|
Sa londže zelene, muslimanske junačke narodne pjesme iz Rožaja i okoline. Zabilježio: Dr Ljubiša Rajković Koželjac. Rožaje, 2001.
|
|
Ako su devetnaesti i prva polovina dvadesetog vijeka bili vremena kada se narodna epska književnost, narodne epske pjesme, njegovale, naročito tamo gdje ih je pratilo i guslarstvo, druga polovina dvadesetog vijeka i dvadesetprvi vijek su vrijeme kada umjesto njih svuda tamo gdje dopire struja, tj. gdje se javljaju radio i televizija, za ovu vrstu stvaralaštva kao da više nema mjesta. Radio i televizija ih zamjenjuju, krče sebi put i u narodno stvaralaštvo.
|
|
Zato je pojava zbirki pjesama o narodnim epskim pjesmama, u naše doba, vrlo rijetka pojava. Zato je pojava junačkih narodnih pjesama iz Rožaja i okoline koje nam je priredio doktor Ljubiša Rajković Koželjac za svaku pohvalu. Ovo tim više kada se zna da su to pjesme iz muslimanskih sredina, muslimanske pjesme, i uz to: da su to pjesme koje se pjevaju uz gusle. Danas naći guslara iz muslimanske sredine, i ranije, bilo je prava rijetkost. I još nešto. Mnogi će uz ovu konstataciju, i saznanje, da je te pjesme sakupio, i objavio, doktor Ljubiša Rajković Koželjac, dakle Srbin, iz Zaječara, i da su te pjesme sakupljane, možda i postale, u Rožajama, u Crnoj Gori, dakle, konstatacija, da ih je sakupio i objavio neko ko ne pripada krugu ljudi koji su mu ove pjesme saopštavali. Svjestan ove činjenice, autor navedenih pjesama, u predgovoru, kaže da je ”nedopustivo, da ja kao Srbin zapisujem pjesme o muslimanskom junaštvu”. I kao odgovor na sve takve primjedbe, doktor Ljubiša Rajković, dodaje: ”Ja sam se time bavio ne samo stoga što sam se oduvijek osjećao Jugoslovenom, no i što te pjesme… imaju i mnogo opšteljudskoga: pripadaju one opštečovječanskoj kulturnoj baštini”.
|
|
A ”Ljubiša Rajković Koželjac (je) rođen … 1940. godine u Koželju, kod Knjaževca. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, nižu i višu gimnaziju u Zaječaru, a Filološki fakultet u Beogradu, gdje je i magistrirao. Doktorirao je na Filološkom fakultetu u Prištini, i to s disertacijom iz narodne književnosti… Bio je prosvjetni savjetnik u Pedagoškom zavodu u Zaječaru i lektor na fakultetima u Francuskoj… Od 1980. do 1989. godine (s prekidom od 1983.-1985.) radio je kao profesor srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti u Školskom centru ”30. septembar” u Rožajama” (podaci se navode prema autorovoj ”Bilješci o zapisivaču”).
Ovih 28 pjesama, uz koje se daju i podaci o pjevačima, zabilježene su od ljudi rođenih u periodu od 1898. do 1937. Vrijedno je naglasiti da su svi oni i danas, naravno, koji su živi, guslari. A pjesme opjevavaju ljude i događaje iz starijih vremena i iz krajeva gdje su još žive legende o Muji i Halilu. Upravo, u ovoj zbirci je riječ o Muji, Halilu o Rami iz Glamoča, o Bojičić Aliji, o Mustajbegu Ličkom, o Tanković Osmanu, Đerzelez Aliji, Ibri Hamajliji, Đulić Ibrahimu, Budalini Tali. Kako vidimo, riječ je o poznatim krajiškim junacima. O svima od njih pjeva se sa osjećajem ljubavi. Svi će oni da se nađu u nezgodnoj situaciji, i, opet, svi će iz te situacije da izađu kao pobjednici.
