|
A, pochetak ovog kazivanja vezhe se za neku bulu. O buli razlichite priche govore. Prema sjec'anju starijih, koji su, opet, te priche slushali od svojih nana i djedova, a ovi od svojih predaka, bulu su zvali Uskopljanka, bila, je uchevna zhena i gasulila je umrle muslimanke. Po nekim drugim prichama (koje ne proturijeche da je bila bula), pravo ime bilo joj je Shehida, i bila je hudovica nekog Isa-bega, porijeklom iz Uzhica, koji je, navodno, sa crnomorskog ratishta doshao u Bosnu.
Pod zapovjednishtvom Bec'ir pashe Chengic'a, u ljeto 1737. godine, deset hiljada askera, Boshnjaka, borilo se na Dnjestru, u Oziji, na tvrdjavi Kara Kerman. Rusi su opkolili tvrdjavu sa sve chetiri strane, a Boshnjaci su je, sa ostalom posadom, hrabro, strpljivo i ustrajno, dan za danom, branili. Neprijatelj je sa dvije strane zapalio kuc'e i saraje u tvrdjavi, a nakon toga digao u zrak chetiri glavna stovarishta municije. U strahovitoj eksploziji vec'ina Boshnjaka je izginula, zajedno sa Bec'ir-pashom, koji je svojim junashtvom zadivio i samu neprijateljsku stranu.
Malobrojne prezhivjele, medju kojima je bio i Ahmed Hadzhinesimovic' iz Akhisara, Rusi su zarobili. U ratu i suzhanjstvu, koje je trajalo skoro punih osam godina, Ahmed Hadzhinesimovic' je upoznao Isa-bega Uzhichanina. Ovaj je spasio Ahmeda, iz naruchja podivljale Volge, kada su iz Kostroma krenuli prema Moskvi, staroj ruskoj prijestolnici, u povratku kuc'i. Prelazec'i rijeku, drzhec'i se za debele konopce, koji su spajali dvije obale, Ahmeda je udarila u glavu grana koju je nosila voda. Onesvijeshc'enog ga je bujica ponijela nizvodno, a Isa-beg, koji je to gledao sa obale, bacio se u mutnu Volgu, zaplivao i uspio ga uhvatiti i dovuc'i do drugih zarobljenika, shto su do tog trenutka zaprepashteno gledali shta se deshava. Ne zna se zashto se ovaj gazija odluchio na ovaj podvig, ali od tada se Ahmed Hadzhinesimovic' i Isa-beg Uzhichanin nisu razdvajali. Bili su kao brac'a.
U povratku kuc'i, Ahmed je, trudec'i se da, barem donekle se oduzhi, ugostio Isa-bega u Bijelom gradu Akhisaru. Pricha kazhe da se Isa-beg ozhenio iz Prusca, i da se, nakon shto ga je sherijatski vjenchao prusachki kadija, sa svojom hanumom, bulom Shehidom uputio rodnom Uzhicu. Jedni su prichali, al’ ja to ne mogu tvrditi, ne bih dushe grijeshio, da je Isa-beg bio hadum. I govorili su da je, upravo tu mahanu nadoknadjivao svojim junashtvom. Bio je gazija, to su, vala, svi znali, a to da je bio uskrac'en tamo dje je insanu najmilije kad nije kratak, ne znam ko je mog’o provjeriti. Ne bih dushe grijeshio, al’ i nash je narod nakaradan, pa nadoda i kad nije kako jest, samo da se nasladjuje tudjoj nevolji. Otkud bi, eto, neko znao da je Isa-beg Uzhichanin bio hadum. Helem, kad su on i hanuma mu odjahali put Uzhica, kod Vesele Strazhe su ih presreli hajduci. Odsijekli su Isa-begu glavu, stavili mu je u krilo, i na konju ga uputili nazad. Shehida-hanuma je uspjela pobjec'i u shumu, prestravljena je lutala nekoliko dana, dok je iscrpljenu i izgladnjelu nisu nashli nekakvi fratri, koji su se iz Rame zaputili u Kreshevo. Bili su to fratri iz kreshevskog samostana, koji su vec' chetvrti dan na putu, sa ragama natovarenim ramskim shljivama za rakije. Medju tim fratrima Franjevcima bile su i dvije chasne sestre, koje su nahranile mladu hudovicu, omotale joj oblogama izranjavana stopala i navukle na nju habit. Golem bi belaj bio da se mlado tursko zhensko cheljade zatekne razgolic'eno medju fratrima, zato su je zagrnuli onom svojom haljom. Isa-begova hudovica, nakon svega shto je vidjela i dozhivjela, kao da je bez pameti ostala. Nije progovarala ni rijechi, pogled joj je bio umrtvljen, kao i rijetki pokreti tijela, koje je chinila. Obje redovnice su njegovale bulu Shehidu, a posebno joj je bila privrzhena sestra Terezija, koja je po godinama bila vrshnjakinja ove mlade zhene.
