|
Njen prvi tekst o Bosni i Hercegovini i uopće izašao je u Neue Augsburger Postzeitung. Kada je dr. Makanec 1884. godine osnovao Bosnische Post ona postaje stalnim suradnikom lista, koji 1889. preuzima kao vlasnica i glavna urednica. Tako je postala ne samo prvim ženskim glavnim urednikom i izdavačem uopće, već je ona i prvi novinar profesionalac u Bosni i Hercegovini. Kada je Bosnische Post 1894. slavio desetogodišnjicu svog postojanja cjelokupna svjetska štampa podvukla je tu činjenicu da se baš u Bosni i Hercegovini javlja žena kao zastupnik najslobodnije profesije, u kojoj žena u onom vremenu nije mogla igrati ni najmanju ulogu u javnosti.
Mrazovićeva je objavila pet knjiga sa temama iz Bosne i Hercegovine na njemačkom jeziku. Većina njenih izdanja doživjela je odlične recenzije od uvaženih autoriteta tog vremena, kao naprimjer od Vatroslava Jagića, neprikosnovenog autoriteta za slavistiku u to vrijeme.
Godine 1893. izašle su u Berlinu njene novele pod naslovom Selam. U ovoj zbirci je osam novela iz bosansko-muslimanskog života. Cjelokupna evropska kulturna javnost pozdravila je ovo djelo sa najvećim priznanjem. Selam je preveden na engleski i ruski. Iste godine Mrazovićeva o svom trošku izdaje svih sedam dijelova Osvetnika fra Grge Martića kao drugu knjigu. Godine 1900. Pierson's Verlag iz Leipziga izdaje njene crtice Bosnisches Skizzenbuch- Landschafts- und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovina, u kojoj je ocrtana cijela Bosna i Hercegovina sa geografskog, etnografskog i kulturno-historijskog gledišta. Kada se čita ovo djelo naprosto se divi njenim opažanjima. Knjigu je likovno opremio slikar Ludwig Hans Fischer. U 1905. godini A. Edlingers Verlag iz Innsbrucka štampa njene Bosnische Volksmärchen koje ilustrira čuveni Ewald Arndt. U ovoj je knjizi petnaest narodnih pripovijedaka, koje je ona odabrala kao najljepše iz svoje velike zbirke, a slavni Jagić napisao je predgovor za ovu knjigu. Godine 1906. isti izdavač objavio je i Das Grabesfenster-Eine Sarajevoer Geschichte aus dem Beginn der Occupation, takođe ilustriranu od E. Arndta. Ova knjiga je vrlo interesantna pripovijest iz prvih dana okupacije Sarajeva.
Milena je proputovala na konju cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako doprla i u najzabitija mjesta upoznavši veoma dobro i zemlju i narod. Pripadao joj je sa punim pravom epitet najboljeg poznavaoca Bosne i Hercegovine. U Beču joj se 1908. godine štampa vodič Die Bosnische-hercegovinischen Staatsbahnlinien Sarajevo-Uvac und Megjegje-Vardište. Ova se knjiga čita upravo kao roman.
U februaru 1896. Milena je održala opsežno i informativno predavanje u velikoj sali Stare vijećnice u Beču na poziv etnografskog društva. Ovo je bilo prvo javno predavanje o Bosni i Hercegovini u Beču. Kada je 1888. osnivan Zemaljski muzej u Sarajevu, Milena je bila među prvim osnivačima, a sve do svog odlaska brine o njegovu napretku. Godine 1889. postaje prvim ženskim članom antropološkog društva u Beču. Milena se udaje 1896. za dr. Josefa Preindlsbergera (Beč, 6.3.1863. - Beč, 13.12.1938.) koji je od 1893. do 1919. bio primarius hirurškog i okulističkog odjeljenja bosanskohercegovačke Državne bolnice u Sarajevu.
Neugodna je činjenica da izuzev priča Ciganin i divovi i Zlatna djeca iz knjige Bosnische Volksmärchen, koje je u knjizi Narodne pripovijetke iz Bosne i Hercegovine uvrstio priređivač Hamid Dizdar (Sarajevo, 1952.) ništa drugo nije prevedeno ni objavljeno na našem jeziku. Također, mnoga njena djela objavljena kao feljtoni u Bosnische Post, a nisu objavljeni u njenim knjigama, su radovi izuzetnog kvaliteta i zanimljivosti. Na primjer: Cvijeta (od 7.12. 1884. - do 21.12.1884.); Der Ahnherr der Ljubović (od 11.1.-5.3.1885.); Prokleta Jelena (od 8.11. do 6.12.1885.); Das Bosniers Liebling (29.6.1895.) itd.
Od 1919. godine Milena živi u Beču, ali Bosnu nikada nije zaboravila. U svom bečkom stanu uredila je bosansku sobu, u kojoj je najradije boravila. Kako su joj bosanski muslimani naročito bili srcu prirasli o njima je najviše govorila i pisala. Tako je u posljednjem romanu, koji je nažalost ostao nedovršen, uzela građu iz života derviša bagtešiskog reda. U maju 1926. godine u bečkoj Uraniji održala je predavanje o ljepotama Bosne i Hercegovine pred prepunom dvoranom.
