|
Njen prvi tekst o Bosni i Hercegovini i uopc'e izashao je u Neue Augsburger Postzeitung. Kada je dr. Makanec 1884. godine osnovao Bosnische Post ona postaje stalnim suradnikom lista, koji 1889. preuzima kao vlasnica i glavna urednica. Tako je postala ne samo prvim zhenskim glavnim urednikom i izdavachem uopc'e, vec' je ona i prvi novinar profesionalac u Bosni i Hercegovini. Kada je Bosnische Post 1894. slavio desetogodishnjicu svog postojanja cjelokupna svjetska shtampa podvukla je tu chinjenicu da se bash u Bosni i Hercegovini javlja zhena kao zastupnik najslobodnije profesije, u kojoj zhena u onom vremenu nije mogla igrati ni najmanju ulogu u javnosti.
Mrazovic'eva je objavila pet knjiga sa temama iz Bosne i Hercegovine na njemachkom jeziku. Vec'ina njenih izdanja dozhivjela je odlichne recenzije od uvazhenih autoriteta tog vremena, kao naprimjer od Vatroslava Jagic'a, neprikosnovenog autoriteta za slavistiku u to vrijeme.
Godine 1893. izashle su u Berlinu njene novele pod naslovom Selam. U ovoj zbirci je osam novela iz bosansko-muslimanskog zhivota. Cjelokupna evropska kulturna javnost pozdravila je ovo djelo sa najvec'im priznanjem. Selam je preveden na engleski i ruski. Iste godine Mrazovic'eva o svom troshku izdaje svih sedam dijelova Osvetnika fra Grge Martic'a kao drugu knjigu. Godine 1900. Pierson's Verlag iz Leipziga izdaje njene crtice Bosnisches Skizzenbuch- Landschafts- und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovina, u kojoj je ocrtana cijela Bosna i Hercegovina sa geografskog, etnografskog i kulturno-historijskog gledishta. Kada se chita ovo djelo naprosto se divi njenim opazhanjima. Knjigu je likovno opremio slikar Ludwig Hans Fischer. U 1905. godini A. Edlingers Verlag iz Innsbrucka shtampa njene Bosnische Volksmärchen koje ilustrira chuveni Ewald Arndt. U ovoj je knjizi petnaest narodnih pripovijedaka, koje je ona odabrala kao najljepshe iz svoje velike zbirke, a slavni Jagic' napisao je predgovor za ovu knjigu. Godine 1906. isti izdavach objavio je i Das Grabesfenster-Eine Sarajevoer Geschichte aus dem Beginn der Occupation, takodje ilustriranu od E. Arndta. Ova knjiga je vrlo interesantna pripovijest iz prvih dana okupacije Sarajeva.
Milena je proputovala na konju cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako doprla i u najzabitija mjesta upoznavshi veoma dobro i zemlju i narod. Pripadao joj je sa punim pravom epitet najboljeg poznavaoca Bosne i Hercegovine. U Bechu joj se 1908. godine shtampa vodich Die Bosnische-hercegovinischen Staatsbahnlinien Sarajevo-Uvac und Megjegje-Vardishte. Ova se knjiga chita upravo kao roman.
U februaru 1896. Milena je odrzhala opsezhno i informativno predavanje u velikoj sali Stare vijec'nice u Bechu na poziv etnografskog drushtva. Ovo je bilo prvo javno predavanje o Bosni i Hercegovini u Bechu. Kada je 1888. osnivan Zemaljski muzej u Sarajevu, Milena je bila medju prvim osnivachima, a sve do svog odlaska brine o njegovu napretku. Godine 1889. postaje prvim zhenskim chlanom antropoloshkog drushtva u Bechu. Milena se udaje 1896. za dr. Josefa Preindlsbergera (Bech, 6.3.1863. - Bech, 13.12.1938.) koji je od 1893. do 1919. bio primarius hirurshkog i okulistichkog odjeljenja bosanskohercegovachke Drzhavne bolnice u Sarajevu.
Neugodna je chinjenica da izuzev pricha Ciganin i divovi i Zlatna djeca iz knjige Bosnische Volksmärchen, koje je u knjizi Narodne pripovijetke iz Bosne i Hercegovine uvrstio priredjivach Hamid Dizdar (Sarajevo, 1952.) nishta drugo nije prevedeno ni objavljeno na nashem jeziku. Takodjer, mnoga njena djela objavljena kao feljtoni u Bosnische Post, a nisu objavljeni u njenim knjigama, su radovi izuzetnog kvaliteta i zanimljivosti. Na primjer: Cvijeta (od 7.12. 1884. - do 21.12.1884.); Der Ahnherr der Ljubovic' (od 11.1.-5.3.1885.); Prokleta Jelena (od 8.11. do 6.12.1885.); Das Bosniers Liebling (29.6.1895.) itd.
Od 1919. godine Milena zhivi u Bechu, ali Bosnu nikada nije zaboravila. U svom bechkom stanu uredila je bosansku sobu, u kojoj je najradije boravila. Kako su joj bosanski muslimani narochito bili srcu prirasli o njima je najvishe govorila i pisala. Tako je u posljednjem romanu, koji je nazhalost ostao nedovrshen, uzela gradju iz zhivota dervisha bagteshiskog reda. U maju 1926. godine u bechkoj Uraniji odrzhala je predavanje o ljepotama Bosne i Hercegovine pred prepunom dvoranom.
