|
Crnomanjasti mladić dolje morao je ipak posjedovati posebnu moć govorljivosti; jer polagano se poče topiti led oko Zehrinog srca: možda je tome ponešto doprinijela i jara. Ona uze iz jednog zemljanog lonca nekolika karanfila i jednu ”novu vrstu” švapskog cvijeća, takozvanu ”punlarguna”, umota ih ne sluteći ništa u ljubičasto plavu svilu koja se slučajno našla u jednom od čunaka razboja i baci kitu cvijeća Mustajbegu na glavu poprativši to uzdahom. ”Hvala zlato moje” čulo se odozdo od usrećenog, pomakni malo zavjesu ustranu. – Ti nećeš? Oh, ne mogu živjeti bez pogleda na tebe. Dođi poslije akšama do kapije, hoćeš li? Kako, pa ti opet nećeš? Pozvana si? Dobro, doći ću makar i skapavao. Tvoje lijepo cvijeće – njegov nos nestade među cvijećem – će me tješiti; u dućanu će biti uvijek pokraj mene.
Nastavi govoriti još dugo, ali je Zehra osjetila kajanje zbog svoga postupka i povukla se u najudaljeniji kutak, da ništa ne čuje.
”Pričalo! Kako je vješt u pričanju... Mora da je isto izgovorio već više puta”, filozofirala je. Iznenada ču neki čudan šum pored sebe. Uplašena otvori vrata dolafa, tu ispod haljina ležala je sestra Aiša duboko skrivena i spavala snom pravednika.
”Bogu hvala, nije ništa čula”, prošapta Zehra i osvrnu se po sobi plašljivo i drhteći, kao otjelovljena loša savjest. Kuda god pogleda, čini joj se da gleda u svjetlucajuće oči Mustajbega – ; Zatvori oči. Nikakve koristi.
”On ima zao pogled.” zaključi nakon dugog zrelog prosuđivanja, ”ali meni time ne čini ništa: Kod Nura kadune u vrtu raste jedna trava protiv toga; od toga ću sebi spraviti šerbet, to će pomoći. Hm, – ali ja bih se željela još bolje osvjedočiti o tome, da li mu je zaista takav; kada dolje stoji u suncu i zbog toga žmirka očima, ne mogu to tačno prosuditi. Pa, kad bi me majka ipak jedan jedini put pustila u čaršiju, gdje on sjedi u svom dućanu! Biću baš marljiva, možda večeras...”
U akšam utvrdi brat Edhem da se čuda još dešavaju, budući da je pilav imao svoju normalnu boju, a meso se moglo jesti.
Zehra bijaše hvaljena kao novi vezir i ona je znala da iskoristi to raspoloženje. Brzo je izveden juriš, koji je doveo do rezultata, da cure smiju da idu ”hodati” sa mladim prpošnim Ibrahimom sa svjetiljkom u ruci na čelu, i Edhemom na primjerenom razmaku u zaleđu. Sa kakvim je uživanjem Zehra obukla tešku staru suknenu feredžu i uvila glavu jašmakom.
Niko nas neće prepoznati, reče, a mislila je pri tom na Mustajbega. Aiša, djevojčurak išla je samo ”pokrivena” to znači da je ispod brade povezala veliku laganu maramu koja joj je otkrivala lice. Od uzbuđenja se nije mogla pribrati.
”Edhem nam ne treba” reče buneći se; ”pustite neka bude po mom, onda će nas sigurno izgubiti”.
I tako se desilo. Pred Carskim mostom Edhem ih je uzalud očima vrebao, on je zapravo vidio mnoštvo otkrivenih lica, sve same ”cure”, jer svima nedostajaše karakteristični znak ”žene” veliki bijeli šlajer koji im se lepršao na leđima i velike žute čizme, ali znak za one koje je trebalo da štiti, Ibrahima sa velikom svjetiljkom, nije nigdje vidio.
U međuvremenu su djevojke pobožno posmatrale važan čin paljenja svjetiljki u ”Sultaniji” u koju ih je pustilo nekoliko momaka meka srca. Prava unakrsna vatra, što je moguće smješnije izrečenih doskočica, na koje se Aiša trudila da spremno odgovori, brujala je oko pokrivenih cura, kada je njihova obuća – a la franca – na trijemu džamije zaškripala i tako odala cure koje su, čak u vrijeme Ramazana, smjele sebi dozvoliti takvu slobodu.
Nakon što su se site nagledale ovih ljepota, pravo čuđenje započe u ulici Franc Jozefa.
O, kakav, do sada još nikada doživljeni osjećaj, da mogu šetati između tih velikih, lijepih kuća! Zehra je sve više spuštala jašmak, – majka nije bila tu, koja joj ga uvijek navlači, te zabaci glavu duboko unazad, da bi mogla vidjeti kuće u njihovoj stvarnoj visini. Kako je ravna ulica! Zato ”Švabice” mogu nositi tako tanku obuću! – a tek toliko ljudi, mnogo mnogo svjetla; – da se čovjeku zavrti u glavi. Aiša zastade začuđena, otvorenih usta pred staklenim prozorima poput ogledala, velike kafane.
