|
Sa londzhe zelene, muslimanske junachke narodne pjesme iz Rozhaja i okoline. Zabiljezhio: Dr Ljubisha Rajkovic' Kozheljac. Rozhaje, 2001.
|
|
Ako su devetnaesti i prva polovina dvadesetog vijeka bili vremena kada se narodna epska knjizhevnost, narodne epske pjesme, njegovale, narochito tamo gdje ih je pratilo i guslarstvo, druga polovina dvadesetog vijeka i dvadesetprvi vijek su vrijeme kada umjesto njih svuda tamo gdje dopire struja, tj. gdje se javljaju radio i televizija, za ovu vrstu stvaralashtva kao da vishe nema mjesta. Radio i televizija ih zamjenjuju, krche sebi put i u narodno stvaralashtvo.
|
|
Zato je pojava zbirki pjesama o narodnim epskim pjesmama, u nashe doba, vrlo rijetka pojava. Zato je pojava junachkih narodnih pjesama iz Rozhaja i okoline koje nam je priredio doktor Ljubisha Rajkovic' Kozheljac za svaku pohvalu. Ovo tim vishe kada se zna da su to pjesme iz muslimanskih sredina, muslimanske pjesme, i uz to: da su to pjesme koje se pjevaju uz gusle. Danas nac'i guslara iz muslimanske sredine, i ranije, bilo je prava rijetkost. I josh neshto. Mnogi c'e uz ovu konstataciju, i saznanje, da je te pjesme sakupio, i objavio, doktor Ljubisha Rajkovic' Kozheljac, dakle Srbin, iz Zajechara, i da su te pjesme sakupljane, mozhda i postale, u Rozhajama, u Crnoj Gori, dakle, konstatacija, da ih je sakupio i objavio neko ko ne pripada krugu ljudi koji su mu ove pjesme saopshtavali. Svjestan ove chinjenice, autor navedenih pjesama, u predgovoru, kazhe da je ”nedopustivo, da ja kao Srbin zapisujem pjesme o muslimanskom junashtvu”. I kao odgovor na sve takve primjedbe, doktor Ljubisha Rajkovic', dodaje: ”Ja sam se time bavio ne samo stoga shto sam se oduvijek osjec'ao Jugoslovenom, no i shto te pjesme… imaju i mnogo opshteljudskoga: pripadaju one opshtechovjechanskoj kulturnoj bashtini”.
|
|
A ”Ljubisha Rajkovic' Kozheljac (je) rodjen … 1940. godine u Kozhelju, kod Knjazhevca. Osnovnu shkolu zavrshio je u rodnom selu, nizhu i vishu gimnaziju u Zajecharu, a Filoloshki fakultet u Beogradu, gdje je i magistrirao. Doktorirao je na Filoloshkom fakultetu u Prishtini, i to s disertacijom iz narodne knjizhevnosti… Bio je prosvjetni savjetnik u Pedagoshkom zavodu u Zajecharu i lektor na fakultetima u Francuskoj… Od 1980. do 1989. godine (s prekidom od 1983.-1985.) radio je kao profesor srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske knjizhevnosti u Shkolskom centru ”30. septembar” u Rozhajama” (podaci se navode prema autorovoj ”Biljeshci o zapisivachu”).
Ovih 28 pjesama, uz koje se daju i podaci o pjevachima, zabiljezhene su od ljudi rodjenih u periodu od 1898. do 1937. Vrijedno je naglasiti da su svi oni i danas, naravno, koji su zhivi, guslari. A pjesme opjevavaju ljude i dogadjaje iz starijih vremena i iz krajeva gdje su josh zhive legende o Muji i Halilu. Upravo, u ovoj zbirci je rijech o Muji, Halilu o Rami iz Glamocha, o Bojichic' Aliji, o Mustajbegu Lichkom, o Tankovic' Osmanu, Djerzelez Aliji, Ibri Hamajliji, Djulic' Ibrahimu, Budalini Tali. Kako vidimo, rijech je o poznatim krajishkim junacima. O svima od njih pjeva se sa osjec'ajem ljubavi. Svi c'e oni da se nadju u nezgodnoj situaciji, i, opet, svi c'e iz te situacije da izadju kao pobjednici.
