|
Bijaše to koju godinu iza rata, onoga prije. Ushićen pred životnom ljepotom vratih se predratnom električarskom poslu. I mlad i oran i stručan i prihvaćen u društvu, ubrzo zaboravih strahote rata, započeh častan život kakau sanjare svi ljudi. Takva bi i drugarica koju zavoljeh i ubrzo oženih, i s kojom rodih dvije drage djevojčice.
Čovjek je srećan ako; i ima i voli djecu, ženu i posao. Ja sam to – i imao i volio. I onda taj sudbonosni događaj.
U duboko usnula izaponoćna ulazna vrata banuše nedobronamjerni ljudi.
”Pero!? Je li kod kuće Pero?”, rezak glas je polutio tišinu.
”Ja sam!”, odgovorih čim dođoh do polubudne svjesnosti.
”UDBA! Otvaraj!”, glas je plašio kao i ove granate.
”Polazi!”, čim otvorih vrata, zagrmi glas mraka.
”Gdje?”, zapitah iz staništa naivnih.
”Polazi!”, naredi još oštrije.
Pođoh da navučem pantalone štipajući se usput, želeći da je jedan od ružnih snova, kojih u poratno vrijeme imadoh sijaset.
”Gdje ćeš?”, podvrisnu glas.
”Da se obučem”, promucah.
”Polazi! Ništa ti ne treba. Polazi! Polazi, u pižami!”
Galama razbudi dvogodišnju djevojčicu, ona podiže glavicu da bolje vidi to što nije mogla da razumije, galamu i lupu, tuku odrasle, čak i oca. Ubode zastrašujućim krikom, zaplaka i osmomjesečna beba, sijevnu roditeljsko bilo, priskočih da ih umirim toplinom krila, iznad njih se sudariše roditeljske glave...
Otrgoše me krvlju umazane mišice. Kako psa lutalicu progone ispred seoskih kuća, tako i mene izguraše niz stepenice. Ne bi mi jasno odakle mi, tek sam to na dvorištu shvatio, u rukama sam imao ruksakčić, onaj što sam ga redovno nosio na teren.
Tu prestaje moje pouzdano svjedočenje, ovladali me bunilo iza prvog sna i strah, sjećam se nekog automobila bez prozora, gomile kao i ja isprepadanih ljudi u njemu, vožnje, iskrcavanja, uvođenja u tamnu čekaonicu, prozivanja, nada da prozovu i mene, ne shvatanja smisla događaja, neljudskog odnosa, šapata...
Iz tog događaja ne pamtim likove, nisam ni gledao u njih, gnjurio sam u nejasnu budućnost i povezivao sa onim što su ljudi šaputali oko mene:
”Nisam kriv, ništa”, jecao je snažan muškarac do mene.
”Žao mi djece", i glas takođe snažnog muškarca, kojeme je samopouzdanje posve oboreno.
”Odavde se ne izlazi zdrave pameti”, piskutao je neko iz ćoška.
”Samo da me ne gurnu u Mračaru”, ponovo se oglasio onaj najmuškiji glas.
Čuvši posljednju riječ u glavi se stvori mnoštvo slika, strašila, pakla sa uzavrelim katranom u koji me gurnuše pa ne daju izroniti. Od šapata razumijem samo one koji su govorili o Mračari:
”Dok sam ja bio ovdje, trojica su prošla kroz Mračaru...”, nastavio je: ”Prvi je toliko urlao, udarao po vratima, kukao, dozivao u pomoć, nije nam dao spavati, molio je da ga pozovu – da prizna. Izdržao je samo dva dana, ’priznao’ je sve. Drugi je poludio sedmi dan”, kaza i nastavi oborivši i onako tih glas: ”Treći je izdržao desetak dana, a kad su ga uveli u našu sobu, nije prestajao da nas ubjeđuje, kako su iznad njega stalno visila vješala, visila i dozivala njega. Onda ostaše samo vješala, ukotvila se, na momente i ja sam ih vidao iznad sebe, čak su prizivala i mene...” glas je govorio i zastrašivao.