Povodom njene smrti 20.1.1927. godine bechki Wiener Stimmen (20.1.1927. str. 2) donosi tekst pod naslovom Milena Preindlsberger-Mrazovic' † Povratak kuc'i slavne bosanske spisateljice i kazhe: Danas u tri sata ujutro umrla je u sanatorijumu Loew nakon duge i teshke bolesti.
Ta ovjekovjechena zhena bila je jedna od najmarkantnijih naznaka austrijske epohe u historiji Bosne. Odmah nakon okupacije, kao petnaestogodishnja djevojchica doshla je sa ocem u novu zemlju, gdje joj je otac primio duzhnost upravitelja. Porodica Mrazovic' pripadala je prastaroj plemic'koj porodici, koja je josh pod vlashc'u posljednjeg nacionalno-hrvatskog kralja Zvonimira bila poznata. Tvorac prve hrvatske gramatike i gradonachelnik grada Zagreba, pripadao je ovoj porodici. Po zavrshetku studija stupila je Milena Mrazovic' 1884. u redakciju lista Bosnische Post. Pet godina poslije preuzela je od viteza von Topffera rukovodjenje listom. Zhena-novinar je u to vrijeme bila neshto nechuveno, te se tako dogodi da se prva politichka shefica redakcija u Evropi pojavi bash u Bosni, gdje su josh prije deset godina vladali obichaji srednjovjekovlja, a zhene vishe nego igdje drugdje bile najuzhe vezane samo za kuc'u. Ova pametna i hrabra zhena prelazi sve poteshkoc'e i svoju poziciju nalazi daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Postala je dopisnica biroa za telegrafsku korespondenciju. Bila je i urednica austrijskog radija, kao i skoro svih bechkih i raznih drugih novina. Reichspost joj je bio posebno zahvalan radi iscrpnih i izvanrednih informacija i chlanaka koje je objavljivala pod sinonimom ”Milan”. Nakon udaje za dr. Josefa Preindlsbergera, napustila je list Bosnische Post i okrenula se radu u velikoj evropskoj shtampi. Osvrtala se na aneksiju Bosne i Hercegovine, ubojstvo prijestolonasljednichkog para u Sarajevu, proces Gavrilu Principu i sve dogadjaje visokog znachaja.
Sa drzhavnicima toga vremena kao shto su Kallay, Kutschera, Burian itd. vezalo ju je najuzhe prijateljstvo. Takodjer sa biskupom Stadlerom i jezuitskim svec'enikom Puntigamom, koji su u to vrijeme djelovali u Bosni, tijesno suradjuje. Godine 1895. odrzhala je u bechkoj Staroj vijec'nici prvo izlaganje o Bosni, sa velikim uspjehom. Njena ranija saznanja o toj zemlji i ljudima dobila su posebnu vrijednost u njenoj beletristici. (–)
U ratu je kao bolnicharka sljedila svoga muzha po Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Italiji. Prevrat nakon Prvog svjetskog rata je za ovu glasovitu knjizhevnicu bio i slom svih njenih zhivotnih ostvarenja. Jugoslavenska drzhava ju je sa muzhem deportirala u Bech, ”tudjinu” kako je ona znala rec'i. Teshka bolest je prekinula njen zhivotni put, a za njom su uz muzha i dva sina zhalili svi oni koji su je poznavali.
Literatura
- Hamdija Kreshevljakovic': Milena Mrazovic' u: Napredak, godina II 1927. br. 6, str.89-90, Sarajevo 1927.;
- Anonim: Milena v. Preindlsberger-Mrazovic', Heimgang der berühmten bosnischen Schriftstellerin. u: Wiener Stimmen, Bech 20.1.1927. str. 2;
- Wilhelm Kosch, Deutsches Literatur Lexikon, MCMLVI, str. 2105.
Jelica (Jelena) Belovic'-Bernadzikowska
Rodjena je u Osijeku 25.2.1870. godine. Osnovnu shkolu zavrshila u Osijeku, nizhu gimnaziju u Djakovu. U Zagrebu zavrshila Uchiteljsku shkolu, a Vishu pedagoshku studirala u Bechu i Parizu. Bila je, kako se pisalo zapravo uchenica iz zavoda Josipa Juraja Strossmayera, odgojena i obrazovana u ilirskom duhu. Radila je kao struchna uchiteljica u Zagrebu, Rumi, Osijeku, Sarajevu i Mostaru. U Mostaru se vjenchala 17.2.1896. za gospodina Janka Bernadzikowskog, sluzhbenog prislushnika kod Okruzhnog suda u Mostaru (Shkolski vjesnik, III Sarajevo, 1896.).
Od 1894. do 1907. godine bila je profesor Trgovachke shkole u Sarajevu, a tokom dvije godine upraviteljica Vishe djevojachke shkole u Banja Luci gdje je i penzionisana 1909. godine. U Zagrebu je bila suradnica Muzeja za obrt i primijenjenu umjetnost. Od 1918. do 1936. godine radila je kao nastavnica Meshovite gradjanske shkole u Novom Sadu, gdje je ponovno umirovljena. Suradjivala je u bosanskim, hrvatskim i srpskim ali i u francuskim i njemachkim beletristichkim listovima. Istakla se kao pisac za mlade i prevodilac, a narochito se bavila narodnim vezom, pa su njeni radovi poznati i u inozemstvu.
|