|
Prihvatiti smrt bez patetike i, što je najvažnije, bez dramatike, može samo onaj ko ima sluha da čuje zuj pčele i onaj ko vidi leptira sklopljenih krila kako dremucka na ljetnom suncu i čovjek što se ćuti samo dijelom svekolike prirode, i čak manjim od te prirode, tog izobilja koje je potpuno bešćutno i ravnodušno na smrt bilo koje jedinke toga ”ustreptalog zvjerinjaka”, isto onako, a što je u smrti fascinirajuće, kako je ona, sistematična, ravnodušna i bešćutna.
Biografija
Sve ovo govorim da bih intuitivno ”odložio” spoznaju o prijateljevoj smrti jer me je zatekla vijest, da su komšije u Stocu, pred njegovom kućom pronašli beživotno tijelo Džafera Obradovića. Ako se, prema navadi modernog čovjeka; smrt osmisli i kategorijalizira i ako joj se pribavi dignitet i personalitet, onda se Džaferu Obradoviću ”posrećilo” da ispuni davnu i iskonsku čovjekovu potrebu da umre u svojoj kući, zapravo na pragu svoje stolačke kuće, kao da bi bila drukčija i smislenija smrt koja bi ga zatekla na njegovom putovanju, u Kanadu recimo. I prva i druga bile bi samo smrti. Ali, ipak, ova Džaferova smrt ima nešto od one Makove okrutnosti kruga, po tome što je ona zatvorila vršaj gdje je, kako sam piše u svojoj knjizi, ”još i bolnije zanavijek sklopiti oči tamo gdje su prvi put ugledale sjaj, raskoš i ljepotu svijeta. Jer najmučnija i najbesmislenija smrt je ona koja nas snađe na kućnom pragu”. Sada je Džafer Obradović svoje dosuđeno vrijeme potrošio dostojno i časno, uzimajući ”od sebe za sebe, iz života za smrt, iz prolaznog za trajno i iz odlazećeg za vječno ostajuće.”
Džafer Obradović je rođen 1947. godine u Borojevićima kod Stoca. U Stocu je završio osnovnu školu i gimnaziju a potom dvije godine Pomorske akademije pohađa u Splitu. Nakon kratkog boravka u Njemačkoj upisuje Filozofski fakultet u Sarajevu koji završava 1974. godine. Na istom fakultetu je magistrirao 1989. godine. Radio je u Institutu zaštite na radu Sarajevo na poslovima izdavačke djelatnosti. Od aprila 1992. godine do maja 1996. godine bio je pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, tri i po godine kao borac a ostatak kao član Generalštaba. Objavljivao je zapažene eseje u časopisima: Most, Kabes i Blagaj, Behar, Život, Znakovi vremena i dr. U svojim esejima bavi se ekološkim temama kao gorućim univerzalnim problemima naše civilizacije a u poratnom periodu piše o kategorijalnim odrednicama historijskog artikuliranja bosanskog i bošnjačkog duhovnog bića, sa jasnim namjerama proniknuća u stvarno biće Bosne i jedinstveno iskustvo bosanskog čovjeka i bosanskog života u njegovoj svekolikoj raznolikosti. Džafer Obradović je objavio tri knjige; zbirku filozofskih eseja, Bosna u ogledalu, 2000. god., hroniku hercegovačkog sela, Borojevići selo uzvjetar, 2001. god. te zbirku narodnog humora, Dubravske kukrice, 2004. godine.
Promišljanje Bosne
Knjiga Bosna u ogledalu (Sarajevo, 2000.) sadrži trideset i tri filozofska eseja, aludirajući tako simbolički na magičnu vrijednost, kao zaokružen i potpun sistem. Izbor tema potvrđuje Obradovićevu namjeru da napravi zaokruženu knjigu, koja će progovoriti o relevantnim pitanjima čovjekove zapitanosti pred vječnom tajnom Života i Smrti. Izbjegavajući naučne metode logičkog dokazivanja, oslonivši se implicite na vlastito ili općeljudsko iskustvo, autor iskazuje vlastiti prosede filozofskim i poetskim izražajnim sredstvima. Eseji su sabrani u deset esejističkih cjelina, a tiču se temeljnih čovjekovih pitanja; o ogledalu, o čovjeku, o zemlji, o vodi, o životu, o smrti, o majci, o kući, o državi i o vjeri. Njegovo novo iskustvo omeđeno je posljednjim ratom u Bosni i Hercegovini, koji stoji kao ogledalo u kome će se zrcaliti karakter i narav bosanskih ljudi pojačana i često dovedena do paroksizma.
