|
Bijashe to koju godinu iza rata, onoga prije. Ushic'en pred zhivotnom ljepotom vratih se predratnom elektricharskom poslu. I mlad i oran i struchan i prihvac'en u drushtvu, ubrzo zaboravih strahote rata, zapocheh chastan zhivot kakau sanjare svi ljudi. Takva bi i drugarica koju zavoljeh i ubrzo ozhenih, i s kojom rodih dvije drage djevojchice.
Chovjek je srec'an ako; i ima i voli djecu, zhenu i posao. Ja sam to – i imao i volio. I onda taj sudbonosni dogadjaj.
U duboko usnula izaponoc'na ulazna vrata banushe nedobronamjerni ljudi.
”Pero!? Je li kod kuc'e Pero?”, rezak glas je polutio tishinu.
”Ja sam!”, odgovorih chim dodjoh do polubudne svjesnosti.
”UDBA! Otvaraj!”, glas je plashio kao i ove granate.
”Polazi!”, chim otvorih vrata, zagrmi glas mraka.
”Gdje?”, zapitah iz stanishta naivnih.
”Polazi!”, naredi josh oshtrije.
Podjoh da navuchem pantalone shtipajuc'i se usput, zhelec'i da je jedan od ruzhnih snova, kojih u poratno vrijeme imadoh sijaset.
”Gdje c'esh?”, podvrisnu glas.
”Da se obuchem”, promucah.
”Polazi! Nishta ti ne treba. Polazi! Polazi, u pizhami!”
Galama razbudi dvogodishnju djevojchicu, ona podizhe glavicu da bolje vidi to shto nije mogla da razumije, galamu i lupu, tuku odrasle, chak i oca. Ubode zastrashujuc'im krikom, zaplaka i osmomjesechna beba, sijevnu roditeljsko bilo, priskochih da ih umirim toplinom krila, iznad njih se sudarishe roditeljske glave...
Otrgoshe me krvlju umazane mishice. Kako psa lutalicu progone ispred seoskih kuc'a, tako i mene izgurashe niz stepenice. Ne bi mi jasno odakle mi, tek sam to na dvorishtu shvatio, u rukama sam imao ruksakchic', onaj shto sam ga redovno nosio na teren.
Tu prestaje moje pouzdano svjedochenje, ovladali me bunilo iza prvog sna i strah, sjec'am se nekog automobila bez prozora, gomile kao i ja isprepadanih ljudi u njemu, vozhnje, iskrcavanja, uvodjenja u tamnu chekaonicu, prozivanja, nada da prozovu i mene, ne shvatanja smisla dogadjaja, neljudskog odnosa, shapata...
Iz tog dogadjaja ne pamtim likove, nisam ni gledao u njih, gnjurio sam u nejasnu buduc'nost i povezivao sa onim shto su ljudi shaputali oko mene:
”Nisam kriv, nishta”, jecao je snazhan mushkarac do mene.
”Zhao mi djece", i glas takodje snazhnog mushkarca, kojeme je samopouzdanje posve oboreno.
”Odavde se ne izlazi zdrave pameti”, piskutao je neko iz c'oshka.
”Samo da me ne gurnu u Mracharu”, ponovo se oglasio onaj najmushkiji glas.
Chuvshi posljednju rijech u glavi se stvori mnoshtvo slika, strashila, pakla sa uzavrelim katranom u koji me gurnushe pa ne daju izroniti. Od shapata razumijem samo one koji su govorili o Mrachari:
”Dok sam ja bio ovdje, trojica su proshla kroz Mracharu...”, nastavio je: ”Prvi je toliko urlao, udarao po vratima, kukao, dozivao u pomoc', nije nam dao spavati, molio je da ga pozovu – da prizna. Izdrzhao je samo dva dana, ’priznao’ je sve. Drugi je poludio sedmi dan”, kaza i nastavi oborivshi i onako tih glas: ”Trec'i je izdrzhao desetak dana, a kad su ga uveli u nashu sobu, nije prestajao da nas ubjedjuje, kako su iznad njega stalno visila vjeshala, visila i dozivala njega. Onda ostashe samo vjeshala, ukotvila se, na momente i ja sam ih vidao iznad sebe, chak su prizivala i mene...” glas je govorio i zastrashivao.
