|
Hadžiefendićeva slika ne kao prepis plesa već kao opredmećena muzika. Prva osobina njegove boje je ritam. Ritam naga zanosa akta podatna muzici u kojoj je Tvorac, Tajanstvo i Vrhunac. Nota inače ništa ne označava, ali je slikar označio notu, po mjeri figure neprozaična čuvstva. Oslikao je doživljaj muzike i neka stanja nesaglediva smisla čiji je sadržaj samo umjetnošću izreciv.
Na ovim slikama muzika prestaje da je sama sebi znamen i čujemo živost zelene boje vatre rasplamsale iz očiju plesačice i na sadržaj i na formu, bez ambicije da interpretira Emociju, čije težište nije razmahanu senzualizmu. Ako se gledaju dugo ili u nizu prikazuje se potencija pokreta tijela i nečeg nepredvidiva na izlizan jezik pojmova, ali nečeg što se lako sporazumjeva sa duhom u cjelini, ne izuzimajući ni prostore mistične čulnosti.
Prepuštajući se osjećaju muzike nacrtao je zvučnost ljepote tijela u njegovoj težnji da srese smrtni muk i mrak, ili presretne spoznajom i vjerom u magične predjele čista trajanja. Krik vječne tišine iz provalije usta plesačice, kao greška u prosudbama drevna razuma, može biti zametak duhovnosti darovita posmatrača.
Tuzla, mart 2004.
Mirzet Ibrišimović
|