|
Kočijaš života ispustio je kajase, prepustio se konjima sudbine da ga vuku, u kočiji bez prozora sjedi putnik, preplašen je i drhti. Kola su teška, točkovi usijecaju dubok trag u mekoj zemlji.
Lutaju razbijene riječi od zidove spavaće sobe, odbijaju se jedna od drugu i gube zauvijek u zaboravu i mraku. Izvučene iz tamnice, oslobođene, rasplinjuju se kao da su od etera i iščezavaju.
Jedno veče došao sam na suludu ideju. Odlučio sam uključiti kasetofon i snimati buncanje. Negdje oko tri sata noću, kad je kod normalnih ljudi san najtvrđi, uključio sam kasetofon. R.E.M. je moje budno stanje. Crvena lampica zasvijetlila je u šok sobi. Hipnotisala me ta krvava crvena tačka dok koprena sna nije sve prekrila i uvila me u tamu.
Slijedećeg jutra sam preslušao traku.
Bio sam radoznao.
Iza monotonog šuma praznog hoda kasetofonske trake pojavio se prvi ton, neravnomjerno disanje nalik na posmrtni hropac. Bio je to prvi ton koji se čuo iz zvučnika, potom se jezik odriješio. Mrmljanje, šapat, huntanje i nerazgovijetnost.
Čekići udaraju od nakovanj, kovač kuje slova velika teška kao potkovice. Usijano željezo tali se u mom snu. Prva teška riječ zveknu. Iz tog treska, topovske kanonade, krika i jecaja istrgnu se riječ:
Bosna.
Jedna svijetleća munja obasja me, osvijetli tamu ali na kratko i potom nesta. U meni se tad javi osjećaj samosažaljenja, osjećaj koji čovjeka nagoni na plač. U njoj vidim nemoć nad sobom, nemoć nad njom. Jak grč, strunuta bol u predjelu stomaka uvrnula je neke unutrašnje organe i stezala ih i sukala kao sudnu krpu. Samosažaljenje nagoni čovjeka da se sakrije od drugih, zavuče u mišju rupu, da se sakrije od samog sebe, da se sakrije od nje, ali ona je tako velika, ma gdje da se sakrijem ona je uvijek tu nada mnom kao crn otvoren kišobran. Obeščašćena mlada pred udaju stidi se pogledati me u oči.
Rat.
Osjećaj mučnine, stida zbog stida, straha zbog straha. Slijepi miševi okačeni o nebo sišu krv Bosne. Svojim rilama izboli su je, iscijedili joj svu krv. Ispijena kao kurva poslije orgijanja dolazi mi u snove i budi me. Šapuće mi žuborom Vrbasa.
Riječ Vrbas iscijedi tubu zelene tempere i razli gustu boju deltom mozga, osvježi ga i ohladi. Mali talasi zašumiše kasetofonskom trakom, zažuboriše kao lak povjetarac. Zaigraše pjenušave cirkuske pudlice valova po kristalnom zelenilu vode. Iz nje izviruju bijele sedre kao pobacane ljudske kosti.
Banjaluka, to je pust, napušten zlatni majdan od koga je ostala samo jedna crna rupa koja poluzatrpanim hodnicima vodi negdje u jalovu utrobu zemlje. Iscrpljena i bez blaga postala je samo bezvrijedna rupača.
Sad se u njoj legu sivi vodeni pacovi, koji traže nestalo blago, oni ne vide u tim hodnicima ništa, oni ne vide hijeroglife ispisane po zidovima, ljepota je ostala tu ali je za njih skrivena. Sakrila se u gudure i jaruge, zaspala čekajući da naiđe pošten čovjek i probudi je.
Čeka na čovjeka sa zlatnim srcem.
Na malu kasetofonsku traku podsvijest je ispisala jedan zapis od nemuštih riječi, prazan hod trake i potmuli šum su riječi kojim je ona govorila.
Riječ je vapaj.
U četrdesetpet minuta je stao cijeli život.
Jedan život napola presječen, gdje čovjek uzaludno pokušava da spoji prekinute niti. Spaja nit po nit, uspostavlja labavu vezu koja krči i šumi, prekida, sastavlja drugu nit dok prva ponovo puca i prekida se.
Kad sam se rodio, prije pedeset godina, utihnulo je zvono slobode, nastao je kosmički tajac sve dok se iz crnih usta nije oteo krik, jak prodoran dječiji krik koji je želio reći: sloboda! Preplašio je taj dječiji krik golubove na prozoru Gradske bolnice koji su se u paničnom strahu vinuli u nebo i prhnuli lepetajući krilima. Taj krik nije bio krik koji je trebao uspostaviti životnu vezu malog tijela sa životom, to je bio krik nezadovoljstva zbog gubitka slobode.
Pitam se: Tko sam ? Odakle sam?
Sve na ovom svijetu ima svrhu i namjenu, nema beskorisne stvari, bića ili predmeta.
Sve, osim mene!
Izgleda da sam ja jedini koji se slučajno obreo na ovom svijetu. Nisam dospio kao proizvod ljubavi, ja sam samo jedna seksualna nesmotrenost, mladalačko neiskustvo koje je tu da svima smeta. Odbačen od sviju kao jedna stara zahrđala felga bicikla, čamim u hladnoj skandinavskoj šupi. Ljudi se teško odriču nepotrebnih stvari, odbace ih na stranu, prebacuju iz ćoška u ćošak sve dok im zaista ne zasmetaju, tad one završavaju na smetljištu.
Sve to sam čitao iz praznog hoda kasetofonske trake.
Moja domovina je Bosna i Hercegovina. Njeni osvajači pisali su joj historiju, naturali vjeru i ostavljali tradiciju. Svaki osvajač istisnuo je dio njenog identiteta a utisnuo nešto svoje, nešto strano i odlazio. Na smjenu je silovan njen narod.
Pa ipak ostalo je nešto naše, iskonsko, mezejsko, sojeničko, ostala je ljubav prema prirodi, žuboru rijeke, šuštanju lišća, šapatu vjetra, beharskoj igri perli polena, plesu šumskih vila, nacionalnoj melanholiji i indigo pečatima pod očima.
Pa ipak, srž mog života mogla bi se svesti u samo jednu riječ.
Senija!
U tom imenu leže sve ljepote životnog bitisanja, u njemu su naša djeca, unučad, radosti i žalosti. To ime sjaji kao zvijezda Danica u mom mračnom životu, kao svjetionik baca svjetlost u mračne uglove moje bolesne psihe. Ta riječ laka je kao polen maslačka, sve druge riječi su teške, čelične, bolne. Breme koje je jedan rat uprtio na moja leđa postaje svakim danom sve teže i samo je pitanje vremena do kada će moja kičma izdržati sav taj teret.
Riječi polako blijede, šumovi se stišavaju i ponovo čujem tišinu, grobni tajac koji slušam od onog dana kad sam prestao govoriti i počeo buncati.
|