Tonovi iz privodjenja i shapata u mrachnoj chekaonici prosto su me gruvali u glavu, sa kojom vishe nisam umio da upravljam na nachin kako sam chinio do te noc'i. Pokushavao sam da povezujem misli, da budem dotadashnji ja, da shvatim shta mi se dogadja. Nisam uspio da okupim misli ni oko jednog svog pitanja. Kao da mi je sam dogadjaj poturio tudju pamet, pa ne znam da je koristim, kao kad se nestruchnjak nadje prvi put pored nove mashine, ne zna je ni pokrenuti, niti zna chemu sluzhi, ni zashto bi je pokretao. Stoji iznad i blene u neznanje.
Blenuo sam u nenadnju i zheljno ochekivao da se oglasi moje ime, da otpochne razgovor sa isljednikom, s bilo kim ko hoc'e da me saslusha, jer c'e od prve rijechi shvatiti zabunu koja me dovela medju posrnule gradjane.
”Pero!”, prozva milicioner, dochekah i to.
Dvojica me grubo ubacishe u kancelariju pred chovjeka koji te noc'i, vidjelo se na njemu, nije podnosio ni sebe.
”Govori!”, dreknu kao prolaznik na uzlajalo pseto.
”O chemu?”, promucah.
”Govori!”, podvrisnu gotovo suludo.
”Ne znam, o chemu, zashto?”, zamucao sam.
”Ibeovac, Mrachara!”, podviknu, ispruzhi ruku i usmjeri prst u nekom pravcu, te na taj nachin zavrshi moje isljedjivanje.
Preuzeshe me ruke-kljeshta, povukoshe kao crkotinu, vukoshe, vukoshe, vukoshe... prevukoshe i odbacishe na crkalje.
Shta se zbi sa mnom, oblutkom? Kud me prokurla hiroviti potok, chime udari i sudari, gurnu, gdje zaustavi i koliko zadrzha, da li sam se kurlao svojom energijom ili su me pokretale vec'e kamenice, jesu li me ozlijedile ili nisu, odlomile dio ili sam neoshtec'en, koliko je trajalo kotrljanje niza stranu, ili je to bila samo vrtnja u mjestu vira potochine? Sve se to zbilo, ili moglo zbiti, ili se meni uchinilo tako, jer od svega toga sigurno pamtim samo rijech osude – Mrachara, i ruku koja je usmjerila.
Samo se u snu mozhe vidjeti tako velika ruka, visha od chovjeka, kancelarije, kuc'e, grada, drzhave, visha i od – pravde. U trenu zatvori sve vidike. Ne dade ni mislima da prodru mimo nje, a one rijetke koje su i provirile sjekla je, kao kad se konju pred paradu skrac'uje rep. Vidim samo ruchetinu.
Ovo je ruzhan san, jedan od onih koje zhelimo zaboraviti, chim prije izbrisati iz sjec'anja, ne misliti na zlo.
Ne mogu da smetnem san – ruchetinu. Upinjem se, nagovaram svijest da je smetne.
Da bi chovjek zaboravio ruzhan san treba ga i dosanjati – i razbuditi.
Ruchetina vec'a i crnja od smrti iz vremena pokolja, obujmila me u snu, na spavanju, prijeti stezanjem, usmrc'ivanjem, sve je blizhe da ostvari nakanu, pochela i da me drobi ispamec'ujem kao meljavina u mlinici.
Znam da to shto se dogadja ne mozhe biti realno, znam da je u pitanju strashni san, znam i da c'u se razbuditi, znam i da se to mora desiti uskoro, ali jasno vidim da se nisam pocheo razbudjivati, a ne znam kako se po svojoj potrebi i volji mozhe razbuditi, osloboditi snom izmishljene djavolje ruchetine.
Ne znam kako da se spasim smrti u snu.
Dugo je trajala borba svijesti da razbudi i ruchetine da smozhdi, dugo kao potezanje konopa dvojice jednako snazhnih momaka na ”Konjskim trkama” u nevesinjskom polju.
Pretegnu smozhdavanje, popusti svijest, predade se uz nekontrolisan krik. Chuh svoj glas iz daljine.
Razbudi me krik, od njega pobjezhe i ruchetina.
Budan sam u nevidu zatvorske prostorije naknadno napravljene ispod stepenica, uz koje se vec' dugo ne ide. Shirina prostorije je dvostruko vec'a od shirine ledja, duzhina velichine rasteglja, a visina; jedna strana do koljena a druga malo iznad glave. Vratashca bijahu na visochijem zidu.
