|
U današnjem književnom opusu, pa i ovom rukopisu romana za mlade ”Habetova koliba”, Planjac priča lagahno, jednostavno, iskreno. Pisac je sav u realnom svijetu, osjeća njegovo pulsiranje, pozna sve njegove strane i pokušava ga u djeci pogodnoj formi izraziti i tako prenijeti svoja iskustva kako bi lakše preboljeli one strane na koje će naići. Rečenice složene, misaone, stilski teško obuhvatljive. Priče životne, realističke…
Bilo da govori o vlastitom životu, o događajima iz djetinjstva, stvarnosti, ili mašti, Planjac zna uspostaviti komunikaciju sa recipijentom. Od prvih rečenica pisac ga uvuče u igru, prikuje mu pažnju za neki detalj i događaj, pa razvija svoje misli nudeći mogućnost za različita rješenja i zaključke.
Ono što će u ovom novom rukopisu osvojiti čitaoce je iskren i neposredan ton koji uspostavlja ne samo sa njima, nego sa prirodom i svim sa čime dolazi u kontakt. To kazuje i izražava metaforikom:
”Mene su u Pousorju pozdravljale i laste, i vrbe, i zrikavci, i klasje, i sunce, i trave…”
”Moj hod po srebrnastoj mjesečini Pousorja prepoznavali su i cvrčci i mravi i jeleni i kerovi…”
Ono što su već ranije književni kritičari kazali o Planjcu, a što se osjeća i u ovom rukopisu je snaga i jednostavnost Planjčevog izraza, ljepota i snaga njegove stilistike. Autor vješto barata jezičkim fondom koji ima na raspolaganju i znalački ga prilagođava uzrastu djeteta. U rukopisu je stoga jednostavnost izraza i stilistika prihvatljiva svakom uzrastu i svakom recipijentu. Planjac nema složenih rečeničnih zahvata, zamagljenih misli i složenih situacija kao neki pisci za djecu koji toga nikako da se oslobode. On ima blagu simboliku koja pojačava stilistički dojam djela.
Mada je roman napisan u godinama kad je pisac u stvaralačkom naponu, u njemu se osjeća Kulenovićevska nostalgična crta zbog prohujalog djetinjstva, škole, drugova. Nostalgija je naglašena utoliko više što je to djetinjstvo obilježilo ličnost i ostavilo traga na formiranje autora kao čovjeka i umjetnika.
Uvodni dio je i poučan i inspirativan istovremeno. Nadahnuto kazivanje o čovjeku i njegovoj čežnji, vremenu i njegovoj prolaznosti.
Nakon Prologa, pisac razvija roman kroz različite tematske cjeline: IME, KOLIBA, KREDENAC, ČIZME, RAMAZAN, BAŠTA, BICIKL, DžENAZA, KURBAN i druge. Prateći njihovu razvojnu liniju, čitalac može pratiti razvojnu liniju odrastanja djeteta u dječaka i dječaka u čovjeka koji, zajedno sa odrastanjem, prima sve veći teret na leđa i rješava sve složenije životne zagonetke.
Ono što osvaja u romanu je duh koji je pisac uspio dočarati i po kom se jedan geopolitički prostor Bosne i jedan mentalitet mogu prepoznati; po jeziku, običajima, načinu življenja i razmišljanja, etici i filozofiji.
Osobito čitalac može mnogo naučiti o etici našeg naroda kazanoj kroz Planjčev roman: odnosu prema starijim, poštovanju, bliskim odnosima među susjedima, rođacima i prijateljima. O životu na selu i gradu, ljubavi i mržnji, igrama i šalama, vjeri i običajima, postu i ramazanu. O hrani: pitama, hurmašicama, tufahijama, sarmi, sutliji… bašti koja je hraniteljica i u kojoj se mogla naći paprika, mrkva, paradajz, peršun, kelj, krastavac i patlidžan… Nudi te i druge ključne i periferne obavijesti koje uklapa u svoju poetiku u kojoj je naglašena etika našeg čovjeka i mentaliteta. Takav mentalitet stvara i specifičnu leksiku u kojoj nalazimo izraz takvog stanja i situacije koje govore o svježini i ljepoti bosanskog jezika:
”Uđoh u kuću. Majka na sećiji sjedi i subhana.”; ”Hajte, s Božijom pomoći, podijelite kurban. Krenite bismilom! – naredi majka mehkim, svečanim glasom.
– Nemojte zaboraviti reći halalosum kad budete dijelili kurban! ponovo će majka.”
”Te noći, sav u modricama, noćio sam na hasuri u mutvaku.”
