osamljeni u kakvom šipražju, po osunčanim livadama ili na pitomim blagim brežuljcima. Od svih ljudskih građevina i tvorevina jedino su oni preživjeli sve ratove, bune i kalvarije, i to ponajviše stoga što su građeni od masivnog kamena koji uvijek nadtrajava čovjeka i njegove povijesne vratolome, sunovrate i mahnitluke. Njihova impozantnost i stamena dostojanstvenost odvraćali su i one najbezobzirnije i najoholije od skrnavljenja vječnog počivališta naših dalekih predaka.
Jedna od najvećih i najljepših dubravskih nekropola je ona u Opličićima. Na brojnim stećcima se i danas jasno uočavaju životinjski likovi, prizori iz lova, stilizirane rozete, arkade sa ljiljanima, astralni simboli itd. Smatra se da je većinu tih stećaka klesao i ukrašavao poznati ”kovač” Grubač, a na četiri od njih je urezao i svoj potpis.
Među opličićkim stećcima koje je radio Grubač nalazi se i onaj sa prikazom lava i srne, na kojem je urezan natpis ”Ase leži knez Radivoj Vlatković, najbolji muž u Dubravah”. Takva formulacija je u vrijeme u kojem je knez Radivoj živio (prva polovica 15. stoljeća) značila kako je on bio najugledniji i najbogatiji velmoža u Dubravama, ali, vjerovatno, i najsnažniji ratnik. Jednom riječju: sila od čovjeka.
Kakav je, pak, smisao ta formulacija poprimila danas, pokazuje nam sljedeći primjer:
Kada su prije nekih pedesetak godina istraživači naše srednjovjekovne baštine protumačili i objelodanili rečeni natpis sa stećka u Opličićima, izazvalo je to posve razumljivu pažnju ovdašnjih ljudi. Sve im je to bilo novo i zanimljivo, a pomalo im i ulijevalo osjećanje ponosa što su baš u njihovom selu nekada davno živjeli tako ugledni i, uz to, kulturni i pismeni ljudi. O tome su pričale čak i opličićke žene, hvališući se svojim komšinicama iz Prenja:
– Šuti, jadna, kako ćete se vi s nama mjeriti!? Dok se kod nas pisalo i slikalo, vaši su s kozama spavali.
A jednom prilikom, na sijelu u Šejtanića mahali, grupa žena razvezla besjedu o nekadašnjim stanovnicima Opličića čije su kosti počivale pod velikim kamenim biljezima. Nadmetale su se koja će od njih kazati što pametniju priču o tome ili otkriti kakav novi, nepoznati detalj. U to će jedna:
– Jeste li čule, sestre drage, da je na onom velikom kamenu blizu crkve napisano kako je ispod njega zakopan nekakav knez koji je bio najbolji muž u čitavim Dubravama?
– Ama, pusti bona Sajo, njihove klapnje! – prekide je Veledaruša Šabanova. – Čuj, najbolji muž!? Nije, vala, bolji od moga Šabana pa da je sto puta bio knez. Eto, pere mi, kuha, čisti kuću, donosi vodu, bere drva, tka rute, mete mlijeko... Samo još što djecu ne rađa!
|
Jerko Bakula: Ples udvoje, drvo – orah i bagrem
|
|
Daleki predak strine Ajkune
Udala se kćerka Mumina Šoše – mlada, lijepa i marljiva djevojka, a usto još i profesorica matematike i fizike – za sina uglednog mostarskog domaćina Jusufa Hadžiburića. Nije bilo baš uobičajeno da se dubravske cure udaju za begovske sinove u Mostar, ali u ovom slučaju bješe to posve normalan izbor dvoje mladih koji su zajedno studirali i svakodnevno se družili, a pri tom se i uzajamno begenisali. Zato su, čim je Šemsa diplomirala (Hamo je to učinio nešto ranije), odlučili da svoju višegodišnju vezu krunišu brakom od kojeg su oboje očekivali obilje sreće i berićeta.