Bilo bi od koristi, i za nauku, a i za porijeklo ovih pjesama, kada bi se znalo kako su one ovamo doshle. Meni nije poznato koji je bio njihov put. Ako se podje od njihovog jezika, onda se mora prihvatiti chinjenica da su one, i u ovom obliku, malo duzhe tu zhivjele. Jer, to je na osnovu njihova jezika ochigledno, one su na ovom tlu dugo prisutne. Ali, ako podjemo od motiva – geografskih imena i sl., one su nastale van ovoga podruchja. Moguc'e je da su ove pjesme, upravo, njihovi motivi, nastali van ove zone, a da su one, kao pjesme, nastale tu, na ovom podruchju. Struchnjaci za narodnu knjizhevnost c'e ovdje da daju presudnu rijech. Ponavljam, jezik ovih pjesama govori o njihovom postanku na ovom, ijekavskom podruchju. Ja sam imao moguc'nosti da na podruchju zapadne Bosne obilazim mnoga mjesta, i da sa tog podruchja biljezhim govorne osobine, i da konstatujem da je jedna od karakteristika toga govora, kao cjeline, shc'akavizam. Tu je redovno bilo: shc'ap, ishc'em; mozhdjani i sl. Ove pjesme ne znaju za ove suglasnichke skupine! Tu je redovno: Bojishta, Arapovishta. Ova chinjenica govori da je za postanak ovih pjesama bio presudan govor sa shtakavizmom. Naravno, uz ovu osobinu idu i druge. Nikakve nashe intervencije tu ne bi mogle da ovim pjesmama daju obiljezhje govora istochne Crne Gore. Da one budu sastavni dio te govorne zone, one moraju da dugo vremena zhive na tom tlu, da postanu sastavni dio te govorne zone, sastavni dio govora Rozhaja i njegove okoline.
|
Iz francuskog chasopisa Connaissance des arts
|
|
Ima u jeziku ovih pjesama nekih osobina koje su se mogle izbjec'i da je lektor bio malo vishe upuc'en u nashu govornu problematiku.
Na prvom mjestu dolazi upotreba gl. skupine jr-, u primjerima tipa bajraktar, bajramski i sl. U pjesmi: Nahod Huso i Nahod Radovan imamo: bajramskog, ali: barjaktara (barjaktara od grada Zadara), Barjak Halko… i obichno je tako. Svuda, ili skoro svuda, je grupa -rj- u ovim primjerima. Poznato je, narochito u nashoj dijalektologiji, da se ova skupina razlichito izgovara. U govoru muslimana, ma gdje oni bili, ta se skupina izgovara -jr- bajrak, bajraktara, bajramski, kao i imena Bajro i sl. Kod onih koji ne pripadaju toj drushtvenoj skupini, ta se glasovna grupa izgovara kao -rj-. Zashto je to tako, odgovor nalazimo u struchnim raspravama.
A u jednoj drugoj varijanti pjesme ”Djulic' Ibrahim izbavlja brata Ahmeta” (u ovoj zbirci nalazimo je pod naslovom: Robovanje Ahmeta Djulic'a), koju je zabiljezhio C'amil Sijaric' od ”Smaja Fetic'a, iz Negobrata. Ovaj je chuo od svoga oca pokojnog Pasha Fetic'a, chuvenog guslara”, imamo ”A na svoju Bajrak bedeviju”, ”Sa C'enara Zukom bajraktarom”. I tako redovno (ovu pjesmu dao mi je C'amil Sijaric'. Istina, kao prepis, danas se nalazi kod mene).