Kad je Isa-begov konj, sa mrtvim Isa-begom, koji je onako mrtav, da mrtviji ne mozhe biti, u krilu donio svoju glavu u Akhisar, narod se uznemirio i valjalo je neshto poduzeti. Organizovana je hajka na one koji su mogli ovakvo zlo uchiniti. Predvodnik ove potjere bio je Ahmed Hadzhinesimovic', koji je po povratku u rodno mjesto nastavio vojnu sluzhbu, shto je bio glavni razlog da upravo on bude na chelu konjanika, koji su odjahali Crnom vrhu. Ahmeda je vodio i puno jachi motiv od soldatske duzhnosti da pronadje Isa-begove krvnike. Sjetio se Ochakova, Kermana, Kostroma, hladne Volge iz koje ga je izvukao Isa-beg, sjetio se svega shto su proshli zajedno na povratku u Bosnu. Nije mu se uspio oduzhiti dok je bio zhiv, zato je odluchio pronac'i i zashtititi Isa-begovu nevjestu (ako je uopshte zhiva), i barem donekle, vratiti dug. Askeri, koji se zadesishe u Akhisaru, zajedno sa mnogobrojnim mjeshtanima i rodbinom Shehida-hanume, punih osam dana cheshljali su shume, trazhec'i bilo kakav trag. Osme noc'i, potjera se bila podijelila u dvije grupe. Oni istrajniji, medju kojima je, naravno, bio Ahmed Hadzhinesimovic', odluchila je nastaviti dalje, putem kojim je, po njihovom mishljenju, bio krenuo i rahmetlija Isa-beg. Druga grupa, znatno brojnija, umornija i manje motivisanija od prve, krenula je nazad, s tim da u povratku prodju pored Ajvaz-dedine stijene, i da se niz Han spuste u Akhisar.
Onim Franjevcima, iscrpljena i izgadnjela Shehida-hanuma, samo je otezhavala situaciju, usporavala ih, troshila zalihe hrane i stvorila bi im dodatne brige, ukoliko bi ih presrele turske patrole. Ali, u taj vakat, tim fratrima, shto su se sa ramskim shljivama vrac'ali u Kreshevo, vazhnije od svega, bilo je spasiti ljudski zhivot. Nije im bilo vazhno shto je to bila ”nesretna turska udovica”. Nadali su se da c'e hudnica progovoriti i rec'i otkud je put nosi, ko su njezini i gdje su, ali sve shto su mogli chuti bile su molitve, na nekom, njima nerazumljivom, jeziku. ”La ilahe illellah Muhammeden Resulullah”, ponavljala je, a fratri su ostajali u chudu, kako ove rijechi, za koje su znali da su iz turske molitve, kada ih god izgovori, djeluju smirujuc'e na ovu mladu zhenu.
