|
Ako bi proshlo i sat vremena a da nishta vazhno ne kazhe od svoje priche, svi su bili strpljivi. Nisu bili nervozni ni zbog toga shto on pricha nepovezano i zbrdozdoljeno.
”Jah, tamo na Solilima... osamnestog aprila... ni zima ni proljec'e, ni vruc'e ni hladno, sharokopnica je bila. Bash je tih dana zavalio snijeg, ne pamtim kad je bilo tako u taj vakat...
Moglo bi to bit’ nedje oko pola sedam, a i ne mora bit’. Taman shto sam zavrshio poraj sebe, da izvinete, i zavez’ uchkur kad anamo, dje ’no Omer ovce mrsi... Taman onde, pored onog shipura, da vam sad ne pokazujem... Znate li dje je onaj shipur? I lijeska ima tu... Ako ne znate, a shto c'u vam onda, brate, prichat’? Dje zhivite kad ne znate? Fala Bogu! Idider, sine Sejdo, poviri hajvan? More shta provalit u shtalu ili se zametnut hajvanche...”
Stigla je i kahva. Moglo se polahko c'eifiti, isto kao shto je to chinio i dedo Fejzo – bez ikakve zhurbe. A starac je nashao novi razlog da sve drzhi u nedoumici i ishchekivanju shta c'e se desiti u njegovoj istinitoj prichi. Shta c'e se pojaviti kod shipura na Solilima?...
”Ljevshe je, chini mi se, djeco, bilo uz lampu, ova mi sijalica haman izbi ochi, a vama?”
Svi su shutjeli. Dedo Fejzo srknuo je vrelu kahvu i povukao dim iz lule, koji je lijeno odmigoljio preko sobe i polahko se izgubio kroz shupljine prozora, vrata i shishe. I tu vecher za vatru je bila zaduzhena snaha. Ove jeseni moralo se lozhiti, posebno zbog dede Fejze i njegovih osamdeset godina.
Do tada skoro niko nije primijetio machka shto je ispod shporeta drijemao kao usred zime. On se lijeno probudio i protegao. Ocheshao se o dedino koljeno, mijauknuo, i opet se vratio na svoje mjesto. Sigurno je morao biti ljut, jer niko na njega ne obrati pazhnju.
”Znate l’ o chemu zborim? K’o da ste, Boga mi, na ushima! Eto nam omladine, ja sahat vremena pricham a oni ne znaju o chemu. A, znate li koje je to godine bilo? Bezbeli, ne znate! Dje c'ete znat’ ako vam ja ne ka’em? Ko c'e vam drugi kazat’? Cheteres’ druga, krvava i nesretna, da je bogdo nikad ni bilo nije... Zlo nam je donijela”, ljutito je otpuhivao dedo Fejzo.
”Povirio sam hajvan, babo”, tiho ga je obavijestio sin Sejdo. ”Meshchini k’o da bi da vodi Zimulja, sve se neshto meshkolji i riche.”
”More bit’, videc'emo ujutru...” rekao je dedo. ”Ako bude tako, onda c'esh je s materom odves’ pod Jasharovog bika u Shumic'e.”
”Dobro, babo”, odgovorio je Sejdo i sjeo na svoje mjesto.
Blizhilo se deset sati. Napolju je pochela padati kisha. Na prozoru vidjele su se kapi shto ih je nanosio vjetar. Zachulo se i zvono iz tora. Sigurno je zvonar skochio da se pokusha skloniti od kishe.
”Shta c'emo, snaho, s ovcama?” brinuo se dedo. ”Nije kisha bash za ovaca. Ja bi’ hi zatvorio u onu drugu magazu. Nec'e him, valjda, biti tijesno. Samo hi do sabaha obidjite.”
Kisha je sve jache i jache udarala. Snaha je uchinila sa ovcama shto je dedo rekao. Dimilo je iz lule koju je ovlash drzhao izmedju dva pozhutjela prsta.
