|
Dugo se Poeta skanjivao,
da bi misli njeg’ve iskazivao.
Slikom biću bôjâ umjetnika –
– Blažena, i vrela revnostnika.
Kad se inoć nettom usokolio,
ovako je Pismom prozborio:
”Ne može se, da prostiš, vazda –
Dok Nebesa pod noge stereš; –
– Ranjavat trudne ruke o Rešetke.
Izvini, vabim, malosti mi sada;
– I razbijat glavu o memli-Zidove,
iz suzne svoje uzničke Krletke.
Počuj Poruk mi sader, ovdar;
– Nijesmo inijeh narodâ guslar,
koji pjeve čulimi Hvalospjeve.
Ja sam, samo Versimi slikar,
koji liči mukâ trudih navjekje,
dječice Errate mu, neumrle, –
Koja mješte toplim mlijekom,
iz materinskijeh utrulih sisa,
grkijem bolom bjehu zadojene.
Ti pak si, vrstni zlosti Strugar,
koj’ mješte crnih, muklih bojâ,
resi Beskraj, boje, zlatno-bijele.
Posluhni riječi Blizne najmilije,
koje Ti Pismom šiljam što hitrije.
UMJETNOST;
Duša je naša, koja, proz suve usne,
okom blaženim, svem se smiješi.
A srce joj, oglašene već Lude,
Mukotrp-svilom, krvni vezak resi.
Stog, niotkud i nije čudo, –
Pak, i vrisnuti, nami nije ludo; –
– Mater da je naša Plemenita; –
Svekolika ljudskog bola slika.
A PAK:
– Dok rišem nas suvim prstom svojim
– Ištem, mnoga slova mi ne broji.
Hotijah Ti, pod slikom Patnice,
izjadat samo bol duše paćenika, –
– Iznurena, al neumrla umjetnika.
Otvor vrata uha slovu kê se boji,
nek uzglavlju dâ ti ’ve natuknice;
Umjetnici su dječaci i djevojčice, –
Bez mane, jaganjci, i šarne ovčice.
Mudrosno, – već porodom ostarjeli.
Mrijući, nošahu lik nemrle dječiće.
– Ne mare za poruke lihvara stare: –
”Mili moji, ja k blagu, vi, kud koji”.
– Nami, izim vrele duše; – meni pera
mislenog, – Tebi, zlaćene Vile kičice,
ter Krotkosti, – drugo ne pristoji.
Usud nam ovi, u amanet podade redom
da resimo Beskraj, zlaćenom bojom.
– Ja drhtnom rukom, starim perom;
– Ti, tananom puti, kičicom svojom.”
Odasla Poeta glasnikom Pismo svoje,
da jadom zaliječi rane ih oboje.
|