Mrachara! Primicao sam ruku pred ochi, ni oblinu joj nisam mogao naslutiti, ni vjerovatnu bjelinu zidova, ali sam dugim opipavanjima stvarao i stvorio jasnu sliku mog buduc'eg doma – Mrachare. U neko vrijeme, kao da sam se razbudjivao, osjec'ao sam lazhnu svjezhinu, zdravu pamet, pa bih uspijevao da se sredim i razmishljam sa granice uma i bezumlja. Pocheo sam shvac'ati shta mi se deshava. Strashno!
Razmishljao sam o svemu; sazhaljavao djecu bez oca, zhelio dragu zhenu, rushio uzlaznu struchnu putanju, gonetao shta su izmislili za optuzhbu i plashio kakvog zheninog postupka napravljenog u zhelji da mi pomogne, kao shto bi bio odlazak isljedniku... Razmishljao, prisjec'ao, pretpostavljao, zhalio, prijetio, sanjario, vjerovao i – gubio nadu...
Shta li c'e mi izmisliti, misli lavinom krenushe niza tu richinu. Podmetnuc'e pronevjeru, neshto josh iz rata...? Dugo sam ponirao u ruzhnoc'e koje mogu podmetnuti zli ljudi u josh zloc'utnija vremena. U prvi mah nisam mogao smisliti nishta tako strashno iz chega se, uz pomoc' pravde, ne bih izvukao. A onda ukaza se crna provalija sa Staljinovim brkovima u dnu. Ako me gurne u nju...? Ponadah se da ipak oko mene nije toliko zla. Provalijom se pohrva mozak i vishe ne mozhe iz nje.
– Ovdje mi valja danovati – misao odushi glasom, koji me iznenadi.
– Pero! – pozvah se da josh jednom potvrdim sebe u sebi.
– Molim! – chuh i odgovor.
– Pero!
– Molim!?
Dvojica smo. Zakleo bih se da ima josh jedan.
– Gdje si? – upitah.
– Gdje i ti – chuh jasan odgovor
– Gdje? – dopitah.
– U tebi! – mirno c'e taj neko.
– U meni sam ja! – pobunih se.
– I ja! – mirno c'e on.
– Gdje si, da te napipam!? – kazah i pocheh da grebem po zidovima, da ga trazhim i prijetim: - Bjezhish, nec'esh daleko, uhvatic'u te...
Jurnjavu prekinu metalni zvuk koji u meni pobudi svaki damar:
– Kantica za potrebe nuzhde!? – saopshtih.
– Naravno, morash imati to – potvrdi dvojnik.
Odlozhih je u c'oshak pa pocheh sa napipavanjem povrshina zidova i betonskog poda. Nadjoh ruksak, moj terenski ruksak, koliko mu se iznenadih josh i vishe obradovah.
”Ne vadi ovaj dzhemper iz ruksaka. Neka ti je uvijek pri ruci, jer ko zna kakvo te nevrijeme mozhe zadesiti na terenu...”, chujem suprugin glas.
U njemu je i par charapa i maramica, veliko bogatstvo za stanara Mrachare.
Nastavih sa napipavanjem po uglovima poda, pa pronadjoh i metalnu izoblichenu porciju i kashiku u njoj.
I nishta vishe.
Prostrijeh ruksak i dzhemper, sjedoh, opet ugledah ruchetinu usmjerenu put mene. Ogromna, zastrashujuc'a, plovi iz daleka. Sporo se priblizhava mijenjajuc'i oblichje, pokazuje zube, nozh, grob, vampira, prst... Primicanjem pojachava prijetnje. Chudna ruchetina, savija i opushta prste, skuplja i ispruzha, prstima leti kao ptica krilima. Priblizhavanjem sve je stravichnija.
Let potraja dugo, strah je sve snazhniji, ne izdrzhah:
– Udri! Shta chekash, udri?! – viknuh ustajuc'i na borbu.
– Koga da udarim? – javi se onaj kojeg ne mogoh uhvatiti.
– Gdje se krijesh? – osorih se.
– U tebi! Zar ne prepoznajesh svoj glas? – opet c'e taj smiren glas. Odista, moj je glas. Josh jedan je u meni, i ja sam vec' toga svjestan. Ili sam poludio?