Tonovi iz privođenja i šapata u mračnoj čekaonici prosto su me gruvali u glavu, sa kojom više nisam umio da upravljam na način kako sam činio do te noći. Pokušavao sam da povezujem misli, da budem dotadašnji ja, da shvatim šta mi se događa. Nisam uspio da okupim misli ni oko jednog svog pitanja. Kao da mi je sam događaj poturio tuđu pamet, pa ne znam da je koristim, kao kad se nestručnjak nađe prvi put pored nove mašine, ne zna je ni pokrenuti, niti zna čemu služi, ni zašto bi je pokretao. Stoji iznad i blene u neznanje.
Blenuo sam u nenadnju i željno očekivao da se oglasi moje ime, da otpočne razgovor sa isljednikom, s bilo kim ko hoće da me sasluša, jer će od prve riječi shvatiti zabunu koja me dovela među posrnule građane.
”Pero!”, prozva milicioner, dočekah i to.
Dvojica me grubo ubaciše u kancelariju pred čovjeka koji te noći, vidjelo se na njemu, nije podnosio ni sebe.
”Govori!”, dreknu kao prolaznik na uzlajalo pseto.
”O čemu?”, promucah.
”Govori!”, podvrisnu gotovo suludo.
”Ne znam, o čemu, zašto?”, zamucao sam.
”Ibeovac, Mračara!”, podviknu, ispruži ruku i usmjeri prst u nekom pravcu, te na taj način završi moje isljeđivanje.
Preuzeše me ruke-klješta, povukoše kao crkotinu, vukoše, vukoše, vukoše... prevukoše i odbaciše na crkalje.
Šta se zbi sa mnom, oblutkom? Kud me prokurla hiroviti potok, čime udari i sudari, gurnu, gdje zaustavi i koliko zadrža, da li sam se kurlao svojom energijom ili su me pokretale veće kamenice, jesu li me ozlijedile ili nisu, odlomile dio ili sam neoštećen, koliko je trajalo kotrljanje niza stranu, ili je to bila samo vrtnja u mjestu vira potočine? Sve se to zbilo, ili moglo zbiti, ili se meni učinilo tako, jer od svega toga sigurno pamtim samo riječ osude – Mračara, i ruku koja je usmjerila.
Samo se u snu može vidjeti tako velika ruka, viša od čovjeka, kancelarije, kuće, grada, države, viša i od – pravde. U trenu zatvori sve vidike. Ne dade ni mislima da prodru mimo nje, a one rijetke koje su i provirile sjekla je, kao kad se konju pred paradu skraćuje rep. Vidim samo ručetinu.
Ovo je ružan san, jedan od onih koje želimo zaboraviti, čim prije izbrisati iz sjećanja, ne misliti na zlo.
Ne mogu da smetnem san – ručetinu. Upinjem se, nagovaram svijest da je smetne.
Da bi čovjek zaboravio ružan san treba ga i dosanjati – i razbuditi.
Ručetina veća i crnja od smrti iz vremena pokolja, obujmila me u snu, na spavanju, prijeti stezanjem, usmrćivanjem, sve je bliže da ostvari nakanu, počela i da me drobi ispamećujem kao meljavina u mlinici.
Znam da to što se događa ne može biti realno, znam da je u pitanju strašni san, znam i da ću se razbuditi, znam i da se to mora desiti uskoro, ali jasno vidim da se nisam počeo razbuđivati, a ne znam kako se po svojoj potrebi i volji može razbuditi, osloboditi snom izmišljene đavolje ručetine.
Ne znam kako da se spasim smrti u snu.
Dugo je trajala borba svijesti da razbudi i ručetine da smoždi, dugo kao potezanje konopa dvojice jednako snažnih momaka na ”Konjskim trkama” u nevesinjskom polju.
Pretegnu smoždavanje, popusti svijest, predade se uz nekontrolisan krik. Čuh svoj glas iz daljine.
Razbudi me krik, od njega pobježe i ručetina.
Budan sam u nevidu zatvorske prostorije naknadno napravljene ispod stepenica, uz koje se već dugo ne ide. Širina prostorije je dvostruko veća od širine leđa, dužina veličine rasteglja, a visina; jedna strana do koljena a druga malo iznad glave. Vratašca bijahu na visočijem zidu.
