|
Slika:
- Ulica Tina Ujevića. Kamera svoju radoznalost ostvaruje traganjima za neobičnim i zanimljivim detaljima života ulice, otkrivajući neke skrivene tajne... Glumac na nekom gotovo skrovitom mjestu – kao da lebdi između neba i zemlje. Kao da je tu dolutao...
Tekst:
Glumac:
- Zlobnici govorili: beskućnik i skitnica...
- Nema ni kuće... Ni kućišta...
- A pjesnik: Šta će mi kuća... Imaću svoju ulicu...
- Evo nas u toj ulici...
- * * *
- S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
- S tajnom u tom trudnu i duboku biću,
- Sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku,
- Gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću...
Narator:
 Jedna pjesnička gromada kreće se ovim prostorima Balkana više od pedeset godina dvadesetog vijeka. Svojim hodom razgrće magle i tmice, nedaće i nepogode, nastojeći da otkrije predjele i ”pokrajine” mira i života, vedrine i poezije. Iza njega ostaju tragovi bogatog stvaralačkog puta, raskošnog i rasipničkog duha i talenta – prodori u nove i smjele sfere moderne poezije, esejistike, nove misaonosti i filozofije ”prostranog duha i duhovnosti”. Ostaju, takođe, i brojne i bezbrojne priče i anegdote, komentari i spletke spletkaroša i hulnika, te predanja i legende o pjesniku boemije i boemi poezije, mnogih njegovih savremenika koji ga nisu shvatali, ili to nisu htjeli, a niti mogli.
- Nesvakidašnji pjesnik i čovjek, slobodni mislilac i bistri, čisti liričar tuge, stradanja i patnje, onaj koji je oslobođen materijalnog Nečega za račun duhovnog Svega, stradalnik i uzvišeni vjernik i religiozni poklonik toj vjeri u poeziju kojoj je posvetio i podredio čitavog sebe, htijući čak više i od toga. ”Poeziji sam dao sve – ne ostade Ni Ništa”...
- Ono što ostade jesu knjige stihova: ”Lelek sebra” i ”Kolajna”, ”Ojađeno zvono” i ”Žedan kamen na studencu”, te ”Auto na korzu”, ”Mudre i lude đebice”, zatim knjige eseja ”Skalpel kaosa”, ”Ljudi na vratima gostionica”, ”Dva glavna Bogumila”, brojni prevodi iz antike, klasike, prepjevi poezije, a stiže da piše oglede o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Geteu, Šopenu, Jesenjinu i blistave ocjene o Kranjčeviću, Šantiću, Musi Ćazimu Ćatiću i mnogim drugima. A tek brojne polemike, rasprave, i vatrene okršaje između Ljevice i Desnice, između filozofije i religije, socijalističkih ideja i socijalne borbe... Sve to je mogao i stigao, jer, iza svakog njegovog poteza pera, iza svakog uzleta ili pada i posrtaja, okupljali su se, kao oko buktinje, ljudi bez duha i duše, bez uma i talenta, sitne duše, opake i zavidljive, te silnici i zlobnici, prodane ličnosti i poltroni, poklonici svakakvoj i svakoj vlasti, skloni da iznevjere i lažu, da rovare, spletkare, ruše i negiraju... Korakom moćnim mogao je sve to da prekorači, zamahom duha i škripom pera sve da utiša i poništi... I pođe dalje; U svoje sirote tišine pune nesanica, u svoja ledena staništa i ranjena noćišta, u svoje zebnje, strepnje i progonstva, u svoju golemu nemaštinu i borbu za goli život, u svoje neimaštvo i stvaralaštvo, u svoju boemiju i alhemiju i sve ono što duh stvara i duša sanja...
- (Muzički predah)
Glumac: (nastavlja naratora)
- Ta gordost gorostasa – ta psovka, ta molitva. Ta strašna briga i nebriga prema djelu i tijelu.
- Ta veličajna vazdanja usebljenost, ta nepresušna i rasipna uklopljenost u sve što putem naiđe.
- Ta grabež, to proždiranje knjiga, jela, vina, gradova, jezika, podataka... pa onda to oplođivanje svega toga...
- To neuhvatljivo ponašanje, ta ćudljivost, ta seoba u vlastita razonoda – sve te magle, sva ta nesuglasja, ta iznenađenja, zaokreti, opreke, rasapi i sabiri bića. Ta lakoća lebdenja, ta ništoća, to beztežinstvo – i ta težina zemlje što nikad nije ustuknula pod korakom. Svi ti životopisi, svo to mnoštvo osobenjaka, ta zbirka čudaka.
