|
Novele Alije Nametka (Bajram žrtava, 1931.; Dobri Bošnjani, 1937.; Trava zaboravka, 1966.) mogle bi se tematski svrstati u dvije grupe: priče s estetskim sadržajima i priče u kojima se prate procesi propadanja bošnjačkog svijeta s tragičnim posljedicama raspada patrijarhalnog načina života.
Novela ”Bajram žrtava” izraz je Nametkove nostalgično-estetske intime kojom on atmosferički zaokružava i stvaralački prožima svoje novele. Već prva priča ”Kmet” govori o piščevom shvatanju života kako u njegovim određenim lokalno-vremenskim relacijama, tako i u njegovoj općoj datosti koje je izraz tradicionalnog mentaliteta njegovih junaka i njihov odnos prema savremenim životnim pojavnostima. S ponašanjem junaka pisac se poistovjećuje, preobražava njihova životna iskušenja u tihu žalbu nad prošlim vremenima i nad sudbinom koja ih je snašla, također uočava ljudsku postojanost koju ni ta promijenjena vremena nisu načela. Nametak je u ovoj noveli prikazao duševnost kmeta Ahmeta, koji svome agi Džankiću, s kojim ga je nevolja izjednačila, nosi trećinu, te Džankićev ponos koji to, uspravnog stava, odbija, jer nije spao na to da mu se milostinja dijeli. Crte ponosa, skromnosti, poniznosti, ali i moralne postojanosti, pisac pripovjedački prati u međuratnom vremenu agrarne reforme bez ikakvog finansijskog obeštećenja zemljoposjednika što dovodi do krupnih moralno-ekonomskih preobražaja i lomova u porodicama bivših aga i begova. Ponekad se Nametkova novela pretvara u reportažu i udaljava od književnosti, ali to se događa kada pripovijeda o neposrednoj savremenosti jezikom intelektualaca sociologa, a kada svoju prozu otopli pričom junaka, u prvom licu u njoj zaiskri moralna estetika muslimanske tradicije.
Nametak nije samo hroničar istrošenog života bivšeg plemenitaškog sloja, on je i životni saputnik i duševni istovjetnik mnoštva malih, u sebe i svoju sudbinu zatvorenih ljudi. On piše o teškoćama njihove međuratne savremenosti, o životnoj stvarnosti u stalnom sukobu s tradicionalnim mentalitetom, ali je osjećajno okrenut prošlosti i njenim vrijednostima. Nova vremena su i u Nametkovim novelama zla sudbina starog ugleda, bogatstva i moći, tema poznata iz bošnjačke književnosti austrougarskog doba.
U noveli ”Njegova osuda” ta zla sudbina se, u Omeru preobražava u moral koji nije moguće preživjeti. To je poema tragične povijesti Omerove i njegovih predaka u njoj. ”S vječnom će se sramotom spominjati moje ime”, govori Omer kad čuje da mu bivši kmet u njegovoj kuli prolijeva vino i kolje krmče u Muhamed-aginoj odaji. Omer pali tu odaju i gori s njom. Nešto kao nečista krv ili zaslužena kob pritiskuje ovaj životni konac glavnog junaka, a u isto vrijeme djeluje ljudski tragično, kao nešto što on nije mogao izbjeći. Čak ni pisac ne žali za njim, već ga posmatra bez pristranosti u ovom moralnom suočenju, bez zaobilaženja grijeha prošlosti, posmatra s razumjevanjem što ga je stiglo i šta nije mogao ni znao mimoići.
To je bilo novo književno osjećanje društvene historije Bošnjaka, konkretizirano, objektivno, suočeno i sa nelijepim, neljudskim, nepodobnim. Ciklus o Duranićima najbolje izražava Nametkovo nastavljanje muslimanske socijalne rapsodije. Članovi porodice Duranić preko noći ostaju bez posjeda, pa su prisiljeni da ne biraju sredstva radi svog održanja. Ali materijalno propadanje prati i kolebljivost u odnosu prema tradicionalnim načelima ili čak moralni pad pojedinih članova.