Bilo bi od koristi, i za nauku, a i za porijeklo ovih pjesama, kada bi se znalo kako su one ovamo došle. Meni nije poznato koji je bio njihov put. Ako se pođe od njihovog jezika, onda se mora prihvatiti činjenica da su one, i u ovom obliku, malo duže tu živjele. Jer, to je na osnovu njihova jezika očigledno, one su na ovom tlu dugo prisutne. Ali, ako pođemo od motiva – geografskih imena i sl., one su nastale van ovoga područja. Moguće je da su ove pjesme, upravo, njihovi motivi, nastali van ove zone, a da su one, kao pjesme, nastale tu, na ovom području. Stručnjaci za narodnu književnost će ovdje da daju presudnu riječ. Ponavljam, jezik ovih pjesama govori o njihovom postanku na ovom, ijekavskom području. Ja sam imao mogućnosti da na području zapadne Bosne obilazim mnoga mjesta, i da sa tog područja bilježim govorne osobine, i da konstatujem da je jedna od karakteristika toga govora, kao cjeline, šćakavizam. Tu je redovno bilo: šćap, išćem; možđani i sl. Ove pjesme ne znaju za ove suglasničke skupine! Tu je redovno: Bojišta, Arapovišta. Ova činjenica govori da je za postanak ovih pjesama bio presudan govor sa štakavizmom. Naravno, uz ovu osobinu idu i druge. Nikakve naše intervencije tu ne bi mogle da ovim pjesmama daju obilježje govora istočne Crne Gore. Da one budu sastavni dio te govorne zone, one moraju da dugo vremena žive na tom tlu, da postanu sastavni dio te govorne zone, sastavni dio govora Rožaja i njegove okoline.
|
Iz francuskog časopisa Connaissance des arts
|
|
Ima u jeziku ovih pjesama nekih osobina koje su se mogle izbjeći da je lektor bio malo više upućen u našu govornu problematiku.
Na prvom mjestu dolazi upotreba gl. skupine jr-, u primjerima tipa bajraktar, bajramski i sl. U pjesmi: Nahod Huso i Nahod Radovan imamo: bajramskog, ali: barjaktara (barjaktara od grada Zadara), Barjak Halko… i obično je tako. Svuda, ili skoro svuda, je grupa -rj- u ovim primjerima. Poznato je, naročito u našoj dijalektologiji, da se ova skupina različito izgovara. U govoru muslimana, ma gdje oni bili, ta se skupina izgovara -jr- bajrak, bajraktara, bajramski, kao i imena Bajro i sl. Kod onih koji ne pripadaju toj društvenoj skupini, ta se glasovna grupa izgovara kao -rj-. Zašto je to tako, odgovor nalazimo u stručnim raspravama.
A u jednoj drugoj varijanti pjesme ”Đulić Ibrahim izbavlja brata Ahmeta” (u ovoj zbirci nalazimo je pod naslovom: Robovanje Ahmeta Đulića), koju je zabilježio Ćamil Sijarić od ”Smaja Fetića, iz Negobrata. Ovaj je čuo od svoga oca pokojnog Paša Fetića, čuvenog guslara”, imamo ”A na svoju Bajrak bedeviju”, ”Sa Ćenara Zukom bajraktarom”. I tako redovno (ovu pjesmu dao mi je Ćamil Sijarić. Istina, kao prepis, danas se nalazi kod mene).