Obradovićevi eseji stoje između književnosti i filozofije; prepoznatljivi narativni obrasci, senzibilitet i majstorstvo u odabiru stilskih sredstava, ali i prepoznatljiv ontološki stav i sklonost refleksiji. Ima dosta dnevničkih, putopisnih i pripovjednih dionica, u kojima prepoznajemo emociju i estetičku namjeru, potom dominira nauka, inkliniranja analizi, raspravi, pozivanju na naučne autoritete, sklonost zaključku i sintezi, književnoj kritici; te najposlije ovi eseji imaju nečeg žurnalističkog i reportažnog. Sukladno tome prisutan je sinkretizam u odabiru stilova, međusobno preplitanje, ali i sudaranje književnoestetskog, znanstvenog i žurnalističkog.
Pored, dakle, naučne dimenzije i jedne ontološke upornosti, koja se tiče općih, Fundamentalnih određenja čovjekova bitka, Obradovićevi eseji imaju snažnu književnoestetsku dimenziju koja se, na razne načine povlači kroz cijeli rukopis. Sklonost ka pripovjedanju jednim lirskim narativnim obrascem, pogodnim za stanje pojačanog emotivnog naboja u kome dominira olfaktivni i slikovni doživljaj svijeta, u ogledu o kući (Na katmer kuća miriše), ili upečatljiva slika sarajevskog ratnog proljeća sa minucioznom karakterizacijom lika u eseju (Miris duše Sanelove), odvlači esej u književnoestetsku strukturu. Snažno prisustvo pripovjedača, živog istinitog, ogrubjelog ratom i zlom koje se nakupilo, a nježnog i emotivnog do suza, dobrog od sjećanja (Ogled o kući), dramatično posvjedočuje svu autentičnost sarajevske ratne zbilje, u kojoj je, u posve nemogućim uslovima, valjalo ostati uspravan, kada s puškom stoji u rovu, ili brižan, kao roditelj, preko piste sarajevskog aerodroma, kroz kišu metaka, trči sa vrećom krompira na leđima, ili onaj sjajni detalj kada sadi kupus na Dobrinji, i u pravom ruskom ruletu igra sa nevidljivim snajperistom. Ratno Obradovićevo iskustvo legitimira njegov, moralni, intelektualni i ljudski dignitet čak i onda kada pripovjedanje ima crno-bijeli diskurs i kada je u žaru događaja ono odveć emotivno obojeno.
Živa svijet o zavičaju
Knjiga Borojevići, selo uzvjetar (Sarajevo, 2001), je zanimljiv pokušaj literariziranja, na posve osoben način, sopstvenog iskustva i vlastitog svijeta djetinjstva provedenog na jednom hercegovačkom selu, zapravo u njegovim rodnim Borojevićima. U mikrokosmosu svoga rodnog sela, i na gotovo efemernim stvarima, Obradović traga za mogućnostima makrokosmičke vizije života i svijeta otuđenog i sunovraćenog u gubitak svog osnovnog poslanja, uspjevajući često u kontrastiranju dva oprečna svijeta, nekadašnjeg i sadašnjeg, učiniti stvari univerzalno zanimljivim. Izbjegavajući propadanje u vatru zavičajnih emocija, Obradović je na jedan čudesan način suspregao tu bujicu, koju smo mogli očekivati, i na jednoj komprimiranoj i kontroliranoj platformi moguće zbilje, priča priču o zavičaju koji, zapravo nikada nije ni postojao nego je on samo zadobio sliku uokvirenu u ramu naših sjećanja. Prokletstvo i sreća naših zavičaja leži u činjenici da se njihova slika uspostavlja u trenutku spoznaje o njegovoj definitivnoj izgubljenosti, bilo da se radi o stvarnom gubitku, ili pak općem gubitku i nestanku jednog svijeta sa ljudskim licem, ako je takav svijet uopće moguć.
Upravo u toj paradoksalnosti leži književno estetska vrijednost ovakve zavičajne hronike koja se temelji na snoviđenjima i fikciji nečega što nikada nije zadobilo atribuciju predmetne stvarnosti, jer kako piše Džafer Obradović ”zavičaj je tek puka fikcija, opravdanje pred sobom i pred drugima da čovjek nije repa bez korijena i trivijalan dokaz takozvanog rodoslovlja”. Povratak u zavičaj, bio on stvarni ili fiktivni, uvijek znači bijeg od životnih mrtvouzica i životne zbilje u, opet u osnovi prividni, a sanjani svijet potpunosti i sigurnosti. Bježanje u sigurnost kuće i roditeljskog doma je izraz ”generičke sentimentalnosti ljudske prirode” i znak definitivne slabosti ljudskog bića koje se utiče dragom i poznatom, iznevjeravajući svoju tragalačku ljudsku prirodu, koja čezne za nepoznatim i drugim. Iako je bezzavičajnost postala ljudska sudbina u ovom čudnom i monstruoznom svijetu i vremenu, ipak većina nas, kao i Džafer, sanja zavičajnu ”opsjenu o sređenosti i postojanosti ovog varljivog i prolaznog svijeta” u kome se neprestano nastoji ”smicalicama uma doskočiti tragičnoj usudnosti života” kao izrazu čovjekove čežnje za konačnim uporištem i pribježištem. To je duboko ljudski, a onaj ko nije sanjao nije ni živio.