Mračara! Primicao sam ruku pred oči, ni oblinu joj nisam mogao naslutiti, ni vjerovatnu bjelinu zidova, ali sam dugim opipavanjima stvarao i stvorio jasnu sliku mog budućeg doma – Mračare. U neko vrijeme, kao da sam se razbuđivao, osjećao sam lažnu svježinu, zdravu pamet, pa bih uspijevao da se sredim i razmišljam sa granice uma i bezumlja. Počeo sam shvaćati šta mi se dešava. Strašno!
Razmišljao sam o svemu; sažaljavao djecu bez oca, želio dragu ženu, rušio uzlaznu stručnu putanju, gonetao šta su izmislili za optužbu i plašio kakvog ženinog postupka napravljenog u želji da mi pomogne, kao što bi bio odlazak isljedniku... Razmišljao, prisjećao, pretpostavljao, žalio, prijetio, sanjario, vjerovao i – gubio nadu...
Šta li će mi izmisliti, misli lavinom krenuše niza tu ričinu. Podmetnuće pronevjeru, nešto još iz rata...? Dugo sam ponirao u ružnoće koje mogu podmetnuti zli ljudi u još zloćutnija vremena. U prvi mah nisam mogao smisliti ništa tako strašno iz čega se, uz pomoć pravde, ne bih izvukao. A onda ukaza se crna provalija sa Staljinovim brkovima u dnu. Ako me gurne u nju...? Ponadah se da ipak oko mene nije toliko zla. Provalijom se pohrva mozak i više ne može iz nje.
– Ovdje mi valja danovati – misao oduši glasom, koji me iznenadi.
– Pero! – pozvah se da još jednom potvrdim sebe u sebi.
– Molim! – čuh i odgovor.
– Pero!
– Molim!?
Dvojica smo. Zakleo bih se da ima još jedan.
– Gdje si? – upitah.
– Gdje i ti – čuh jasan odgovor
– Gdje? – dopitah.
– U tebi! – mirno će taj neko.
– U meni sam ja! – pobunih se.
– I ja! – mirno će on.
– Gdje si, da te napipam!? – kazah i počeh da grebem po zidovima, da ga tražim i prijetim: - Bježiš, nećeš daleko, uhvatiću te...
Jurnjavu prekinu metalni zvuk koji u meni pobudi svaki damar:
– Kantica za potrebe nužde!? – saopštih.
– Naravno, moraš imati to – potvrdi dvojnik.
Odložih je u ćošak pa počeh sa napipavanjem površina zidova i betonskog poda. Nađoh ruksak, moj terenski ruksak, koliko mu se iznenadih još i više obradovah.
”Ne vadi ovaj džemper iz ruksaka. Neka ti je uvijek pri ruci, jer ko zna kakvo te nevrijeme može zadesiti na terenu...”, čujem suprugin glas.
U njemu je i par čarapa i maramica, veliko bogatstvo za stanara Mračare.
Nastavih sa napipavanjem po uglovima poda, pa pronađoh i metalnu izobličenu porciju i kašiku u njoj.
I ništa više.
Prostrijeh ruksak i džemper, sjedoh, opet ugledah ručetinu usmjerenu put mene. Ogromna, zastrašujuća, plovi iz daleka. Sporo se približava mijenjajući obličje, pokazuje zube, nož, grob, vampira, prst... Primicanjem pojačava prijetnje. Čudna ručetina, savija i opušta prste, skuplja i ispruža, prstima leti kao ptica krilima. Približavanjem sve je stravičnija.
Let potraja dugo, strah je sve snažniji, ne izdržah:
– Udri! Šta čekaš, udri?! – viknuh ustajući na borbu.
– Koga da udarim? – javi se onaj kojeg ne mogoh uhvatiti.
– Gdje se kriješ? – osorih se.
– U tebi! Zar ne prepoznaješ svoj glas? – opet će taj smiren glas. Odista, moj je glas. Još jedan je u meni, i ja sam već toga svjestan. Ili sam poludio?
– Ko si? – počeh pomirljivije.