Moguc'e je da ovu nejednakost u obiljezhavanju sekvence -jr-, -rj- imamo u izvornom obliku, jer, kako me obavjeshtava jedan prijatelj, ta nejednakost u izgovoru ovih sekvenci, u tome kraju, nije nemoguc'a. Narochito u pjesmama koje nisu nastale u Rozhajama. Istina, na ovu osobinu ne ukazuje Ibrahim Hadzhic' u svom Rozhajskom rjechniku (Centar za kulturu Rozhaje, 2003.). Ali, govor ima drugachiji zhivot od pjesama. Pogotovo pjesama koje su nastale u drugom kraju. Ali, da ovim i zakljuchim, kada sam upitao Ibrahima Hadzhic'a, koji je iz Rozhaja, on mi je kategorichki tvrdio, da je u Rozhajama, kod rodjenih u tom kraju, u ovim primjerima samo, i iskljuchivo, grupa -jr-. Dakle, to znachi redovno je: bajrak, bajraktar, a, samo po sebi se razumije, i: Bajram, bajramski. Znachi, ove su pjesme mogle imati u svom izvornom obliku ove glasovne skupine kao -jr-, a da je zapisivach malo ”zadrijemao” kada ih je biljezhio sa grupom -rj-, u kome obliku i nama je prenio dr Ljubisha Rajkovic'. Ovdje su moguc'a, znachi, dva objashnjenja. Naravno, imajuc'i na umu i moguc'e standardne oblike. Da je lektor ovdje bio malo vishe pazhljiv, ova bi se nejednakost mogla izbjec'i, a time bi se izbjegla i josh jedna primjedba na ovako lijep prilog nashoj narodnoj epici.
Ima u ovoj zbirci pjesama josh sitnih propusta. Ja bih ih stavio medju pravopisne propuste, koji bi se mogli ubrojati medju propuste koji idu na dushu lektora. Medju ove propuste ubrajam i ova dva:
Prvi propust jeste pisanje oblika m.r. radnog gl. pridjeva. U ovoj zbirci pjesama oblik m.r.r.gl. pridjeva tipa: dosho, presro, metno, tj. oblika gdje puna akcenatska forma tu zna za josh jedan slog, a koji se u narodnoj formi javljaju bez skupine -ao, -eo, -uo, dakle, sa jednim slogom manje – dosho, presro, metno. Ti, i takvi oblici stalni su pratioci nashe govorne rijechi. Naravno, oni nalaze primjenu i u pisanoj rijechi, tamo gdje se poshtuje govorna rijech. U ovoj zbirci pjesama mjesto takvih oblika obiljezhava se ispushten vokal: izish’o, prosh’o, rek’o, ush’o, i tako redovno. Ipak, u pitanju je deseterac, a nije ispushten stih. Prema tome, nije potreban ni znak za ispushtanje stiha. Tu je Vuk bio u pravu. Umjesto znaka za ispushtanje vokala, on u takvim sluchajevima obiljezhava stanje koje je i u stvarnosti, obiljezhava dugi samoglasnik: uslishô, ko bi mogô, nashô, odrastô, doshô (primjeri su iz druge knjige Srpskih narodnih pjesama, u Bechu 1845.) Mislim da je Vukovo obiljezhavanje ispravnije. Tu nema ispushtanja vokala. Tu imamo sazhimanje vokala: ao=o, eo=o, uo=o. Tako je trebalo postupiti i u navedenoj zbirci.
Drugi propust je nachin obiljezhavanja krac'e forme glagola. Ona se ovdje redovno obiljezhava znakom za ispushtanje vokala. A nec'e biti tako. U primjerima kao shto su: odvojit zhivac od nokata, ne shc'e vishe lovit po planini, ima primit knjigu sharovitu. Ovi primjeri su razlichiti, druge su prirode, nego oni tipa: vidio sam: ubit-’te ne mogu u kojim imamo vezu neodredjenog vida glagola i lichne zamjenice: tebe, te i tu upotreba znaka za ispushtani vokal mozhe se opravdati, ukoliko se ne vodi rachuna o broju slogova! Inache, ne.
Ima u ovoj zbirci josh ovakvih, sitnih, propusta. Naravno, oni padaju u zaborav kada se uporede sa znachajem zbirke kao cjeline. Da nishta vishe nije, do sada, objavio nego ove pjesme, doktor Ljubisha Rajkovic' se ovim uvrstio medju zasluzhene skupljache pjesama. Njegova je zasluga shto je od zaborava otkinuo ovaj vijenac i shto nam je od tihog ”umiranja” ugrabio, u zadnjem chasu, ovaj splet pjesama. Za taj poduhvat velika mu hvala i od mene i od onih u chije je ime zabiljezhio ove pjesme.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-06-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|