|
Izlozhbom u galeriji MAK u Sarajevu, nash prijatelj i kolega Ahmed Dzhuvic' ne predstavlja svoja arhitektonska ostvarenja po kojima je poznat, niti je to prikaz neke faze likovne meditacije, – vec' naprosto sebe! Razlichite tehnike rada, ne chine izlozhbu disperznom. Jer, svoje vjerovanje iskazano vrijednim arhitektonskim djelom pretache u elementarnu misao i grafichki znak. A znak, lishen predmetnosti, izrazhava chistu misao.
Ono shto je bilo u osnovi arhitektonskog promishljanja jeste prostor. Na toj odrednici nastala je teorija arhitekture.
Nepoznavanje jezika umjetnosti, ili uskrac'enost za spontano dejstvo, najcheshc'e vodi nesporazumu. U sretnom spajanju bic'a umjetnosti i bic'a chovjeka, zachetak je kosmosa… Ali, sve dok ne dozhivimo taj chudni spoj ili bar ne postanemo njegovim svjedokom, nec'e nam biti jasna ontoloshka znachajka fenomena umjetnosti.
Kreativna energija umjetnika uvijek je moguc'a osnova za uspostavu novog kvaliteta osjec'ajnosti i egzistencije. Osim shto ”proizvodi” ta djela, proces je i oslobadjanje ljudskih potencijala. Umjetnost se radja posredstvom snazhne volje chovjekove psihe i emocija, ili ostaje zauvijek potisnuta u sferi njegove neizrecivosti. Tako se stvaralac iskazuje u vjechitom premoshc'avanju izmedju ”osjetiti” i ”razumjeti”.
Umjetnost nishta ne dokazuje; ona pokazuje stanje duha. Jednako tako, umjetnost ne mozhe biti argumentacija, vec' zahvat u vrelo tkivo zhivota i mashte, transponirane u meta jezik umjetnosti. Da misao ima i trec'u dimenziju, kod arhitekte je to doslovno. Ochito potvrda toga je i ova izlozhba. Trag chovjekova uma i ruke, od iskonskog chovjeka pa do Ahmeda Dzhuvic'a, jeste na istom tragu slojevite misli i govora svjetlom i formom. Na neki posredan, ali jasan nachin oslikava kreativan proces stvaralashtva. Zato je ovo izlozheno djelo autobiografski zapis koji svjedochi da je upravo to bilo polazishtem njegova rada, a uspjesi tog djela pochivaju na apsolutnim vrijednostima oblikovanja i stvaranja prostora, tj. reciprochnog odnosa oblik-prostor.
Mada izlozheni eksponati ukazuju na visoke likovne kvalitete, to je zapravo autorski kredo lishen naglashene dokumentarnosti, ali je time cjelovito oslikan njegov profesionalni opus, kao precizan odraz individualne duhovnosti. U toj relaciji, ova izlozhba ne pokazuje samo danas predstavljene eksponate, vec' daje okvire unutar kojih se jasno poima njegovo dosadashnje arhitektonsko djelo. Nachin promishljanja prostora kao takvog, a bogato elaboriran ovom izlozhbom, zapravo je okvir unutar koga je odredjeno svako njegovo djelo. Ovu izlozhbu slobodno mozhemo smatrati autobiografskim zapisom onih motiva koji su bili duhovni predlozhak svakom njegovom arhitektonskom ostvarenju…
A danas, kada je i proces ostvarenja djela gotovo jednako vrijedan onom konachnom, to je najbolja potvrda onog shto zovemo dijalogom, na chemu je egzistirala arhitektura od nastanka do danas.
|