|
Ismet Rebronja
Rijeka
I
Često Ona ispod broda,
Gdje se kupa jato drozda,
Bude žena a ne voda
Koja nosi snijeg s gvozda.
Nekad Ona s puno čuda
Stigne tako posve naga,
Ko djevojka neka luda
Kad preskoči preko praga.
Često Ona kao skala,
Ili tanka kao zmija,
Nekad tako s puno vala,
Nekad bježi kao i ja.
Kao knjiga bez stranica
Objavi se iz jezera,
Nekad ide put stanica
Ko glumica do frizera.
Često tužna bude ona:
Kao trave kad su svele,
Ko robinja ukraj trona,
Kao skelar izvan skele.
II
Nekad plače ispod smeća,
Il nestane poljem jona,
Ugasi se ko svijeća,
Dogorjela lampa stona.
Nekad bude gutljaj konja,
Nekad samo kap je krvi,
Kad posrne posve Ona
Zaposjednu vodu crvi.
Nekad u njoj zadah znoja,
Ili zadah poput vina
Povraćanog od nesoja
U birtiji kod slavina.
Nekad Ona rodi laži
Isušena bude s mape,
Nekad ona samo važi
Ko granica za satrape.
Nekad bace da je zgade
Sve što negdje tamo sruše,
Ona trpi oko ade,
Ona trpi dok je guše.
III
Već je tužna sad Rijeka,
Kao što je tužna trava
Dok su djeca bez mlijeka
Kad s proljeća umre krava.
Već je tužna sad Rijeka,
I previše suzna Ona,
Kao prazna kolijevka
Kad zasuzi sa balkona.
Presuzne su jutros kapi
Da bi pili i leptiri,
Sad Rijeka samo vapi
Da se negdje noćas smiri.
Da Rijeku uzme riva
Da zanoći do prosjaka,
Da ne bude noćas kriva
Na konaku do nejaka.
Je l izgnana sa jezera,
Sa ognjišta vodne kuće,
Il Rijeku teža tera
Ka azilu niz slegnuće.
IV
Hoće l Ona sa se kreće,
I da voda već podivlja,
Da odnese crne vreće
Tamo negdje izvan ivlja.
Hoće l Ona već da nosi
Sve prljavo u jarosti,
Kao kosač kada kosi
I vlatima kosu gosti.
Hoće l Ona sve da stroši
Što se nađe niz korito,
Hoće l Ona da ološi
S ilom odu razborito.
Hoćel ona da se smiri,
Il začešlja valnu kosu,
Il da zaspe ko leptiri,
Ko djevojka na otkosu.
Hoće l k meni ikad voda,
Hoće l k meni ta rijeka,
Dosuđena ko sloboda
Koje nema van izreka.
Enes Halilović
L’Inferno
Stablo
ja oko sebe čuh jauke svuda
ljudi smo bili a sada smo drače
i zato stadoh zbunjen od tog čuda
morao bi nas požaliti jače
pravda što tako kažnjava me strogo
mudrosti višnja mudro li sve skroji
da bih što češće uzdisati mogo
i pravedni li sudovi su tvoji
tu stablo silan dah od sebe dade
zatim će meni blažim glasom reći
protiv sudbine zar se borit dade
nijedna muka nije čemer veći
gospodskim slugom učini me mati
meni je draže sumnjati no znati
Dante, Pakao: XIII 22, XIII 37, XIII 24, XIII 39, XXX 70, XIX
10, XXX 72, XIX 12, XIII 91, XIV 67, IX 97, XIV 65, XXII 49, XI 93.
I
Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori.
(Dante, Pakao: I 4-6)
O čim se botaš do po noći tuđe,
Ništa nije tvoje, ni ta noć što blijedi
Jer kad pustiš krike od sveg svijeta luđe
Tvoja ruka razum do ponora slijedi.
Gdje god oko baciš čekaju ga zubi,
Kud misao krene zamke ti je skole,
Gledaš, svaki stih sam iz sebe dubi
Divlju neku ljubav (što je poput smole
vjerna) svome tvorcu kom već bijele vlasi.
Avetni mu stihovi na daljinu reže
Dok se krik zauzda i tišina sveže
Što mu bolest pjevanja u naručje skrasi
I vrzine nove da skrhan od bola
Ljubi novu pjesmu što već čeka gola.
II
da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.
(Dante. Pakao: II 33)
Zaigraše vatre sa besmrtne strune,
Prinio je nečist žrtvu svome Bogu.