Moguće je da ovu nejednakost u obilježavanju sekvence -jr-, -rj- imamo u izvornom obliku, jer, kako me obavještava jedan prijatelj, ta nejednakost u izgovoru ovih sekvenci, u tome kraju, nije nemoguća. Naročito u pjesmama koje nisu nastale u Rožajama. Istina, na ovu osobinu ne ukazuje Ibrahim Hadžić u svom Rožajskom rječniku (Centar za kulturu Rožaje, 2003.). Ali, govor ima drugačiji život od pjesama. Pogotovo pjesama koje su nastale u drugom kraju. Ali, da ovim i zaključim, kada sam upitao Ibrahima Hadžića, koji je iz Rožaja, on mi je kategorički tvrdio, da je u Rožajama, kod rođenih u tom kraju, u ovim primjerima samo, i isključivo, grupa -jr-. Dakle, to znači redovno je: bajrak, bajraktar, a, samo po sebi se razumije, i: Bajram, bajramski. Znači, ove su pjesme mogle imati u svom izvornom obliku ove glasovne skupine kao -jr-, a da je zapisivač malo ”zadrijemao” kada ih je bilježio sa grupom -rj-, u kome obliku i nama je prenio dr Ljubiša Rajković. Ovdje su moguća, znači, dva objašnjenja. Naravno, imajući na umu i moguće standardne oblike. Da je lektor ovdje bio malo više pažljiv, ova bi se nejednakost mogla izbjeći, a time bi se izbjegla i još jedna primjedba na ovako lijep prilog našoj narodnoj epici.
Ima u ovoj zbirci pjesama još sitnih propusta. Ja bih ih stavio među pravopisne propuste, koji bi se mogli ubrojati među propuste koji idu na dušu lektora. Među ove propuste ubrajam i ova dva:
Prvi propust jeste pisanje oblika m.r. radnog gl. pridjeva. U ovoj zbirci pjesama oblik m.r.r.gl. pridjeva tipa: došo, presro, metno, tj. oblika gdje puna akcenatska forma tu zna za još jedan slog, a koji se u narodnoj formi javljaju bez skupine -ao, -eo, -uo, dakle, sa jednim slogom manje – došo, presro, metno. Ti, i takvi oblici stalni su pratioci naše govorne riječi. Naravno, oni nalaze primjenu i u pisanoj riječi, tamo gdje se poštuje govorna riječ. U ovoj zbirci pjesama mjesto takvih oblika obilježava se ispušten vokal: iziš’o, proš’o, rek’o, uš’o, i tako redovno. Ipak, u pitanju je deseterac, a nije ispušten stih. Prema tome, nije potreban ni znak za ispuštanje stiha. Tu je Vuk bio u pravu. Umjesto znaka za ispuštanje vokala, on u takvim slučajevima obilježava stanje koje je i u stvarnosti, obilježava dugi samoglasnik: uslišô, ko bi mogô, našô, odrastô, došô (primjeri su iz druge knjige Srpskih narodnih pjesama, u Beču 1845.) Mislim da je Vukovo obilježavanje ispravnije. Tu nema ispuštanja vokala. Tu imamo sažimanje vokala: ao=o, eo=o, uo=o. Tako je trebalo postupiti i u navedenoj zbirci.
Drugi propust je način obilježavanja kraće forme glagola. Ona se ovdje redovno obilježava znakom za ispuštanje vokala. A neće biti tako. U primjerima kao što su: odvojit živac od nokata, ne šće više lovit po planini, ima primit knjigu šarovitu. Ovi primjeri su različiti, druge su prirode, nego oni tipa: vidio sam: ubit-’te ne mogu u kojim imamo vezu neodređenog vida glagola i lične zamjenice: tebe, te i tu upotreba znaka za ispuštani vokal može se opravdati, ukoliko se ne vodi računa o broju slogova! Inače, ne.
Ima u ovoj zbirci još ovakvih, sitnih, propusta. Naravno, oni padaju u zaborav kada se uporede sa značajem zbirke kao cjeline. Da ništa više nije, do sada, objavio nego ove pjesme, doktor Ljubiša Rajković se ovim uvrstio među zaslužene skupljače pjesama. Njegova je zasluga što je od zaborava otkinuo ovaj vijenac i što nam je od tihog ”umiranja” ugrabio, u zadnjem času, ovaj splet pjesama. Za taj poduhvat velika mu hvala i od mene i od onih u čije je ime zabilježio ove pjesme.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-06-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|