Mora se priznati da je Muminu ovaj blagoslovljeni čin pričinjavao izvjesno zadovoljstvo i čast, dok Jusufu ne bješe baš potaman. Ono jest, djevojka je u svakom pogledu bila vrijedna i na svome mjestu, ali se pribojavao zluradog podbadanja čaršije jer se nikada ranije Hadžiburići nisu ženili ”sejankama” iz Dubrava. Pa ipak je, čim je svadba hairli okončana, a mlada se snaha koliko-toliko privikla na novu kuću, pozvao u goste svog novog prijatelja i njegovu Minu, da se malo bolje upoznaju i siti napričaju, da razmjene prigodne darove i sklope istinsko i trajno prijateljstvo. Kad im se djeca vole i poštuju, što ne bi i oni postali pravi ahbabi!?
Mumin i Mina s radošću i znatiželjom prihvatiše poziv, te se jednog predvečerja, s hrpom darova u rukama, pojaviše na Jusufovim vratima. Bili su izuzetno zadovoljni i svojim novim prijateljima, i Šemsinom vidljivom srećom i razdraganošću, i zetovom uljudnošću i ozbiljnošću, a pogotovo velikom lijepom Jusufovom kućom u Cernici, i baštom punom svakojakog voća, koja se protezala sve do Neretve. Nakon temeljitog obilaska kuće i okućnice, pri čemu je Jusuf ispoljavao popriličnu dozu samozadovoljstva pa i nadmenosti (kao da mu je navrh jezika stalno bila pomisao: ”Vidiš li, goljo, što je beg i begovski imetak!?”), sjedoše za pripremljenu sofru na kojoj bješe svega i svačeg: od sogan-dolme i buredžika do hurmašica i kadaifa, a da se o raznim himberima i ne govori.
To, međutim, Jusufu ne bi dovoljno, pa sutradan sabahile, a sve zarad želje da priprostom Dubravcu pokaže svu raskoš svoga imetka, društvenog statusa i ugleda u čaršiji, krenu sa njim od dućana do dućana, od kafane do kafane, od Tepe do Starog mosta, a sa svih strana kud su hodili dopirali su pozdravi puni strahopoštovanja i uvažavanja ”Sabahajrosum, Jusuf-beže!”, ”Dobro jutro, gospodine Jusufe!” ”Uranio, visokopoštovani beže!” i sve tako. U neko doba krenuše prema Šarića haremu; hoće, veli Jusuf, da pokaže svom novom prijatelju mezare svojih slavnih predaka.
– Ovo su mi dedini bašluci; ovo babini; ono tamo nenini; a ono skroz tamo hadži Mehmedbega, izvanjeg daidže rahmetli Omer-bega Hadžiburića, kadije u Carigradu; ovo ovdje preko puta Ibrahim-bega Ulakovića, brata rahmetli nene... Vidiš, sve su to veliki, tvrdi i ukrašeni bašluci koji govore o bogatstvu i slavi naše familije. Fukara je uvijek sebi pravila male bašluke, a ugledni i bogati ljudi, spram sebe, masivne i lijepe – objašnjavao je Jusuf nadugo i naširoko, a Muminu se činilo da u barem pola Šarića haremu leže slavne kosti još slavnijih predaka porodice Hadžiburić.
Poslije te iscrpne poduke o svojim umrlim precima, Jusuf izvede prijatelja na cestu ispod harema, kadli Mumin s njezine donje strane ugleda još nekakve bašluke, a među njima i jedno veliko turbe, nalik omanjoj kući, doduše prilično zapušteno, ali vrlo lijepo.
– Čiji je ono mezar? – upita znatiželjno.
E, ono ti je turbe Mustafe Ejubovića, zvanog Šejh Jujo. I on je pripadao našoj familiji. Bio je prvi rođak mog pra-pra-pra-dede – objasni Jusuf.