- Taj užareni, u sve uronjeni, od svega slobodni – Tin!
Narator:
- Takav je bio hod pjesnika i boema Tina Ujevića. Znalac svega i tragalac za Svim, bliskim i dalekim znanjima i shvatanjima, svekolikim vjerovanjima i nadanjima, pjesnik, esejista, slobodni mislilac, znalac šest stranih jezika i prevodilac onoga što je trajno i veliko, nosilac i pobornik novih ideja, humanih pokreta, modernih puteva i pravaca u umjetnosti, patriota, poliglota, pacifista i bolni optimista, samosvojna i slobodna pjesnička duša, golem i gorostasan u svom vremenu i djelu- uzdizao se, i padao, dajući cijelog sebe poeziji. Tako je na velika vrata naše književnosti prve polovine prošloga vijeka zakoračio sigurno i snažno, kakav ostaje do kraja, do zadnjeg svog slova, do posljednjeg daha.
Glumac:
- Stupaj sa svojim mrakom
- Kroz propast horizonta;
- Sa tajnom i oblakom,
- Od fronta pa do fronta.
- Stupaj sa svojom tmušom
- Kroz ponoć cijele zemlje;
- Pjevaj sa svojom dušom
- Gdje god se spava i drijemlje...
- ______________________
- Dosta je laži! Što mi treba
- To nije mnogo, dobri Bože,
- A toliko se dati može:
- Tek ljubav žene, vidik neba.
- I ništa drugo. Ništa veće.
- Da je u tebi dobre volje,
- Meni bi bilo čisto bolje
- I – čisto ravan put do sreće.
Narator:
- Taj talas nove, moderne poezije zapljusnuće ondašnje književne metropole Balkana: Zagreb, Beograd, Sarajevo, Split, Nikšić. I razlivaće se na sve strane, obgrliti i zabiti i provincije: pjesnik će biti – ostrvo koje plovi...
Slika:
- Vrgorac, rodno mjesto Tina Ujevića. Grad, panorama, kuće, rodna kuća pjesnikova. Slike okoline, kameniti predjeli, rastinje, život. Potom Imotski, blizu Vrgorca, prvi veći iskorak pjesnikov u djetinjstvu i školovanju. Škola u kojoj je učio pjesnik. Sada – spomenik na trgu, u centru grada...
|
|
Omer Žderić: Galija, tapete
|
- Split, grad njegovog daljeg školovanja i čestih, kasnijih dolazaka. Unutrašnjost i zdanja Dioklecijanove palate, koje je Ujević istinski volio i pisao o tome, divio se i nadahnjivao mediteranom...
- Dalje: Zagreb, gdje je studirao, i često dolazio. Snimiti Kazališnu kavanu, gdje je navraćao i bivao okružen umjetnicima, glumcima, pjesnicima, novinarima... Još uvijek, u toj kavani: njegov sto i bocun vina... Groblje Mirogoj gdje je pjesnik sahranjen 1955. godine.
Tekst:
Narator:
- Veliki pjesnik i napredni intelektualac, jedan od posljednjih boema ovih modernih vremena, Tin Ujević, rođen je 5. juna 1891. godine u Vrgorcu blizu Imotskog u porodici učitelja u kojoj se uveliko cijenila i njegovala kultura i umjetnost. Osnovno obrazovanje steći će u zavičaju, potom u Imotskom i Splitu, a studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Žudnja za znanjem i žeđ za poezijom vodiće ga dalje od Zagreba do Pariza, gdje je proveo pet i po godina u društvu velikih pjesnika, mislilaca, slikara više nego li na studiju. Mnoge noći provesti će medu pariskim boemima, u burnom, bučnom šarenom svijetu sanjara, vilenjaka i vidovnjaka, fantasta i čudesnih umjetnika onoga vremena, Ujević je nalazio, ali i gubio sebe, uspinjući se ka najvišim vrhovima evropske kulture, koju je naprosto gutao i grabio čitavim svojim bićem, ali, isto tako, sunovraćajući se i padajući medu tužne i nedužne, gladne i jadne, medu proletere i siromahe, boeme i stradalnike. Ovdje će se njegov život preobraziti i potpuno okrenuti trpnji i patnji, stradanju i boemi, potpunom predavanju poeziji, svojoj jedinoj hrani i religiji.
Glumac:
- Kako je teško biti slab,
- Kako je teško biti sam,
- I biti star, a biti mlad!
- I biti slab, i nemoćan,
- I sam bez igdje ikoga,
- I nemiran, i očajan.
