Dragi grade, gradeći tvoj kulturni lik, vrijedan metropole, organizovanjem kvalitetnih izložbi, književnih večeri, promocija, tribina, i inih kulturnih manifestacija i sama se ugrađivala u tvoje ime. Nemoj to zaboraviti!
Sad kad te napustila da bi zauvijek ostala u tebi, treba reći da čovjeka kad ponesu na tabutu zna se ko je bio.
Grade, bio si ”čovjek njenog života”!
Sve za tebe, sve zbog tebe. Njegovala je tvoj lik, želju da se o tebi sve najljepše čuje, vidi, priča. Sve ostalo je bilo marginalno. Njena privatnost tebi je bila podređena. Ponekad je od života uzimala zvjezdane trenutke. A ko nije?!
Njene suze niko nije vidio, a bilo ih je, njenu tugu niko nije dijelio, a bilo je.
Pod besprekornom frizurom i diskretnom, elegantnom odjećom krila je svoje plime i osjeke.
Osvrćem se na srećne godine mog života i vidim te, Fadila, u mojoj kući. Ljepota druženja sa majkom Ljubicom magli mi vid. Razgovori, kafenisanje, ručkovi, večere, smijeh, vicevi. Bole uspomene.
Hvala ti, bila si organizator moje prve izložbe. I nekih poslije.
Fadila, žao mi je što te nisam ispratila tamo gdje ćemo svi kad kucne naš čas.
Žalosno je što mi niko nije javio. Biće da je razlog što se priča da me nema u životu.
Jest da je Beograd ”preko sedam gora”, ali nije nakraj svijeta. A i sa kraja svijeta može da se dođe. Došla bih ti. I Ti znaš da bih došla i da mi je žao. Žao mi je!
Što smo stariji sve više nam se lome zelene grane.
Do zadnje kapi ispila si iz češe patnje slatkootrovno vino života.
Počivaj, jer smrt je iskupljenje i opraštanje.
Fadila, kroz zemlju se ulazi na nebesa!
Beograd, 14. maj 2004. god.
|