Da l me ponoć ljubi il me majka kune,
U sablasnom crnilu nosim bijelu togu.
Da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.
I kakva sila reče mi da teglim
Poeziju ludu što mi stope krade
I goni moj razum da priđe odbjeglim.
Sve je to u biti strava koja gane
Samo odabrane za prokletstvo vina,
Sve je to u srži pošast koja svane
Ko kad slijepe zube sniva mlado lane,
Sve je to besmisao kao život krina
Što bol očev nosi za svog sina.
III
ko pseto stane lajat s boli lude,
toliko umom u svom jadu šenu.
(Dante, Pakao: XXX 20, 21)
Umiru mi noći, dani mi umiru,
I sve to što diše čekam da izdahne,
Nigdje ključa neprebolnom viru,
sve što prstom mrda oko mi upahne.
Peščanik sam koji vazda isto čami,
Imam jake ruke da moj ponor skole,
Al stihovi ovi kad vrište u tami
Devetog mi pretka u grobu zabole.
Kako riječ izustim – nigdje nikog nema.
Odem u samoću – sve se k meni sprema.
Prijatelji svi mi sad žalosno gude
Što u crne strofe ja zaludo krenuh.
Ko pseto stanem lajat s boli lude,
Toliko umom u svom jadu šenuh.
IV
Do mjesta dođoh gdje sva svjetla šute,
(Dante, Pakao: V 28)
Ti znaš one trave, plotove i njive,
Znaš i mravlje staze i pčelinje paše,
Znaš pod kojim grmom jarebice žive
Skrivene od ljudi, kada žito staše.
Glas, korak i ruku, poznaju ti pčele,
Ni tvoja im sjena ničim ne zasmeta,
Šuštanjem se jave one trešnje zrele
Il hrastovim zlatom oko ti prošeta.
I do svakog stabla misao ti svrati,
Čitav tovar nosiš a ne lomiš vlati.
Moglo je baš sve to da živi u glavi.
Zašto da se bulka u strofama stravi,
Zašto da je stihovi slome ili smute.
To je onaj ponor gdje sva svjetla šute.
V
Jer svijeta dno opisat se ne dade
šale, nit jezik vješt je tome radu,
(Dante, Pakao: XXXII 7, 8)
Teško je čuti te zvuke, još teže u stih se toče,
Zamku i zub oluje, potop i oganj tvog uma,
A venom psuje zima i žedna glas ti loče,
Jasika drhti na vatri u kojoj sve je gluma.
Iz kruga izbačen, kuda, pitaš se, u čije ime,
Orah bez jednog goda, da l baca vrisak il kletvu,
Dok svaki upitnik bubri, krive se kičme dime,
Ona pod kičmom tačka, da li je simbol za setvu.
Jer svijeta dno (a svijet je dno, i sve je na opštem dnu),
Nije opisat šala, a opis je svaki teskoba,
Ja znam šta treba stihu al ne znam ime tog srkoba.
Kamena, Boga, divizme. I zehru svega da blizak snu
Bezimen, ludi krik prelomi nepoznat neki dol.
Al u tom gromu i korak žene i muk i bat i bol.
VI
i tad se otkri rov kao na dlanu,
i u njem strašne zmije kako reže
(Dante, Pakao: XXIV 81, 82)
Otkud ta šarka u tvojoj kamenoj bludnji,
Skrivena od oka, od pokreta, psovke i uha,
Ni da je baciš u stranu, za dan strašni i sudnji,
Ni da krikneš dok rije jame sivog ti duha.
I riječ se svaka na drači razlaže u jalov romor,
Dani te prošli kunu budući brižno vare.
Zašto bi slutio kolone, neku ruku il ponor,
Tvoj ludi prijatelj kaže: biće nam neko čare.
A baš si šarku usnio kako ti mili niz leda,
Uzeta od svake ruke, skrojena od svih pređa,
U dva otrovna zuba i naum svoj se uzda,
Evo već srče iz žila a nema ko da obuzda
Kilavu njenu malenkost koja se bahato strvi.
Možda joj kažeš izvoli, izvoli napi se krvi.
VII
Da je sve zlato pod mjesecom zbrati,
Sve ne bi moglo počinka da dade
Ni jednoj duši što se ovdje pati.