– A što mu je mezar ovako daleko od ostalih? – opet će Mumin.
– Zato što je – jetko će njegov prijatelj – bio na svoju ruku i što nije hajao za rodbinom. Družio se sa svakakvim ahmacima pa je i ukopan među njih.
Ne prođe ni mjesec dana a Jusuf-beg i njegova hanuma Saliha uzvratiše Muminu prijateljsku posjetu. Nemalo se iznenadiše kad umjesto skromne seoske kućice, kakvu su očekivali da vide, ugledaše Muminovu veliku i modernu kuću na dva sprata, sa prostranom garažom u kojoj su bili skoro nov ”mercedes”, ”tamić” i traktor, a ispred kuće plantažni vinograd i voćnjak. Jusuf se još više ibretio dok je s prijateljem razgledao unutrašnjost kuće. Sve bješe na svome mjestu, uređeno i ukusno namješteno, a neke od kućanskih aparata i uređaja koje je vidio, ni on sam nije imao.
Vodeći prijatelja sa sprata i od sobe do sobe, i Muminu, baš kao i Jusufu onomadne, navrh jezika bješe pomisao: ”Vidiš li, napuhani mostarski beže, šta sve ima jedan Dubravac!?” – ali je iz pristojnosti ne izreče.
Poslije ručka Mumin pozva prijatelja da posjete harem u kojem bijahu ukopani njegovi preci. Vidjevši lijepo uređeno, ali ipak skromno seosko groblje, Jusuf se malčice osmijehnu, što njegov prijatelj primjeti te reče:
– Ovo nam je novi harem. Nego, hajdemo mi dolje ispod njiva da ti pokažem gdje su se kopali naši daleki preci.
Kad stigoše tamo gdje je Mumin naumio, Jusaf vidje veliku skupinu stećaka, poredanih po prostranoj livadi i obraslih u gustu travu. Najviše je bilo onih masivnih i širokih u obliku sanduka ili ploče, nekoliko impozantnih sljemenika i dvije-tri krstače.
– Evo, tu leže kosti starih Dubravaca. Pod ovim kamenom, ovdje, kišom i ljudskim nemarom prilično načetim, ukopan je naš pra-pra-pra-pra-dedo Gojani Bogilo, a pod ovim do njega njegova vjerna ljuba Sisata Stamenka. Pod ovim ostalim leže članovi njihove i naše bliže i dalje rodbine.
– A čiji je onaj tamo veliki? – upita začuđeni Jusuf, gledajući u pravcu stećka pedesetak metara udaljenog od ostalih.
– E, to ti je kamen Kilavog Gogila, dalekog pretka strine Ajkune. Priča se da je i on, poput onog vašeg Juje, bio bandoglav i vazda mimo svijeta, pa se i mrtav odmetnuo od svoje najuže rodbine.
|
Jerko Bakula: Labudova ljubav, drvo – orah
|
|
Beganov povratak kući
Ako se i za jedno naselje u Dubravama može kazati da je zabačeno, sneruke i, što bi se ono reklo, Bogu iza leđa, onda su to Stanojevići ili, kako Dubravci vele, Stanovići. Te nimalo laskave atribute ovo skromno selo prije duguje činjenici da je smješteno na nepogodnom mjestu, u kamenjaru i bezvodnoj pustari, negoli svom geografskom položaju, jer je od glavne dubravske ceste udaljeno tek nekih tri-četiri kilometra. Pa ipak se ono oduvijek smatralo rubnim područjem Dubrava, što njegove stanovnike nije ni ljutilo ni veselilo, nego im je bilo baš posve svejedno, budući da oni doista i jesu bili pomalo na svoju ruku, što se ono kaže – o sebi i pri sebi, i poprilično različiti od svojih prvih komšija Lokavljana i Jasočana.