– Koji i ti! – taj u meni je jednako miran, gotovo nezainteresovan.
– U jednome dvojica!? – narugah se.
– Ja sam mali a ti veliki mozak, pretpostavimo da smo to – opet je on bez vatre, a ja kao da sam na užarenoj lavi.
– Ja sam Pero, a ko si ti? – ja bih da se raspravljamo.
– Mali Pero, Drugi Pero..., ali ne, ne, samo si ti Pero, a ja?, neka budem Mali, jednostavno – Mali. Ne, ne, ti si Pero, a ja - Perica. Može li tako?
– Može, može Perica – saglasih se. Zaista, jesam li poludio?
– Govorio si ”udri”, kome si govorio? – tiho će Perica.
– Ručetini-ptici – odgovorih.
– Kakvoj ručetini? – začudi se Perica.
– Kao da je ne vidiš?! – iznenadih se.
– Ne! – kategoričan je Perica.
– Ne vidiš ručetinu? – opet se začudih.
– Ne! – on će opet mirno.
– Ti nisi pri pameti, ne vidiš onu ručetinu? – istinski mu ne povjerovah.
– Ne, ne vidim! – kao i svaki put, i ovoga puta je on miran u glasu, gotovo bezbrižan.
– Ja je vidim, ide na mene, već dugo – kazah i nastavih povjerljivo: Hoće da me smoždi, blizu je, primiče se, samo što nije na dohvatu.
– Nema ničega! – autoritativno će Perica, pa poče da objašnjava: - To je halucinacija od smrtonosnih batina kroz koje si prošao, od nevida u Mračari u koju si uguran da izmoždiš kao što su izmoždili i svi prije tebe, od vonja, od mjesecima neizmijenjenog ustajalog vazduha... od svega neljudskog oko tebe.
– Perice, primiče mi se ručetina, otvara se, hvata za vrat, davi, davi, davi...
– Pero! Pero! Pero...! – prvi put nemirnim glasom dozivao je Perica: Odazovi se, odazovi...
– Molim!? – javih se.
– Hvata li te za šiju? – upita.
– Hvata, davi...! – potvrdih.
– Pričinja ti se. Podigni ruke, opipaj vrat, uvjeri se da nije na vratu – zbrza Perica, kojeme ovoga puta glas podrhtavao.
– Uvjerio sam se, uklonila se, ali čim spustim ruke kidiše ponovo požalih se.
– Pero, dođi sebi, pričinjava ti se duboko me ganu prijatan bratski glas, koji je uporno pokušavao da mi pomogne, govorio je: - Izluđuje te mračara, prijeti pričinom, ne daj se izluditi, ne vidi ručetinu.
– Ali, dragi Perica, ja je vidim požalih se kako bi dijete majci.
– Ne vidi je! Postani jači od mračare! – uporan je Perica: - Nema je, nije ni bila, to je samo njena slika u zjenici. Oko je naviklo na mnoštvo slika viđenih u trenu osude mračarom, a u mračari ne može naslikati ni jedne, na to nije naviklo, ne snalazi se ni ono, pa je izmislilo sliku. Očito da je ručetina nastala od isljednikove ruke, oko ju je izopačavalo za onoliko koliko si i ti vidio njegovu izopačenost. Nedužna te osudio, o tome stvaraš ni sebi razumnu istinu, oko je samo prati, izopačenoj duši prilagođava tijelo...
– Opet vidim ručetinu, leti iz daleka, baš u ovom trenu objavila se.
– Leti, da, da, leti, čini ti se da leti. Sjećaš li se priča iz čekaonice, govorile su o Mračari? – objašnjavao je Perica.
– Sjećam. Lupanje, krikovi, ludilo, vješala...
– Onaj jedan je stalno vidio vješala, ostali su stalno gledali neko drugo strašilo, a ti vidiš ručetinu. Kao što vidiš, u mračari svaki čovjek ima svoja vješala, svoju ručetinu, svoje ispamećivanje. Zbog tog je i napravljena mračara, da čovjek izgubi sopstvo, da prestane biti svjesno biće, da mu se rasloji mozak, koji više ni najbolji melemi ne bi mogli spojiti u jedan.
