|
Svaka zajednica ima potrebu sachuvati sjec'anje na znamenite osobe, a nachini da se to uchini su doista raznoliki. Udzhbenici su najrelevantnije mjesto da se to ostvari. No, da bi ste ushli u udzhbenike trebate iza sebe ostaviti neshto znachajno: znanstveno dostignuc'e, umjetnichko postignuc'e, humanistichko djelovanje, politichki doprinos, vojnu pobjedu, jednom rijechju veliko djelo pa makar to bio i veliki pokolj. Tako se sjec'anje na velikane pisane rijechi najcheshc'e nalazi u chitankama, na izuzetne glazbenike u kajdankama, na znanstvenike u struchnim knjigama, na slikare u galerijama, na vojskovodje i politichare u udzhbenicima povijesti, na svece i svete ljude u martijarijima, ali nec'emo o udzhbenicima iako i u njima prechesto (pre)vishe poklanjamo pozornost raznoraznim tiranima nego ljudima koji su zaduzhili chovjechanstvo svojim izumima i dobrim djelima.
Naime, pored udzhbenika, knjiga i medija koji chuvaju odredjene oblike stvaralashtva, sjec'anje na odredjene osobe za koje se u odredjenoj zajednici drzhi da su zasluzhile da ih se (pri)sjec'a nastoji se sachuvati pravljenjem spomenika i imenovanjem raznih ustanova i objekata njihovim imenom. Ako je netko moc'an (vojna i politichka i ekonomska moc') onda mu se josh za zhivota podizhu spomenici i njegovim imenom ukrashavaju razni objekti. No, chesto se dogadja da se imenima takvih, kojima su se klanjali za zhivota, poslije njegove smrti ili sklanjanja s pozornice moc'i, vishe nikada nishta ne obiljezhe, osim pogrdnih viceva i psovki. Neke se lagano zaboravi, neke pak izbrishu iz sjec'anja kao da nikada nisu ni postojali, neke proklinju, u neke se samo rijetki zaklinju, nekih se s nostalgijom sjec'aju, ali njihovih imena nema na objektima kao shto su shkole, bolnice, vojarne, ulice, parkovi, shetalishta, spomen sobe, muzeji, spomenichki kompleksi i sl. Neke od znamenitih osoba u nekoj zajednici ostanu u sjec'anju lokalne zajednice i ne postanu shire znachajni, a nekim osobama koje su shire znachajne, koje su chovjechanstvu neshto bashtinile, u nekim zajednicama se ne daje nikakvoga znachaja.
|
Savo Petkovic': Gracije, stereotipija, 2004.
|
|
Svugdje je to manje-vishe tako i svugdje to ovisi od stanja svijesti i dometa demokratske kulture, od vladajuc'e svijesti i odnosa u vladajuc'im strukturama. No, u Bosni i Hercegovini to je tri puta neukusnije, nesuvislije, nastranije, jednostranije, jednoumnije, neprincipijelnije nego igdje na svijetu, jer kod nas je sve i onako tri puta kompliciranije.
Zbog neprekidne neprincipijelnosti koju proizvodi ovako ustrojena vlast, kod nas se imena ulica mijenjaju svake chetiri godine. Imena shkola svakih osam godina, imena kulturnih ustanova svakih 12 godina, a imena vojarni poslije svakoga rata. No, kod podizanja spomenika mrtvim zasluzhnim ljudima vishe nisu bitni oni, sami po sebi, vec' oni koji podizhu spomenike.
A spomenike najvishe podizhu (kontra)revolucionarne vlasti, jer kada (kontra)revolucija prodje onda (kontra)revolucionari zhele, chuvajuc'i uspomene, sachuvati vlast. To je sasvim razumljiv obrazac, ali do zla boga primitivan za 21. stoljec'e, a u nashim uvjetima tri puta primitivniji nego bi bio negdje drugo gdje nije izvedena kleronacionalistichka poseljachena (kontta)revolucija, pod krinkom borbe za nacionalnu emancipaciju. Shto je najgore, najneukusnije, najneproduktivnije, gotovo bez ikakva smisla, (kontra)revolucionari na svim stranama takmiche se tko c'e podic'i vishe i vec'ih spomenika vodjama koji su ih vodili u tragediju za sve. (Kontra)revolucionari podizhu spomenike osobama o kojima postoji povelik dosje na Medjunarodnom tribunalu u Haagu. Podizhu spomenike i onima protiv kojih je podignuta optuzhnica, a posebno se trude oko onih protiv kojih nije podignuta optuzhnica jer su pravodobno (na vrijeme) umrli te su idealni za heroje, muchenike i svece.
(Kontra)revolucionarima mozhe samo pasti na pamet da shkolama daju imena vojnih postrojbi. Nazivale se one ”proleterske”, ”slavne”, ”lahke”, ”brdske”, ”motorizirane” itd. one ne bi trebale da ukrashavaju shkolske objekte. Naprosto neprimjereno je na nashim prostorima shkolama davati imena nekih brigada, jer koje god one bile, u shkolama uvijek ima roditelja djece koji su bili u onim drugim brigadama, vjerujuc'i da su na pravoj strani, tj. sa svojima. To je nash usud i bilo bi uljudno izbjegavati da bilo tko bilo koga nepotrebno iritira. Povijest je pokazala da to nikada ne izadje na dobro.
Zato je krajnje vrijeme da se u ovoj drzhavi donese jedan zakon koji bi uredio problematiku chuvanja sjec'anja na znamenite osobe, ali ni po kojemu revolucionaru ni kontrarevolucionaru ja ne bi dao naziv ni najmanje ulice dok ne prodje 50 godina od njegove smrti. Ako se sjec'anje na njegov lik i djelo sachuva toliko onda on zasluzhuje da njegovim imenom nazivamo i ulice i trgove i aerodrome, i shkole i bolnice i vojarne i muzeje, spomen kuc'e itd. Stvari, naprosto, treba postaviti principijelno i sukladno civilizacijskim dometima, a ne da svake chetiri godine, chim se promijeni politichka garnitura, mijenjamo nazive ulica i sl.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-01-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|