Međutim drugi Nametkovi junaci sadrže u sebi dovoljno životne snage i prirodnog nagona da ponovo uspostave privremeno poremećenu moralnu ravnotežu i nadu svoje mjesto u životu. Njegova junakinja Hasna (Preporuka) poslije životnih iskušenja postaje radnica u tvornici duhana, prihvatajući to kao životno rješenje. Taj čin predstavlja ponovo nalaženje starih moralnih nazora, s kojima se Hasna suprotstavlja nemoralu općeg i bezostatnog iskorišćavanja, praćenog najsavremenijim ucjenama. Tako se pokazuje da Nametak ne žali za onim što je bilo negativno u tim vremenima već žali za pozitivnim moralnim i životnim vrijednostima, za čestitošću i ličnim poštenjem, za ravnotežom etičkih nazora, za skladnim odnosima među ljudima, i razumijevanjem tuđih sudbina, za životnom sigurnošću i povjerenjem u budućnost. Iz nekih njegovih proza izvija se jedna dublja lična tragika njegovih junaka kada, naprimjer, Omer Alajbegović (Njegova osuda) prodaje plemićku kulu, simbol ugleda njegove porodice, svjestan da svojim potomcima ne ostavlja ništa od uspomene svojih predaka, ali ne može podnijeti da novi vlasnik vrijeđa sjećanje na njih. Postoji u Nametkovim novelama jedna humanizacija socijalno prisutnih junaka, skrenutih sa životnog puta, također se javlja i čvrst moralni stav, ponos pojedinca, dostojanstvo bijede gdje junaci ne mogu maštom nadoknaditi stvarnost života.
”Trava zaboravka” je sva zasnovana na snoviđenjima, koja se uvlače u život kao sudbina. Ovo je priča o Salihu što stade na travu zaboravku između dvije privedene djevojke i izgubi svijest gdje se nalazi. Ali, u njemu prevlada ona nježna, s dobrotom duše Emina, nad snažnom i zdravom Sekanom.
Bošnjački čitalac i kritičar doživljava Nametka kao svog pisca i njegovo djelo kao sliku i izraz bošnjačkog svijeta i života. Hrvatski kritičar, na drugoj strani, posmatrajući Nametka u sklopu hrvatske književnosti zamjera mu zbog folklorizma, kojim on označava sve ono orijentalno-islamsko i bošnjačko koje je bitnost ovog svijeta nasuprot hrvatsko-katoličkom, zatim prigovara mu zbog regionalnog prikazivanja samo života Bošnjaka, zbog nostalgične okrenutosti prema prošlom, zbog idilizma i idealizacije nekadašnjeg bošnjačkog svijeta, njegovog patrijarhalnog mentaliteta, što je hrvatskom kritičaru i čitaocu daleko i tuđe, što on ne razumije i emocionalno ne prihvata, jer nije u duhovnom skladu sa njegovim bićem, iako želi da Nametka posmatra u sklopu hrvatske književnosti. Nametak je sentimentalno vezan za bošnjački svijet i njegovu prošlost, pa je njegova novelistika uzdah za vremenima kojih više nema. Ono što se u Nametkovoj prozi može uočiti je put kojim su prošli njegovi junaci, u burnim vremenima, od materijalnog propadanja i moralnih klonuća do preobražaja. A taj preobražaj ni bi bio moguć da nije bilo čvrstih moralnih nazora koji su naslijeđeni iz prošlosti. Poetički se Nametak možda ne može porediti s Andrićem, ali se može porediti sa svojim prethodnicima: Sarajlićem, Mulabdićem, Osmanom-Azizom, ... u smislu pripovjedačke razvijenosti bošnjačke socijalne proze.
Ivo Andrić prikazivao je bosansko-muslimanski svijet u egzotičnom i odbojnom doživljaju zapadnjaka i sa antipatijom prema njegovom duhu, kulturi i povijesnoj ulozi na bosanskim prostorima. Andrić je pisao o bosansko-muslimanskom svijetu kao ”čudnom”, istokom opterećenom i psihički uvrnutom čije je junake predstavljao ironično i podrugljivo. Za razliku od njega, Alija Nametak volio je Bosnu i njene ljude, a u svojim djelima poistovjećuje se sa ponašanjem svojih junaka. On sa njima tuguje, plače i boluje, ali se i smije i raduje.
____________________
1 Poruka Alije Nametka njegovim junacima, čitaocima i samom sebi, predgovor knjizi Trava zaboravka.
(nastavlja se)
|