Ali, ni nezavidan ugled koji je uživalo njihovo selo Stanojevčanima nije pomogao da izbjegnu zlokobne vjetrove rata koji su u ovim krajevima zakuhali već devedeset i prve. I oni su morali napustiti svoju djedovinu i, poput većine ostalih Dubravaca, pet-šest godina provesti u izbjeglištvu.
Među im pognanim nevoljnicima našao se i Began Klarić, sa ženom Zulkom i troje nejake djece. Tegobne izbjegličke godine oni su proveli kod Beganovog punca u Blagaju, u kući u kojoj se, dakle, Zulka rodila. Ne može se baš reći kako su u nečemu odveć oskudijevali, nekako se krpilo i duralo, ali čim je krenuo tzv. ”proces povratka”, Began se počeo spremati svome starom kraju. Opravili su mu nešto kuće, a još ranije je nabavio desetak ovaca i dobra kera tornjaka, računajući da će mu to biti dovoljno za početak, da će se već nekako snaći i obnoviti život na svom zapuštenom imanju.
Sve bi, međutim, bilo u redu da su Beganovu želju za povratkom kući dijelili i njegovi ukućani. On ih je nagovarao, obećavao im novi život ”dostojan čovjeka”, govorio kako se i drugi vraćaju, kako će dobiti od nekog inostranog donatora još trideset ovaca i kravu, te kako je najljepše biti svoj na svome. Djecu bi možda nekako i privolio, iako su se ona već odavno prilagodila novoj sredini i stekla svoje društvo, ali Zulka, njegova rumena ruža blagajska, nije htjela ni čuti za mogućnost da ponovo napusti svoje rodno mjesto. Uostalom, Began se još sjeća kako je devedeset treće, dok su njega otpremali u logor, njegova goropadna Zulka jetko i skoro radosno doviknula hrvatskim bojovnicima koji su nju i djecu tovarili na kamione kako bi ih protjerali u Blagaj: ”I u vašim nevaljalštinama ima ponešto dobro! Kad bi samo znali otkad ja željno čekam ovaj dan!?”
Vidi Began da se njegova Blagajka ne da umilostiviti, a bez nje neće ni djeca, te se on jednog jutra spremi, potrpa nešto najnužnijih stvari u svog starog ”opela”, a uz stvari i tornjaka Bigu, govoreći:
– Kad oni neće, ti moraš!? Vidjećeš koliko tamo ima zečeva!
Čim stiže u Stanojeviće, osjeti slatko olakšanje u duši, a od dragog i skoro zaboravljenog mirisa kadulje i vrijeska srce mu snažnije zakuca. Beganu se učini kako i naraste veće od obližnjeg brda Vršeljka. Nešto je malo raduckao oko kuće, pritezao žicom razvaljenu ogradu, čistio u travuljinu zaraslu avliju, pjevušio stare pjesme i blaženo se smiješkao poput djeteta. U neko doba primijeti kako mu nema vjernog druga Bige; ”vjerovatno se negdje zadeverao oko zečeva” – pomisli, a onda se prisjeti kako je ta kosmata džukela odjutros, sve malo-malo, pogledivala u pravcu kotline u kojoj se nalazio Blagaj.
Predvečer odluči da se ipak vrati na konak ženi i djeci, a sutra će opet u Stanojeviće nastaviti započeti posao obnove svoje rodne kuće i zapuštenog imanja. Zateče porodicu za večerom i, čim nazva selam, trijumfalno uskliknu:
– Da samo znate kako je u Stanojevićima lijepo! Da vidite ljepote i rahatluka!
Na te riječi njegovi se grohotom nasmijaše, a mala Adisa, preko zalogaja, procvrkuta:
– E, moj babo! Da je lijepo, ne bi Bigo pobjegao još danas! Čuješ li kako veselo laje što se vratio!?
(fragmenti iz knjige ”Dubravske kukrice” – fenomenologija sarkastičnog duha)
|
|
Zadnja izmjena: 2004-10-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|