”Mašalah, najmanje ih je trideset tu”, glasno je mislila. ”Ni govora” odgovori Zehra ”jedva dvadesetak”.
”Šta ti pada napamet!? U čitavoj čaršiji ne visi ih toliko” odgovori Aiša ljutito; ”gore pod plafonom po pet, a uz zidove okolo -!”
”Šta, oficira?”
”Ko gleda oficire” povika Aiša uvrijeđena do u dno duše; ”na svjetiljke mislim, – svjetiljke”.
”Psst” nađe se Ibrahim sa svjetiljkom među njima, ”svi ljudi gledaju u vas: Ma Zehra, hoćeš li spustiti jašmak? Hajdemo u čaršiju?” Sada Zehrina želja bijaše usmjerena na Begovu džamiju.
”Još nisam bila u njoj : moramo ući”, odluči.
Ali imam u Begovoj džamiji nije bio mlad momak.
”Hej, zar nećete skinuti vašu švapsku obuću? Mislite li vi prpošna stvorenja, da ću vas pustiti kao prljave ”Švabe” na lijepi ćilim? Lud svijet ! Hodaju li djevojke noću naokolo u švapskoj obući! Svašta!”
Mali prolom oblaka iz zemljanog bakrača zali ih iznenada i one užasnute pobjegoše u jedan sporedni sokak.
”Kaduna, hej” kupite ”makarunu” švapsku ”makarunu”! doviknu iznenada glas pored njih. Aiša se uhvati za jedan zid, da ne bi pala od smijeha.
”Zehra, idi kupi makarunu od Mustajbega! – hahaha!” Zehrino srce poče snažno udarati.
”Ostanite ovdje u sjeni ti i Ibrahim, da vas on ne prepozna.” zamoli, ja bih rado da izbliza vidim šalvan koji visi u njegovom dućanu.
”Da, da, šalvan” nasmija se Aiša i stade.
Mustajbeg je imao dobre oči i istančan sluh, i kad su ”pokrivene” cure dostojanstveno pošle prema njemu, nije ni trenutka sumnjao u to, iz koje mahale potiču ove misteriozne osobe. Ravnodušno je čučao na ćilimu, a njegovo ozbiljno lice nije ničim odavalo da mu je šala već bila na umu. U desnoj je držao cigaretu, u lijevoj karanfile i ”punlargunu”.
Zehra ga je ispitivački posmatrala ispod maske svoje slobode (feredža). Ponovo osjeti djelovanje njegovoga pogleda, ali istovremeno prođe je nešto poput smrtnog prezira; hrabrošću očajnika igrala se sa velikom opasnošću; ona uvuče i stisnu palac – pa ga oslovi. ”Hoćeš li mi prodati i tvoje cvijeće u ruci?” Prošapta, otvarajući vrata, promuklo, tonom uobičajenim za muslimanke u ovoj zemlji.
”Prodati! ne, ali možda razmijeniti”, reče smiješeći se, ”ako ...”
”Ja nemam cvijeća, inače ne bih tražila tvoje”, prekide ga Zehra.
”Može biti i nešto drugo” reče mirno. Jedan trenutak su zadirkivali jedno drugo. Zehra svjesna svoje anonimnosti, postajući sve živahnijom, zajedljivim je upadicama olakšavala svojoj duši to da će Mustajbeg, dakle njezino cvijeće ipak dati prvoj najboljoj, a što je njega ostavljalo ravnodušnim. Zehrin se jašmak opet pomjerio i on u svojoj dokolici posmatraše vrcave smeđe oči sa lijepo oblikovanim obrvama, pristao nosić, vitku gracioznu pojavu, koju čak ni nezgrapna feredža nije mogla poružniti, i, kad je sve sabrao, dođe do konačnog rezultata, da ona mora da je najljepša djevojka Sarajeva.
”Dobro, daću ti cvijeće”, reče naposljetku šeretski se smijući, dok se njezino srce stezalo, ”ali moram znati gdje stanuješ.” U njoj sada naraste goreći osjećaj osvete.
”Džildžiluk, treća kuća, drugi prozor”, reče, ne oklijevajući.
”Idi tamo, ti šejtane” mislila je ”tamo stanuju sve same stare žene koje će ti prosuti vodu po glavi. – Šta – pa on ima i prsten na ruci – O moj Bože!”
Navuče veo preko očiju, da on ne bi mogao vidjeti da su suze u njima. ”Ne treba da dolaziš na ašikluk, već si obećan”, dodade ogorčeno.
On pogleda svoju ruku na kojoj je svjetlucao lijepi brilijant. ”Aha” pomisli ”ljubomorna je.” Ne smijem je previše mučiti.
”To je zaručnički prsten moje majke”, primjeti olako. ”Ipak evo, uzmi cvijeće, – ne tako, pruži mi svoju ruku! Šta je, zar se tako plašiš?”