– Perice! Koliko dugo sam u mračari? – sjetih se da o tome nemam nikoju predstavu.
– Pogodi! – nasmija se.
– Ne znam, možda sat, pet, dan, dva... – zaista, svako to vrijeme, dok ga izgovaram, učini mi se moguće.
– Ne znamo ni jedan – kaza Perica, i on kao da je iznenađen pitanjem, ipak nastavi: - Ali kad se dublje unesem u to, mis!im da je moralo proći više od pet dana.
– Aj! Ovo mi je treća kriza, treća ručetina – kazah u strahu.
– I svaki put ostaje duže!? – opet se nasmija Perica.
– Svaki put – izleti iz mene.
– Još dva dana biće tvoj stalni pratilac, da te zaogrće stravom, da te guši, guši...
– Kako joj se oduprijeti, kako ostati u zdravoj pameti? – zapomagah.
– Ne vidjeti je! Pero, ne vidjeti utvaru! – izgalami Perica.
– Kako...? – podvrisnuh gotovo dječački plačno.
– Upregnuti misli u nešto stvarno gotovo molben glas iskuljavao je iz Perice: – Potakni i zjenicu da nastavi da stvara slike, neke, i um da stalno misli na nešto dobro viđeno, poznato i veselo, na svjetlost. Smetni donesenu sliku isljednikove ruke, izbriši je iz zjenice. Mrtvac nosi jednu sliku na onaj svijet, onu što je vidio ispuštajući dušu. Ti nisi mrtvac, ne dozvoli da ta slika bude klica iz koje ćeš to postati, smetni je, smisli drugu sliku, neku.
– O čemu da mislim, koju sliku da naturim oku, o čemu da mislim? O djeci, budućim siročićima, o supruzi...? – podrhtavanje grla oda suzu.
– Ne, baš o njima ne, samo o njima ne! – naruži Perica.
– O njima moram. Uz sve ove jade o njima moram da mislim, jer ih u svakom trenu vidim. Evo baš sad vidim suprugu, brižnu, plače... – i opet izdade me grlo.
– Ne, o njima ne! Žalopojka je sadruga davljeničke ručetine. Porodici odavde ne možeš pomoći, kao ni oni tebi. Preživjeće, s tobom ili bez tebe, ali ako im želiš oca i muža, dok si ovdje, zaboravi na njih, jer će te uništiti misli o njima. Hoće, jer to i jest smisao nakane onih koji su te dovukli ovdje, i onih koji osmišljavaju i grade mračare.
– O čemu da mislim, a moram da razmišljam? – paničio sam.
– O čemu možeš razmišljati dugo, zdravo, stvaralački zaneseno – kaza smireni Perica, napravi predah i nastavi: - O čemu možeš razmišljati dugo a da te misli ponesu kroz vremenski prostor, da ti je ugodno i u mračari. Trebaš da se tako zamisliš da ti je vremena malo, a ne puno, jer ništa čovjeka tako snažno ne izluđuje kao vremenska jalovina. I u mračari, jak um, mora da osmisli život, novi neki. Zbog toga i postoji um nasuprot neumu.
– O Starom mostu u mom Mostaru? – Možda bih mogao da razmišljam o njemu? – baš u tom trenu pred očima bljesnu slika one čudesne svjetlosti i skladnosti obala, čovjeka i kamena.
– Možda je to ta misao koja te može održavati u zdravoj pameti, braniti od napasti ručetine, vješala... – podrža me Perica.
– Dugo već nisam bio u Mostaru, kanio sam ovih dana otići, popiti kafu na ”Čardaku”, prošetati ispod Kujundžiluka, gledati Neretvu iz košćelskog hlada.
– Eto, to je lijek, našli smo ga, tamo usmjerimo misli, govor, vidik... zaklikta Perica i predloži: – Dogovorimo nešto?
– Šta?!
– Da ni o čemu drugom ne pomislimo, ni o čemu osim o Starom mostu, sve dok smo u mračari.
– Koliko dugo? – upitao sam bez jasne svjesnosti.
