|
Pomakni obalu svoju
Da nam se jagodice
Dotaknu iznad vode.
Na tvojoj obali kamen,
Na mojoj ruja plamen.
Ne gledaj usplahiren u ambis,
To dolje je samo rijeka,
Ona nosi svjezhinu
U ostarjelo more.
Ne misli da gradish most
Kojim c'e tutnjati stoljec'a,
I da li c'e nashi prsti
Podnijeti teret oblaka
Kad nestane vedrine.
Priljubi jagodice
Uz vrshke prsta mojih,
Oslushkuj kako zhivot
Protiche kroz nasha tijela
Kao svjezhina rijeke.
Neki c'e zadivljen Pjesnik
Mozhda izrec'i stih
Za mosta sretan chas.
Uvijek su mostovi chuda
Koja pokrenu ljude.
Ako nas vishe ne bude,
Ako nam ruke klonu,
Tarih c'e nositi onu
Vjechnost od mosta trajniju
Kojom c'e tutnjati stoljec'a.
U Tvojoj pjesmi
Nasihi
U Tvojoj pjesmi grad je sav od lishc'a,
dobrote ljudi, cvjetna vodopada.
Kao da si znala da dolaze studi
vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
Ti si otishla, u svojoj dobroti
preko ruba svijeta, da u chistoj vodi
Operesh ruke svem zlu i prostoti,
da trudna treshnja bijeli cvijet rodi.
Po cijelom svijetu, ljudi tek u mashti
nose svoj grad, k’o izgubljen brosh.
Nadju ga u pjesmi, tvojoj rodnoj bashti
”gdje je lijepo biti pod shimshirom kokosh.”
Vrbas popodio snutkom i oblutkom
od brda do brda luke i sec'ije,
Ti pjesmom tkala mekane serdzhade
mislec'i na bose noge djechije.
Snovima izvezen trenutak ljepote
ostade u pjesmi, u sehari ruha.
Tajanstvo pricha, ushushkani kutak,
krishka zavichaja, kao toplog kruha.
Otishla si da prebrojish zvijezde.
Da svakoj darujesh haljinu od tila,
da izvezesh nebo onim shto si snila,
da se ljepota ne bi izgubila.
U Tvojoj pjesmi grad je sav od lishc'a,
I rijeka k’o suza u oko Ti pada.
Kao da si znala da dolaze neka
vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
4.12.2003. godine
|