Crnomanjasti mladić pogleda je tako prijateljski da je sasvim zaboravila na ”zao pogled”. Ne htijući, posluša, i dok joj je stiskao cvijeće u ruku, osjeti da je prsten već na njenom prstu. Snažan osjećaj preplavi lice djevojke; prestrašena pojuri odatle grčevito držeći cvijeće. Svoje društvo povuče što je moguće brže za sobom. Sa svih strana čuje kako zovu iz dućana: ”Hej, kadune, hoćete li još kupiti makarunu.”
Tek kad je za njima bio konglomerat sokaka čaršije; dođe ponovo do daha. Aiša bi se svađala. ”Čekaj, ako kažem majci, da uzimaš cvijeće od momaka! Pola sahata ste tamo stajali; sad će jacija, a mi još nismo ni bili na Bentbaši.”
Zehra ne odgovori, navuče jašmak duboko na lice i pođe šuteći dalje. Na mostu na Bentbaši stadoše. Naokolo su se žarile svijetiljke sa minareta, kao i džinovski svici; na vedrom noćnom nebu sijale su zvijezde, čiji su se zrake prelamale u žuborećoj vodi Miljacke. Narod u masi kretao se tamo amo, a sa obale je odzvanjala melanholična junačka pjesma praćena muklim udarcima tamburina. Zehra se nagnu preko ograde mosta; ta svjetla koja poskakuju na vodi, zar nisu kao one oči pune sjaja, sijevajuće prevarantske oči crnomanjastog mladića. Krupne suze navriješe iz očiju djevojke. ”Nije me poznao, inače mi ne bi poklonio moje vlastito cvijeće, dakle prsten koji nosim na ruci je namijenjen nekoj drugoj, dolje sa njim, u vodu. Neće ga poslije mene nijedna druga nositi.” Ali zatvoreni prsti se ne otvarahu da bi provela namjeru.
”Je li mi nešto obećao? Je li mi obećao vjernost? Ne. Zna li da sam riječi koje mi je kazao uzela za ozbiljno. I kada bih mu sve kazala, da li bi to nagradio? Sluti li on možda kome je dao prsten? Brilijanti se ne poklanjaju baš tako, meni ništa, tebi ništa.”
Tok misli se prekide. Ibrahim je potapša po feredži. ”Koliko dugo ćeš još ovdje stajati? Zar ne čuješ mujezina? Jacija je. Pogledaj, moj fitilj je pri kraju, moramo požuriti”. Sad se Aiša, inače uvijek nasmijana i pričljiva, veoma uplaši. Bez svjetiljke ići kroz ulice, mada po jedna gori na svakom ćošku, činilo joj se užasnom smjelošću. Da bi je umirili, svi krenuše umjerenim tempom trčeći.
”Ružne li ove nespretne odjeće! Čast insanu. Ne mogu stvarno shvatiti, da bića ljudima slična stanu u tu ljušturu”, brundao je neki gospodin zveckajući sabljom.
Djevojke nisu čule ovaj laskavi epitet, a da su ga i čule ne može se smatrati da su ga potpuno razumjele, zbog njihovog ograničenog poznavanja jezika.
Ibrahimov fitilj je sada jače gorio. On skrenu u jednu usku ulicu bez ljudi da bi skratio put i djevojke sada više zapinjahu o kaldrmu, žureći za njim.
Potpuno u znoju stigoše do kapije kuće i strgoše jašmake sa glava. ”Hej, Edheme” doviknu Aiša, s mukom hvatajući zrak, kada ugleda brata, koji ih je nestrpljivo čekao. ”Čekaj! Reći ću majci. Gdje si se skitao? Svuda smo te tražili, mislili smo da si se izgubio.”
”Majko” povika jureći prema kući, ”Majko, to treba da vidiš! Četrdeset – šta četrdeset najmanje pedeset svjetiljki gori dolje u švapskoj kafani, a Zehra, ...”
Ostatak nestade u klokotanju bakrača za vodu, kojega je već maloprije stavila na usne, i Zehra iskoristi pauzu da bi joj nagazila nogu i dala tako razumljiv znak.
Bajram! Posvuda praznično slavlje. Teško vrijeme posta je prošlo. Razmišljajući stoji Zehra u svojim novim haljinama na prozoru. Gleda u dotjerano mnoštvo vani i, sva sretna, smiješeći se sluša grmljavinu od pucnjeva, koji u brdima bude hiljadostruki eho, i misli da je tako cijelom svijetu objavljena njezina sreća.
Mustajbeg nije otišao u Džildžiluk, nego je poslao dva brata koji su zatražili natrag vjerenički prsten njegove majke, a njoj – umjesto toga, donijeli jedan drugi.
Sjeća se one večeri na mostu na Bentbaši! Njezine prve i posljednje djevojačke slobode! O, vječno isto na svijetu!
Kako se prekrasnom činiš očima koji te vide samo kroz mušebak. Možda upravo zbog toga.
S njemačkog prevela prof. Enisa Simić
|