|
Gorko nikada nije isto gorko, nekad prija kao šveps-tonik i možda su to sve godine Slova gorčina do rata 1992., nekada je gorko grko kao pelin, nekada je gorko gorko kao lijek, ali nema sumnje da nam je gorko bez gorčine zavještala pjesnička riječ Maka Dizdara, riječ koja je svezala nebo sa zemljom i zemlju s nebom.
Jer šta je u lovu pjesnikova odapeta strijela sa stećka u Radimlji? Ona nikada neće usmrtiti jelena koji gleda u snene oči svoje košute nego će uvijek samo pogoditi radost pristajanja i odziv na ljubav u srcu čovjeka-čitača. Kad pjesnik govori nikoga ne vrijeđa, a sebe ne griješi, jer je pero jače od njega.
U Bosni i Hercegovini, od snijega do snijega, svake sedmice, nikne novi cvijet, na pedlju bosanskohercegovačke zemlje rastu zajedno različite travke. Samo se dva naroda ne razumiju od iskona, samo dva naroda nikada nisu mogla živjeti zajedno, samo dva naroda nikada neće ni moći živjeti zajedno, a to je narod bogatih i narod siromašnih. Blago onima nepatvorena duha – njihovo je carstvo nebesko. Oborena stolačka sofra ovogodišnje pjesničke manifestacije Slovo Gorčina nudi jemeke ruha za svakoga ko zna da je istina daleko, a iskrenost blizu, nadohvat ruke, za svakoga onoga ko ne namire nad plemenitošću svoje duše, nego se predaje onome nečemu duboko istom koje isto raduje sve. A to je, ovdje i danas, tajna slova – Slovo Gorčina.
Hemingvej kaže:
Ne pitaj za kim zvono zvoni, tebi zvoni, jer niko nije ostrvo,
Per Lagerkvist kaže:
Važni su svi ljudi, svaki čovjek, jer svaki čovjek ima neku vrlinu.
Ljudi koji se cio svoj život poštapaju nekom svojom vrlinom sigurno hodočaste ovakva mjesta kao što je danas Stolac u svojoj pjesničkoj namjeri, ili bar idu toj plemenitoj namjeri plemenitih i marljivih koji nastavljaju sabirati vrednote koje Stolac stoljećima njedri i sabire.
Slovo Gorčina 2005. proglašavam otvorenim!
18.11.2005.
|