– Dva-tri mjeseca, toliko traje istražni zatvor, koliko će trajati i izluđivanje koje ti je pripravila tvoja komunistička partija, čiji si bio borac-prvoborac. Bez obzira šta se događa tebi, ne zaboravi, živimo u Evropi, doći će do suđenja, do dokazivanja, biće prilika kad će progovoriti istina – ti. – Perica je bio veoma uvjerljiv, i počeo je da pomaže u upravljanju mojim mislima, kao da je i on to osjetio, nastavio je: - Ali ne zaboravi, i istina treba zdravu pamet, zdravu odbranu. Jasno je, tvoja partija izmislila ti je tešku optužbu, nekome si stao na žulj a sada se njegova pita, zloupotrebio je državni aparat da bi zadovoljio niske nagone, ali moraš da znaš da je to ogromna mašinerija koja je upregnuta da te odvuče u ponor, jer nikom, pa ni tebi, ne piše na čelu poštenje. Aparat ima svoju putanju, jednu i za krive i za nevino optužene. Iz toga razloga na sud treba doći zdrav, tužilac sve to zna, zbog toga ti je smislio mrak, da te raspameti, da osudiš sam sebe. Ne dozvoli da budeš saučesnik njegovom zlodjelu, održi svoje bilo, zbog sebe, ali i radi onih drugih koje zaskače nepravda. Upamti, pred sudijama su neuvjerljivi svi oni koji mijenjaju iskaze, a nužno ih mijenjaju krivci i bolesnici. Ne budi bolesnik, jer na sudu je to isto što i krivac, ne dozvoli Mračari da ti ispije pamet.
– Shvatio sam, hvala ti moj Perica. Zadajem riječ, kunem se poštenjem koje je Mračari potrebno koliko i dnevna svjetlost – ostaću u pameti. Misliću samo o Starom mostu, a govoriću samo s tobom.
– Ne, ni sa mnom, ni to nije zdravo. Bolesno je u jednom priznati dvojicu, a mi smo već tu, jedan je suvišan a drugi načet bolešću. Isključi me kao suvišnog, ne govori sam sa sobom, ti pričaš sa sobom, sa sobom, sa sobom, sa sobom...!!! Ozdravi, ozdravi, ozdravi...!!!
– Ozdraviću! – obećah, ali i pripitah: Mogu li besjediti sa Starim mostom?
– To ti i preporučujem, druži se i razgovaraj s njim, kad ti je on toliko drag, čini to na način kako to rade stvaralački zanesenjaci. Prisjeti se, ljubavni parovi su uvijek šaputali na osami...
– Ako ipak ne budem mogao bez tebe, Perice? – uplaših se na tren dodatne samoće bez njega.
– Onda, neka to bude što rjeđe – odlazeći dobacio je Perica.
Ne znam koliko sam dana proveo u oplatnjavanju Starog mosta, klesanju kamena i podizanju zidova, kad me poremeti ona ista zastrašujuća ručetina. Bi suluda od dragosti kad me pronađe. Hrvali smo se, nosili kao srednjevjekovni balkanski vitezovi, Marko Kraljević i Musa Kesedžija.
Popustio sam pred vanzemaljskom đavoljom snagom stisnute pesnice. Između otpora i predaje opet je bio nesvjesni krik. Opet moj glas bi taj koji me osvijesti. Dozvah Pericu:
– Oslabio si. Radi gimnastiku. Trči u mjestu – kaza Perica i izgubi se. Nisam mogao napraviti sklek, ni potrčati. Počeo sam vježbati, tek sam tad shvatio koliko je zagušljiv i ustajao vazduh, koliko zamara on sam, ali sam bio uporan, gledao u sudsku dvoranu, žudio za zdravljem, uporno vježbao, a kad sam dostigao deset sklekova u dahu, bio sam presrećan i jak, osjetio sam i još jednom potvrdio mudrost, da je u zdravu tijelu i duh zdrav.
U još jednoj krizi posavjetovao je Perica:
– Ne liježi na beton, čuvaj se prehlada.
I na to sam se uvježbao, spavam sa ruksakom pod koljenima i čarapama pod rukama, četvoronoške – konjušim.
|