|
 Ponedeljak je 5. april 2004. godine. Zubato proljetno sunce pecka razvigorac zatomljen u granama visokog rastinja, kojim nekad oplemeniše sumornost Sutine.
Moje umorno, izgnječeno tijelo, osakaćeno raznoraznim kemoterapijama i lažnim antioksidansima, kojekakve ruke spustiše na betonirani, niski odar, dozvoljavajući da mi se prorijeđena, novoiznikla kosa prostre, poput mahovine, po sjeverozapadnoj ivici namjenjenog mi mezara.
Ne mogu kriknuti; svi moji krici su davno odstranjeni iz mog grla. Ja sam stvarno u mezarju sutinskome, među bijelim kamenim spavačima s kojima ću dijeliti sva svakodnevlja vječnog života. Osjećam to i vidim po hodži i jednom imamu provincijskom, koji su se, poput gavranova, nadvili nadamnom, čekajući da, što prije, završe svoj, ovozemaljski posao oko dženaza-namaza.
Pokušavam ugaslim očima obgrliti sva lica koja zure u drvenu krletku, u koju me ostaviše milosti Božijoj ili svemiru neobuhvatnom.
Među svim tim spodobama, dragim a i nemilim ljudima i ženama, mizantropima i čovjekoljupcima, u krajobrazu moga vječnog počivališta, ovaj, ne primjećujem moje drage stanovnike i asimilante BH-prijestolnice: Čedu Kisića, Velju Miloševića, Gradimira Gojera, Biseru Alikadić, Abida Kusturicu, Ivana Kordića, Gertrudu Munitić, Amilu Tafro...
Zašto ne mogu, među ovim skupom, pronaći oči Avde Zvonića, Brace Andrića, Vlade Smoljana, okamenjenih gradonačelnika, koji su, za svoje vladavine i uvijek, prihvaćali umjetnost kao vrlinu i koji su mi davno oplemenili dušu svojom privlačnošću, gostoljubljem i šarmom?!
Bože, ako te ima (i koji ćeš me, kao što ovdje kažu, primiti u svoje dvore i dvere), odgovori mi zašto, kroz koprenu svojih vidika, ne primjećujem svitu boema umjetnika, meštara i splektaroša, koji su mi se, nekad, motali oko nogu i pokušavali stegnuti ruku?. Da, zašto ne vidim Vladu Puljića, Jusu Nikšića, Florijana Mičkovića, Icu Mutevelića, Anđelka Zeleniku, Krešimira Šegu, Aliju Cigića, Peru Kožula?. Možda sam im, ovakva-nikakva, postala više neprivlačna, nezanimljiva i odurna?!. Ne, ne, jadni, nisu zasigurno znali za moje umiranje...
Pod šturim svjetlom proljetnog popodneva, u ovoj opskurnoj škatulji, ne mogu razaznati da li mi pozorišna zavjesa ili sutinski sfumato skrivaju Mekremu Vukotić, Tatjanu Feher, Hadžiju Hadžibajramović, Danu Kurbaliju i Antu Vicana, Hamicu Nametka, Dubravku Šunjić, Tonija Pehara? Možda su, ipak, prisutni pod svojim teatarskim krinkama, vješto raspoređeni na ovome prirodnom minanscenu? Ili su i njima moji najmiliji otkazali ”predstavu”, zbog smrti svog omiljenog harlekina?
2.
Zašto mi se ovdje, pred Sjevernom kapijom Mostara, ne pokloniše moji dubrovački gospodari i gospode stradunske: Feđa Šehović, Đelo Jusić, Luko Paljetak, Mladen Glavinović, Milka Podrug-Kokotović, Jagoda Buić? (Njima, nekoć, predstavljah Almu na Vratima od Pila, podno Minčete i u Gradskoj kavani spram Kneževa dvora).
Podamnom se drobi već davno ispričana priča, dok sunce nad Sutinom umire sa mnom mrtvom.
Ne vidim, pored ovog ”krajputaša”, (koji će mi odsad, domom biti) ni sitne oči Mire Banjac i figuru Tamare Đedović, niti nazirem Arsena i Gabi, Vesnu Parun, Alfija Kabilja i dragog Hrvoja Bošnjaka. Možda su mi moji sakrili telegrame i brzojave saučešća i sućuti sa Knez Mihailove i Jelačića placa, da bi mi, valjda, sakrili suze u oku?
”Uvijek sve završava bliže bolu”, ponavlja moj prijatelj Arsen.
Bože, imala sam hiljadu i jednu priču, a sada umirem sama. Ostavljena, napuštena i izdana, u slijepoj sobi svoga odra, u potpunom mraku ”gdje se sjene roje”.
Gdje mi je Adis, moje milo dijete, moj očinji vid?! Zašto ga nisu doveli ovdje, u Sutinu, da me zagrli posljednji put? On je jedino mogao gledati ”ženu-niko”, ženu-nakazu i strpljivo slušati njene priče iz usta punih žući. Utonuo je u moj san... Prije od onih za koje sanjah najljepše snove.
|