Stil čitak, jasan, jednostavan. Rečenice tečne, zapažanja zanimljiva. Pisac zapaža i najsitnije detalje prilikom opisa likova i događaja:
”Proljeće je cvjetne ćilime prostrlo po plodnim bobarskim poljima. Razvigorac se poigravao beharli granama u amidžinom voćnjaku u kome je, iza trošnog hambara na skemliji, divanio amidža Adem-aga sa hadži Huseinom.”
Opisuje ljude iz svoje najbliže okoline: roditelje (oca Husu, majku Alemu, sestre Sadiku, Sadetu i Minku), daidžu koji je radio u štampariji, susjede Adema Jašarevića ”strašnog i smrknutog čovjeka”, tetku Šahzu i tetka Saliha iz Planja, drugove iz djetinjstva sa kojima je čuvao stoku (Sejo, Selim, Sehid, Refko, Hamdija), o vodi sa Hasine jale, drugove iz škole, podrugljivog Hakiju, Memsu, Naila, nastavnika Ivicu, podvornika Muhameda… O dječijim igrama, (pale i klise), svađama, takmičenjima, kurbanima, životu, smrti (smrt Mahmutovog sina Sinana). Tu su, a moraju i oni biti, lovci (Raif, Safet i Kasim). Opisao je nestašluke kakvi prate svako djetinjstvo, krađu lubenica, takmičenja, svakodnevnu borbu za preživljavanje, nastojanja da se plate dadžbine državi. O ”fići” tetka Adila, poslastičaru iz varoši Durmišu. Zanimljivi su životni putevi dječaka koji se proširuju kako dječak raste: od puta iz Bobara u varošicu Jelah, pa sve do putovanja u velike svjetske metropole u koje će autora odnijeti životni putevi.
U prvom planu romana su brojne i bogate sličice djetinjstva u Pousorju. Među njima se izdvajaju opisi varoškog delije, kicoša i prosjaka, Ome i prve pohvale od strane nastavnika Radonje da je Planjac napisao rad ”kao pravi pisac”. Indikativni su i prvi odlasci u vojsku (”Mehmed Eminov ide sutra u vojsku i biće noćas pravi teferič”).
U romanu je u prvom planu mašta. Ona slobodna, razuzdana, kreativna koja daje rezultate u fazi formiranja dječaka u čovjeka. Pisac mašta o onome o čemu maštaju svi dječaci: novoj odjeći, lijepoj hrani, novim čizmama. Slikajući segmente autor je dobro pogodio psihologija djeteta, njegovo razmišljanje, svakodnevno snalaženje da se preživi dan i dočeka drugi, da se sam izbori za hranu (Gljive) pokušaji da se neke pojave iz života shvate i prihvate (”Čudilo me kako mlad momak ide u zemlju”). (”Tada sam shvatio šta je dženaza. Razumio sam ono što je amidža Adem-aga juče kazao hadži Huseinu”; ”Mlad momak ode u zemlju.”)
Odrastanje su pratile i spoznaje. Tako dječak spoznaje kako majka poboljeva, suši se i nestaje, kako oko njega sve mijenja, kako raste.
Zanimljiv pristup: ”Umirivala nas je mati. Dobra moja mati”.
Tako se knjiga može podijeliti u tri ključna motiva: motiv porodičnog doma, motiv bošnjačke etike i motiv odrastanja. Prvo kino sa filmovima Brus Lija, prve ljubavi, prva iskustva, svađe, tuče, simpatije. Sluša šta stariji razgovaraju, pa sam sudi i zaključuje. Kad je dobio nove cipele. (Šta li će reći Medina? Šta li će reći ostale djevojčice iz mog razreda i moje škole?) Prvoj ljubavi Medini, treptajima srca i pokušajima da se iskaže ono što osjeća. Prvo pijanstvo kad se želi pokazati drugima. O odlasci na više škole njegovih drugova Sehida, Selima, Seje, Hamdije i Nikole. Roditelji odlučuju da i njega pošalju, pa makar majka morala prodati dukate i ostali porodični nakit. Prve spoznaje o vrijednosti, značaju i potrebi novca. Prvi fizički radovi i odluka da se uči, bori, napreduje… Raspust. Prvi fizički poslovi. Prvi susreti sa djevojkama iz grada (Svjetlana).
Cilj pisca je da ostavi trag u književnosti, kulturi. Trag svoga umjetničkog postojanja poput Kranjčevićevog čovjeka. Poput mnogih koji su stvarali sa željom da ostane iza njih trag postojanja.
|