(Dante, Pakao: VII 64 - 66)
U raboš crni vrijeme uvire,
za kal i kamen odavno znan,
I usnu školjku ponoć potire,
da sluh ti bude u svemu kriv,
Iz opšteg loga ti bilo kuda,
jasno je već da moraš sam
A čija volja biva ti ruda
to sada ne zna ni mejt ni živ.
I dok ti sjena niz drače luta
i sablast neka dahće uz vrat,
Na sjeni glava što nema puta
ni mudru šutnju, oko ni glas,
Ni stari nauk da noga stane
koraka nekih dok sluti bat.
Jer kad sablasti misao svane
drhte na njivi vriježa i klas.
Pa kuda ćeš više smrti i samoće,
a mamiš poeziju povrh svega,
Da l nešto drugo u tebi hoće
(nešto iz tebe, ne baš ti)
Da ljubi pisku ledene zime
i tvojoj žeđi da bude žega.
U tebi sonet našao vime,
hrane ga muzikom ti ludi sni.
Da l je to prkos planinske vode
kad svome toku ureze klance,
Il sve je naum tvoje slobode
da samog sebe staviš u lance.
VIII
ja za njim, dok ne vidjeh čuda
od lijepih stvari što se nebom gnijezde,
kroz okrugao otvor jedan, kuda
iziđosmo da ugledamo zvijezde.
(Dante, Pakao: XXXIV 136-139)
Sve jasno i bez magline,
Iziđosmo da ugledamo zvijezde.
Dvojniče, zašto se gnijezde
Na kraju druge tercine.
O to je zakon stiha i riječi
Da u sonetu završni znak
Razgoni očni mrak
I liječi
Ono što sluti tuđe i znano,
Što gorkog ploda i neobrano
Samo se paklom može izreći.
Dvojnice, kreći
Jer noć nam rida.
Prozor je pakla naš praznik vida.
Zehnija Bulić
Disidentska
Biti disident u probušenom džepu
miraz je za dugo stanično čekanje
klikerijada za ženskim oblinama
sanjarenje kroz prozor autobusa, voza
divno je biti disident u sebi.
Imam veće rogove no irvasi
zato sam košutama strašan
nisam krik što cijepa korito
za lavinu da pancire stopi
zadnji u čoporu, prvi na oku
s rukom u probušenom džepu
nekada i sa pesnicom za sebe.
Paljevci
Posijali igle, ćuskija biće
Predu maglu, konci ko mlazi
Do šarotke potrajaće piće
Pjeva odžak, pogoreše vrazi.
Šta mi tiješ to do vrbove mace
Boš i teste, lajanje na kape
Kom rasušene, kom zauhle kace
Oko torova od zvjerova šape.
Stigo petak, ko guvno pita
Savijeni ko da puče opanke
Slabo je zrno opanulo s žita
U koza su, bogme, noge tanke.
Ne mrdaju bez olova od strave
Svima Čpaja privide izliva
Zbog trudna oka momčuljak
Učenom vodom čmičak izmiva.
Prebacila divkinja na rame dojku
Užarile se oči ka zvijezde
Kiti guslar Đuliću djevojku
Udno sobe djevojke se gnijezde.
Mahovina
Godovi od rita,
mapa stamena,
komiti uzglavlje,
košulja kamena.
Brada hrasta.
koza u špagu,
iz vimena vino,
mahovino.
Niska jagoda,
gola oblica zebe,
preliva labura,
mreška se debe.
Trpeza i mlada
svedena tek
mahovina prostirka,
miraz etek.
S koljena na koljeno
Deveti im pojas opasa Tupik
Jarebazva od trećeg koljena
Od tog pojasa zajednički mlin
Prvome poodavno ukinut ja-sin.
Iz Sige ćup skući Novo selo
Novo groblje i nova rakaljka
U Firinje zalajale sjekire
Niz strminu srezana fujaljka.
Rad obraza izbila omraza
Na pradjeda okalemljen -ić
Usvojili neznanca dužnog krv
U petom pojasu zaboli trn.
Do šestog bila jedna lira
Zagonetali, držali na varu
Bilo more, ostavilo baru
Drugog cara gledaju na paru.
Zvijezda bez mjeseca osta
Atila otvori lubenice za spice
Nasta strof, mjesec padalice
Osmi pojas lovile udice.
Deveti pojas poseko Tupik
Razvigor šume ne talasa
Babina je otkrivena rupa
Naše pleme skroz se raspojasa
Priredila: Bisera Suljić-Boškailo
|