– Ko si? – pocheh pomirljivije.
– Koji i ti! – taj u meni je jednako miran, gotovo nezainteresovan.
– U jednome dvojica!? – narugah se.
– Ja sam mali a ti veliki mozak, pretpostavimo da smo to – opet je on bez vatre, a ja kao da sam na uzharenoj lavi.
– Ja sam Pero, a ko si ti? – ja bih da se raspravljamo.
– Mali Pero, Drugi Pero..., ali ne, ne, samo si ti Pero, a ja?, neka budem Mali, jednostavno – Mali. Ne, ne, ti si Pero, a ja - Perica. Mozhe li tako?
– Mozhe, mozhe Perica – saglasih se. Zaista, jesam li poludio?
– Govorio si ”udri”, kome si govorio? – tiho c'e Perica.
– Ruchetini-ptici – odgovorih.
– Kakvoj ruchetini? – zachudi se Perica.
– Kao da je ne vidish?! – iznenadih se.
– Ne! – kategorichan je Perica.
– Ne vidish ruchetinu? – opet se zachudih.
– Ne! – on c'e opet mirno.
– Ti nisi pri pameti, ne vidish onu ruchetinu? – istinski mu ne povjerovah.
– Ne, ne vidim! – kao i svaki put, i ovoga puta je on miran u glasu, gotovo bezbrizhan.
– Ja je vidim, ide na mene, vec' dugo – kazah i nastavih povjerljivo: Hoc'e da me smozhdi, blizu je, primiche se, samo shto nije na dohvatu.
– Nema nichega! – autoritativno c'e Perica, pa poche da objashnjava: - To je halucinacija od smrtonosnih batina kroz koje si proshao, od nevida u Mrachari u koju si uguran da izmozhdish kao shto su izmozhdili i svi prije tebe, od vonja, od mjesecima neizmijenjenog ustajalog vazduha... od svega neljudskog oko tebe.
– Perice, primiche mi se ruchetina, otvara se, hvata za vrat, davi, davi, davi...
– Pero! Pero! Pero...! – prvi put nemirnim glasom dozivao je Perica: Odazovi se, odazovi...
– Molim!? – javih se.
– Hvata li te za shiju? – upita.
– Hvata, davi...! – potvrdih.
– Prichinja ti se. Podigni ruke, opipaj vrat, uvjeri se da nije na vratu – zbrza Perica, kojeme ovoga puta glas podrhtavao.
– Uvjerio sam se, uklonila se, ali chim spustim ruke kidishe ponovo pozhalih se.
– Pero, dodji sebi, prichinjava ti se duboko me ganu prijatan bratski glas, koji je uporno pokushavao da mi pomogne, govorio je: - Izludjuje te mrachara, prijeti prichinom, ne daj se izluditi, ne vidi ruchetinu.
– Ali, dragi Perica, ja je vidim pozhalih se kako bi dijete majci.
– Ne vidi je! Postani jachi od mrachare! – uporan je Perica: - Nema je, nije ni bila, to je samo njena slika u zjenici. Oko je naviklo na mnoshtvo slika vidjenih u trenu osude mracharom, a u mrachari ne mozhe naslikati ni jedne, na to nije naviklo, ne snalazi se ni ono, pa je izmislilo sliku. Ochito da je ruchetina nastala od isljednikove ruke, oko ju je izopachavalo za onoliko koliko si i ti vidio njegovu izopachenost. Neduzhna te osudio, o tome stvarash ni sebi razumnu istinu, oko je samo prati, izopachenoj dushi prilagodjava tijelo...
– Opet vidim ruchetinu, leti iz daleka, bash u ovom trenu objavila se.
– Leti, da, da, leti, chini ti se da leti. Sjec'ash li se pricha iz chekaonice, govorile su o Mrachari? – objashnjavao je Perica.
– Sjec'am. Lupanje, krikovi, ludilo, vjeshala...
– Onaj jedan je stalno vidio vjeshala, ostali su stalno gledali neko drugo strashilo, a ti vidish ruchetinu. Kao shto vidish, u mrachari svaki chovjek ima svoja vjeshala, svoju ruchetinu, svoje ispamec'ivanje. Zbog tog je i napravljena mrachara, da chovjek izgubi sopstvo, da prestane biti svjesno bic'e, da mu se rasloji mozak, koji vishe ni najbolji melemi ne bi mogli spojiti u jedan.