Treća knjiga Džafera Obradovića Dubravske kukrice (Sarajevo, 2004) samo se na prvi pogled razlikuje od predhodne njegove knjige Borojevići, selo uzvjetar, a u pažljivijoj percepciji ona se ukazuje kao nastavak one humorne i sjetne hronike dubravskoga duha i dubravskog života. Prikupljen i obrađen antologijski izbor od stotinjak najboljih dubravskih humorističkih pošalica, Obradović je vješto iskoristio, da bi, interpolirajući taj prokušani izraz humora dubravskog čovjeka, izatkao jednu svojevrsnu formu kratke humorističke novele, koja vedrinom i jednostavnošću obrade ne zaostaje za svojim predloškom. Ne bez književnih ambicija, ali ni bez takvoga dara, Obradović je napravio svojevrsnu literarnu simbiozu između narodne pošalice, koja ima, u teorijskom poimanju priče, svoj početak, sredinu i kraj, te autorskog dodatka kojim tu potku, tu esenciju priče zaogrće plaštom vlastitog osmišljavanja i naracije. Kontekstualizirajući humorističku priču u humus vedrog okruženja, omeđenog granicom dubravske visoravni, autor prepoznaje osnovni poriv i razlog smijeha na ovom, za život teškom, ali dragom i blagorodnom prostoru, konstatacijom u predgovoru svoje knjige: ”To gordo i cinično ruganje muci i okrutnosti životnog usuda, to smijanje ubrk nerazumljivoj, nerazmrsivoj i nedokučivoj tajni ljudske sudbine, to buntovničko i izazivačko provociranje smislenosti života” jedno je od najosobenijih, najprepoznatljivijih i najpostojanijih obilježja dubravskog duha i teško se može podvesti pod pojam klasičnog humora, a pogotovo ne onog njegovog oblika koji se imenuje kao crni humor.
Obradovićevi junaci, zapravo junaci ovih pučkih anegdota, ne stvaraju humor kao uobraženi bolesnik, dvorska luda ili kakav prevrtljivac, ako se i događa to je vrlo rijetko, nego oni, živeći u svakodnevnoj kolotečini emaniraju sukob između prirodnog i ekscentričnog, najčešće izvan njihove svijesti o kategoriji smiješnog. Međutim, humor prepoznaje/usmjerava/stvara pučki pričalac, rijetki među nama, koji sublimira samu poentu/sukus anegdote/šale i tako postaje humorist. Humoristi u pravilu ostaju posve nepoznati, kao i svi narodni stvaraoci, ali se njihov doprinos smiješnom obično utopi u kolektivnu svijest izraženu sintagmom: vedri, narodni duh.
Zaokupljeni surovošću i paradoksalnošću života, nemoćni da utiču na tokove koji ih nekada nose poput bujice, obični ljudi reagiraju spontano onom iskricom svijesti koja ih instinktivno tjera pa, najčešće, ni luk jeli ni luk mirisali, bivaju glavni akteri smijeha.
Priče u Dubravskim kukricama ostaju na onom primarnom stepenu smijeha koji definiramo humornim atribucijama, a samo u rijetkim prilikama tendiraju ka satiričnim ili sarkastičnim efektima smijeha. Humor zadržava onu dobroćudnu, bezazlenu, neuvredljivu crtu prema akterima šaljive priče, budući da je i njihovo učešće u smiješnim situacijama posve slučajno i često bez volje aktera, pa bi sarkastično ili groteskno označavanje i usmjeravanje značilo inauguraciju žrtve i, na izvjestan način, njeno poniženje.
Šta je onda ovdje Obradovićev doprinos?
Najprije, ove anegdote/humorne priče su živjele kao usmeno predanje, često u različitim verzijama i sa različitim akterima, pa je bilo važno da se one zabilježe jer se zaboravljaju i blijede u sjećanjima. Obradovićev odnos prema tom arhetipu/predlošku bio je, sa književnoestetskog stajališta, aktivan. On se nije zadovoljio predloškom nego je priču proširio, obogatio vlastitim izrazom i stilom, promijenio negdje imena aktera, neka izmislio, ali je osnovna suština priče ostala netaknuta.
Ova knjiga je bila posljednje što je Džafer Obradović objavio za života, ali vjerujem da je u njegovim rukopisima ostalo još zavičajne i ljudske ljubavi i nade, pa ovo neće biti i posljednja knjiga.
|