- I gaziti po cestama,
- I biti gažen u blatu,
- Bez sjajne zvijezde na nebu.
- Bez sjaja zvijezde udesa
- Što sijaše nad kolijevkom
- Sa dugama i varkama.
- – O Bože, Bože, sjeti se
- svih obećanja blistavih
- što si ih meni zadao.
- O Bože, Bože, sjeti se
- I ljubavi, i pobjede
- I lovora, i darova.
- I znaj da Sin tvoj putuje
- Dolinom svijeta turobnom
- Po trnju i po kamenju.
- od nemila do nedraga,
- i noge su mu krvave,
- i srce mu je ranjeno...
Narator:
- Iz košmara Pariza, iz vrtloga i sjaja te kulturne metropole evropske, do bijede, rasula i pada drugog dijela njegove stvarnosti i života, pjesnik odlazi slomljen i razočaran, sav u rasulu duha i ruševinama tijela, da ponovo traži vedrije slike i nade zdravije vidike koje je za sobom ostavio prije svog odlaska, da se okrene životu i poeziji koji su bili s njim i u njemu u svim teškim iskušenjima i krizama, lomovima i padovima. Poezija je, tada, kao i uvijek, i zauvijek, bila i ostala, od početka do kraja – istinska njegova ljubav, velika i neutoljiva: melemna i ljekovita – njegova ogromna vjera i duboka religija, njegova moćna nada i istinska utjeha. Vraća se u Split, nakratko, a potom u Zagreb, takođe nakratko. Promijenjen i nesvakidašnji, zreo od iskustava i prezreo od mudrosti, hodio je tim Zagrebom, nekako uzvišen, a sam; čudak i osobenjak medu prosječnima.
- Kako se, takav, sliti u tu sredinu, i prilagoditi joj se, kako se prilagoditi njenom malograđanskom mentalitetu i profanom duhu!... Jedino ekstravagantnošću i boemom, jedino samoćom i otuđenošću, jedino buntom protiv konfora i uvoznog bontona, jedinom plamenom strašću i burom i veličinom poezije, oštrinom uma polemičkom i mudrošću i kulturom esejiste koji tadašnju evropsku Modernu presađuje i njeguje u Zagrebu, da uhvati korijena, da procvjeta i počne davati plodove. U knjizi, zajedničkoj, zajedno sa Ivom Andrićem, pojaviće se njegove pjesme i biće to najava jednog novog doba moderne poezije na ovim stranama jugoistočne Evrope, ali i više od toga – promocija poezije jednog od najvećih pjesnika dvadesetog vijeka: poezija Tina Ujevića...
- I, ko da shvati takvog Tina. Jedino još, u tom Zagrebu: Andrić i Matoš, Antun Branko Šimić i prijatelj i boem, stradalnik kasnih sati, maštar i lirik Gustav Krklec. Umjesto da nađe mjesto među svojima, među bliskima i dragima, među sličnima i istima, Ujevića je, sve više i sve češće susrećala rulja bulevara, bulevarske zlobne i bezdušne štampe, činovnička mizerna svita kvazi intelektualaca i piskarala, potom ustanove, zakoni, progonstva.
- Nihilista, anarhista, diletant, boem, mistik, potom klerikalac, a pozom socijalista, koji pravi bure i kalambure, larpurlartističke verse i parade, taj ironičar, taj komičar, taj umišljeni tragičar, ta ironija, ta parodija, ta kritika društva i morala, ta razbarušena pobuna duha – i šta se sve nije vuklo za njegovim hodom i djelom, šta se sve nije sručilo na njegov život i njegovo stvaralaštvo... I kako tada – tako do kraja njegovog gorkog ali gordog hoda. Šta sve nije morao da izdrži ovaj bard poezije, ova gromada duha i uma, ova čista duša pravednika, ova lomna ali nesalomljiva veličina življenja i odolijevanja.
Glumac:
- U ovoj gužvi, ovoj stisci
- Bez oca i bez učitelja
- Bio sam sam, a moji vrisci,
- Svi, nose pečat mojih želja
- I svakim slikom, svakim zvukom,
- Dio sam svoje duše dao,
- I strijeljao sam lakim lukom,
- I gađao sam gdje sam znao.
- ______________________
- Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
- I katkad su mi drage moje rane;
- Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
- A moje suze dati će đerdane.
- – No one samo imati će cijenu,
- ako ih jednom, u perli i zlatu,
- kolajnu vidim slavnu obješenu,
- ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
(nastavak u idućem broju)
|
|
Zadnja izmjena: 2004-06-28
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|