”Jah, shta c'esh, moram se brinut’ kad je sve na meni. Ne moresh serbez ni sijelit’, poklopi te neki belaj. Vazda morash mislit’. ’Vako je stalno bilo u zhivotu”, govorio je zabrinut.
”Hajde, eto, nastavic'u s onom prichom. Nema veze shto izgleda ne znate dje je onaj shipur na Solilima. Kad sam poch’o. I da niste, brate, jazuk doshli. To dumam...”
Kisha nije prestajala padati. Machak je opet spavao, polahko u snu zavijajuc'i repom. Dogorijevao je i duhan u dedinoj luli... Negdje na tavanu chvrljio je mish.
”Ima li to, snaho, jedanes’? A, nishta nisam isprich’o. Ni prichat’ mi ne date. Taman pochnem, a neko me poremeti. E, sad me vallahi ne prekidajte ni za zhivu glavu... Doshla deca da im pricham, da chuju neshto pametno.”
”Ima, babo, taman toliko”, odgovorila je snaha. ”Okle znash? Ja mislila nema ni devet.”
”Dobro, Boga ti. Ako je i jedanes’, nije sabah. Sad se i sijeli, ja kad c'e drugo.”
Gosti su strpljivo chekali nastavak dedine priche. Pa da je bilo i mnogo vishe sati. To nije vazhno. Poneko je vec' stidljivo i brzo, pocheo izlaziti napolje da uradi ono shto je dedo radio tog jutra, osamnaestoga aprila chetrdeset i druge godine. Namjernim kashljem najavili bi povratak u sobu.
”Hmmmm, pamtim to jutro k’o da je jucher bilo. Rekoh li ono da je to bilo oko pola sedam i da je bilo osamnestog aprila, cheteres’ i druge, anamo na Solilima, dje Omer mrsi ovce, pored onoga shipura i one lijeske? Jesam li tako rek’o, djeco, ako ste slushali? Ako niste, onda moram sve ispochetka. Ma jok, valjda ste zapamtili. Rek’o sam vam i da sam, da izvinete, taman zavrshio poraj sebe i namak’o uchkur.. Kad vidjoh, tobe jarabi, tobe stakfirullah, bijelog konja... Ja, ja, bijelog konja, dobro sam protrlj’o ochi. Jes’, tako mi Boga. I na konju neshto chupavo i bradato. I pushku sam vidio. Znao sam da neshto nije dobro, i da to nije niko iz sela. Nisam se vishe vrac'’o u krevet, nego sve redom budio. Bili su to, anamo oni, vuci i krvopije, nalet hi bilo. Shmugn’o je u shumu. To jutro, magla, taj bijeli konj, bradonja... sve je to donijelo belaj u nashe selo. Nec'u rec'’ ni ovo ni ono, ali je tako bilo. Ne mogu vam dilje prichat’. I oca i majku izgubijo sam taj dan. I ne samo ja. Nije, vallahi, nimalo valj’o taj osamnesti april cheteres’ i druge...”
Gosti su znali da je za sada zavrshena dedina pricha i da je to bilo to. Niko ga vishe nishta nije pitao. Obuli su se i poselamili, pa svojim kuc'ama.
”Ne znam, djeco, jesu li ovi balavci sve zapamtili. Ko zna... A, im’o sam him josh prichat’, k’o da sam neshto i poboravio. Godine su proshle od tada, a i meni. A, ako nisu zapamtili, ponovo c'u him isprichat’. Kad jopet dodju. Nek dobro zapamte...”
____________________
Pripovijetka ”Bijeli konj” osvojila je trec'u nagradu knjizhevne manifestacije ”Zija Dizdarevic'” za najbolju bh. pripovijetku u 2000. godini. Uvrshtena je u istoimenoj knjizi pripovijedaka koja je izishla iz shtampe u februaru 2004. godine.
|