– Perice! Koliko dugo sam u mrachari? – sjetih se da o tome nemam nikoju predstavu.
– Pogodi! – nasmija se.
– Ne znam, mozhda sat, pet, dan, dva... – zaista, svako to vrijeme, dok ga izgovaram, uchini mi se moguc'e.
– Ne znamo ni jedan – kaza Perica, i on kao da je iznenadjen pitanjem, ipak nastavi: - Ali kad se dublje unesem u to, mis!im da je moralo proc'i vishe od pet dana.
– Aj! Ovo mi je trec'a kriza, trec'a ruchetina – kazah u strahu.
– I svaki put ostaje duzhe!? – opet se nasmija Perica.
– Svaki put – izleti iz mene.
– Josh dva dana bic'e tvoj stalni pratilac, da te zaogrc'e stravom, da te gushi, gushi...
– Kako joj se oduprijeti, kako ostati u zdravoj pameti? – zapomagah.
– Ne vidjeti je! Pero, ne vidjeti utvaru! – izgalami Perica.
– Kako...? – podvrisnuh gotovo djechachki plachno.
– Upregnuti misli u neshto stvarno gotovo molben glas iskuljavao je iz Perice: – Potakni i zjenicu da nastavi da stvara slike, neke, i um da stalno misli na neshto dobro vidjeno, poznato i veselo, na svjetlost. Smetni donesenu sliku isljednikove ruke, izbrishi je iz zjenice. Mrtvac nosi jednu sliku na onaj svijet, onu shto je vidio ispushtajuc'i dushu. Ti nisi mrtvac, ne dozvoli da ta slika bude klica iz koje c'esh to postati, smetni je, smisli drugu sliku, neku.
– O chemu da mislim, koju sliku da naturim oku, o chemu da mislim? O djeci, buduc'im sirochic'ima, o supruzi...? – podrhtavanje grla oda suzu.
– Ne, bash o njima ne, samo o njima ne! – naruzhi Perica.
– O njima moram. Uz sve ove jade o njima moram da mislim, jer ih u svakom trenu vidim. Evo bash sad vidim suprugu, brizhnu, plache... – i opet izdade me grlo.
– Ne, o njima ne! Zhalopojka je sadruga davljenichke ruchetine. Porodici odavde ne mozhesh pomoc'i, kao ni oni tebi. Prezhivjec'e, s tobom ili bez tebe, ali ako im zhelish oca i muzha, dok si ovdje, zaboravi na njih, jer c'e te unishtiti misli o njima. Hoc'e, jer to i jest smisao nakane onih koji su te dovukli ovdje, i onih koji osmishljavaju i grade mrachare.
– O chemu da mislim, a moram da razmishljam? – panichio sam.
– O chemu mozhesh razmishljati dugo, zdravo, stvaralachki zaneseno – kaza smireni Perica, napravi predah i nastavi: - O chemu mozhesh razmishljati dugo a da te misli ponesu kroz vremenski prostor, da ti je ugodno i u mrachari. Trebash da se tako zamislish da ti je vremena malo, a ne puno, jer nishta chovjeka tako snazhno ne izludjuje kao vremenska jalovina. I u mrachari, jak um, mora da osmisli zhivot, novi neki. Zbog toga i postoji um nasuprot neumu.
– O Starom mostu u mom Mostaru? – Mozhda bih mogao da razmishljam o njemu? – bash u tom trenu pred ochima bljesnu slika one chudesne svjetlosti i skladnosti obala, chovjeka i kamena.
– Mozhda je to ta misao koja te mozhe odrzhavati u zdravoj pameti, braniti od napasti ruchetine, vjeshala... – podrzha me Perica.
– Dugo vec' nisam bio u Mostaru, kanio sam ovih dana otic'i, popiti kafu na ”Chardaku”, proshetati ispod Kujundzhiluka, gledati Neretvu iz koshc'elskog hlada.
– Eto, to je lijek, nashli smo ga, tamo usmjerimo misli, govor, vidik... zaklikta Perica i predlozhi: – Dogovorimo neshto?
– Shta?!
– Da ni o chemu drugom ne pomislimo, ni o chemu osim o Starom mostu, sve dok smo u mrachari.
– Koliko dugo? – upitao sam bez jasne svjesnosti.