Povodom njene smrti 20.1.1927. godine bečki Wiener Stimmen (20.1.1927. str. 2) donosi tekst pod naslovom Milena Preindlsberger-Mrazović † Povratak kući slavne bosanske spisateljice i kaže: Danas u tri sata ujutro umrla je u sanatorijumu Loew nakon duge i teške bolesti.
Ta ovjekovječena žena bila je jedna od najmarkantnijih naznaka austrijske epohe u historiji Bosne. Odmah nakon okupacije, kao petnaestogodišnja djevojčica došla je sa ocem u novu zemlju, gdje joj je otac primio dužnost upravitelja. Porodica Mrazović pripadala je prastaroj plemićkoj porodici, koja je još pod vlašću posljednjeg nacionalno-hrvatskog kralja Zvonimira bila poznata. Tvorac prve hrvatske gramatike i gradonačelnik grada Zagreba, pripadao je ovoj porodici. Po završetku studija stupila je Milena Mrazović 1884. u redakciju lista Bosnische Post. Pet godina poslije preuzela je od viteza von Topffera rukovođenje listom. Žena-novinar je u to vrijeme bila nešto nečuveno, te se tako dogodi da se prva politička šefica redakcija u Evropi pojavi baš u Bosni, gdje su još prije deset godina vladali običaji srednjovjekovlja, a žene više nego igdje drugdje bile najuže vezane samo za kuću. Ova pametna i hrabra žena prelazi sve poteškoće i svoju poziciju nalazi daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Postala je dopisnica biroa za telegrafsku korespondenciju. Bila je i urednica austrijskog radija, kao i skoro svih bečkih i raznih drugih novina. Reichspost joj je bio posebno zahvalan radi iscrpnih i izvanrednih informacija i članaka koje je objavljivala pod sinonimom ”Milan”. Nakon udaje za dr. Josefa Preindlsbergera, napustila je list Bosnische Post i okrenula se radu u velikoj evropskoj štampi. Osvrtala se na aneksiju Bosne i Hercegovine, ubojstvo prijestolonasljedničkog para u Sarajevu, proces Gavrilu Principu i sve događaje visokog značaja.
Sa državnicima toga vremena kao što su Kallay, Kutschera, Burian itd. vezalo ju je najuže prijateljstvo. Također sa biskupom Stadlerom i jezuitskim svećenikom Puntigamom, koji su u to vrijeme djelovali u Bosni, tijesno surađuje. Godine 1895. održala je u bečkoj Staroj vijećnici prvo izlaganje o Bosni, sa velikim uspjehom. Njena ranija saznanja o toj zemlji i ljudima dobila su posebnu vrijednost u njenoj beletristici. (–)
U ratu je kao bolničarka sljedila svoga muža po Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Italiji. Prevrat nakon Prvog svjetskog rata je za ovu glasovitu književnicu bio i slom svih njenih životnih ostvarenja. Jugoslavenska država ju je sa mužem deportirala u Beč, ”tuđinu” kako je ona znala reći. Teška bolest je prekinula njen životni put, a za njom su uz muža i dva sina žalili svi oni koji su je poznavali.
Literatura
- Hamdija Kreševljaković: Milena Mrazović u: Napredak, godina II 1927. br. 6, str.89-90, Sarajevo 1927.;
- Anonim: Milena v. Preindlsberger-Mrazović, Heimgang der berühmten bosnischen Schriftstellerin. u: Wiener Stimmen, Beč 20.1.1927. str. 2;
- Wilhelm Kosch, Deutsches Literatur Lexikon, MCMLVI, str. 2105.
Jelica (Jelena) Belović-Bernadzikowska
Rođena je u Osijeku 25.2.1870. godine. Osnovnu školu završila u Osijeku, nižu gimnaziju u Đakovu. U Zagrebu završila Učiteljsku školu, a Višu pedagošku studirala u Beču i Parizu. Bila je, kako se pisalo zapravo učenica iz zavoda Josipa Juraja Strossmayera, odgojena i obrazovana u ilirskom duhu. Radila je kao stručna učiteljica u Zagrebu, Rumi, Osijeku, Sarajevu i Mostaru. U Mostaru se vjenčala 17.2.1896. za gospodina Janka Bernadzikowskog, službenog prislušnika kod Okružnog suda u Mostaru (Školski vjesnik, III Sarajevo, 1896.).
Od 1894. do 1907. godine bila je profesor Trgovačke škole u Sarajevu, a tokom dvije godine upraviteljica Više djevojačke škole u Banja Luci gdje je i penzionisana 1909. godine. U Zagrebu je bila suradnica Muzeja za obrt i primijenjenu umjetnost. Od 1918. do 1936. godine radila je kao nastavnica Mešovite građanske škole u Novom Sadu, gdje je ponovno umirovljena. Surađivala je u bosanskim, hrvatskim i srpskim ali i u francuskim i njemačkim beletrističkim listovima. Istakla se kao pisac za mlade i prevodilac, a naročito se bavila narodnim vezom, pa su njeni radovi poznati i u inozemstvu.
|