– Dva-tri mjeseca, toliko traje istrazhni zatvor, koliko c'e trajati i izludjivanje koje ti je pripravila tvoja komunistichka partija, chiji si bio borac-prvoborac. Bez obzira shta se dogadja tebi, ne zaboravi, zhivimo u Evropi, doc'i c'e do sudjenja, do dokazivanja, bic'e prilika kad c'e progovoriti istina – ti. – Perica je bio veoma uvjerljiv, i pocheo je da pomazhe u upravljanju mojim mislima, kao da je i on to osjetio, nastavio je: - Ali ne zaboravi, i istina treba zdravu pamet, zdravu odbranu. Jasno je, tvoja partija izmislila ti je teshku optuzhbu, nekome si stao na zhulj a sada se njegova pita, zloupotrebio je drzhavni aparat da bi zadovoljio niske nagone, ali morash da znash da je to ogromna mashinerija koja je upregnuta da te odvuche u ponor, jer nikom, pa ni tebi, ne pishe na chelu poshtenje. Aparat ima svoju putanju, jednu i za krive i za nevino optuzhene. Iz toga razloga na sud treba doc'i zdrav, tuzhilac sve to zna, zbog toga ti je smislio mrak, da te raspameti, da osudish sam sebe. Ne dozvoli da budesh sauchesnik njegovom zlodjelu, odrzhi svoje bilo, zbog sebe, ali i radi onih drugih koje zaskache nepravda. Upamti, pred sudijama su neuvjerljivi svi oni koji mijenjaju iskaze, a nuzhno ih mijenjaju krivci i bolesnici. Ne budi bolesnik, jer na sudu je to isto shto i krivac, ne dozvoli Mrachari da ti ispije pamet.
– Shvatio sam, hvala ti moj Perica. Zadajem rijech, kunem se poshtenjem koje je Mrachari potrebno koliko i dnevna svjetlost – ostac'u u pameti. Mislic'u samo o Starom mostu, a govoric'u samo s tobom.
– Ne, ni sa mnom, ni to nije zdravo. Bolesno je u jednom priznati dvojicu, a mi smo vec' tu, jedan je suvishan a drugi nachet boleshc'u. Iskljuchi me kao suvishnog, ne govori sam sa sobom, ti prichash sa sobom, sa sobom, sa sobom, sa sobom...!!! Ozdravi, ozdravi, ozdravi...!!!
– Ozdravic'u! – obec'ah, ali i pripitah: Mogu li besjediti sa Starim mostom?
– To ti i preporuchujem, druzhi se i razgovaraj s njim, kad ti je on toliko drag, chini to na nachin kako to rade stvaralachki zanesenjaci. Prisjeti se, ljubavni parovi su uvijek shaputali na osami...
– Ako ipak ne budem mogao bez tebe, Perice? – uplashih se na tren dodatne samoc'e bez njega.
– Onda, neka to bude shto rjedje – odlazec'i dobacio je Perica.
Ne znam koliko sam dana proveo u oplatnjavanju Starog mosta, klesanju kamena i podizanju zidova, kad me poremeti ona ista zastrashujuc'a ruchetina. Bi suluda od dragosti kad me pronadje. Hrvali smo se, nosili kao srednjevjekovni balkanski vitezovi, Marko Kraljevic' i Musa Kesedzhija.
Popustio sam pred vanzemaljskom djavoljom snagom stisnute pesnice. Izmedju otpora i predaje opet je bio nesvjesni krik. Opet moj glas bi taj koji me osvijesti. Dozvah Pericu:
– Oslabio si. Radi gimnastiku. Trchi u mjestu – kaza Perica i izgubi se. Nisam mogao napraviti sklek, ni potrchati. Pocheo sam vjezhbati, tek sam tad shvatio koliko je zagushljiv i ustajao vazduh, koliko zamara on sam, ali sam bio uporan, gledao u sudsku dvoranu, zhudio za zdravljem, uporno vjezhbao, a kad sam dostigao deset sklekova u dahu, bio sam presrec'an i jak, osjetio sam i josh jednom potvrdio mudrost, da je u zdravu tijelu i duh zdrav.
U josh jednoj krizi posavjetovao je Perica:
– Ne lijezhi na beton, chuvaj se prehlada.
I na to sam se uvjezhbao, spavam sa ruksakom pod koljenima i charapama pod rukama, chetvoronoshke – konjushim.
|