Nakon toliko dana i noc'i provedenih po vrletima bosanskim, ova grupa krshc'ana, pochela je lutati po shumama Crnog vrha. Nestalo im je i vode, te su odluchili podijeliti se u dvije grupe. Chasne sestre su ostale da njeguju izgubljenu hudovicu i chuvaju shljive, a fratri su poshli u potragu za vodom.
Oni koji ne vjeruju u sudbinu, rekli bi da je sluchajnost, ali da sluchajnost ne postoji, to su znali i fratri i oni iz Akhisara, shto odustashe od potjere. Ove dvije grupe susrele su se pred raspuknulom stijenom Ajvaz-dede. Svih tih dana i noc'i, koliko su ove dvije grupe provele po crnovrshkim shumama, bila je nesnosna vruc'ina i sushno vrijeme, a kad su se susrele, pochela je da pada rodna kisha. Prichali su da je kisha padala iz vedra neba. Bash iz vedra neba. Nad tom livadom, gdje su se sastali, nije bilo oblachka niti koliki je tovar shljiva na jednoj od one tri rage, koje fratri ostavishe na chuvanje sestrama. Ne bih dushe grijeshio, ali prichali su da se nije znalo ko se krstio, a ko na sedzhdu padao Gospodaru, kad se desila ova Bozhija blagodat. Zbog ovog dogadjaja, fratre nazvashe Kishijama. Od ovih pet fratara, najmladji je ostao u Akhisaru, zaljubio se u jednu mjeshtanku, i prihvatio islam da bi mogao da se ozheni. I danas u Pruscu, tadashnjem Akhisaru, zhive Kishije, potomci tog fratra, shto mu islam donese ljubav prema zheni, koja mu je do tada bila zabranjena, a kasnije i ljubav prema djeci. Ali, to je manje vazhno za prichu koju prichamo, zato nastavimo…
Fratri isprichashe kako su iz Rame poshli u Kreshevo, kako su nashli iscrpljenu mladu zhenu, zatim su se izgubili u ovim vrletima, a onda, po belaju, ostali i bez vode. Kada su se okrijepili, svi su se vratili Crnom vrhu, po one dvije chasne sestre i mladu hudovicu. Na mjestu gdje su se fratri rastali od sestara, nashli su prevrnute posude, zguzhvanu chebad na zemlji i znakove da se na tom mjestu neshto dogadjalo, a da se pri tom koristila sila. Tragovi su vodili kasabi Nevabad.
Ne zna se kojim je putem poshla ova grupa tragacha i koliko su vremena bili u potrazi, ali se zna da su u potoku pod Gradinom, nadomak kasabe Nevabad, nashli odsjechene glave bule Shehide i chasne sestre Terezije. Kose su im bile upletene u jednu pletenicu. Drugu redovnicu, Angelu, kao ni rage natovarene shljivama, nikad nisu pronashli. Tijela zaklanih nesretnica nashli su nizvodno potokom, i tu gdje su ih nashli odluchishe da ih pokopaju. Prichali su da su muku i muku vidjeli dok su raspetljali kose i odvojili im glave jednu od druge. Jedni su predlagali da se zajedno ukopaju, ali ni fratri nisu bili za to, a niti ovi iz buline rodbine. Nije vjera ista. Ne bih dushe grijeshio, Bog nas je stvorio i jedne i druge, ali, eto, stvorio je i vjere da po nechemu budemo drukchiji jedni od drugih. Bulu su ukopali na desnoj strani potoka, podigli joj nishan, koji je danas poznat kao nishan shehit-djevojke, a sestru Tereziju sahranili su nasuprot nje, na drugoj strani potoka. Na tom mjestu je, skoro dva stoljec'a kasnije, sagradjena katolichka crkva, posvec'ena svetoj Tereziji. Ne zna se ima li kakve veze ona chasna sestra sa imenom kapele, ali zna se da je neshto jako sachuvalo toranj da se ne srushi, kad su ga katili u ljeto devedeset druge opasali chelichnom sajlom, zakachili sajlu za tenk i pokushali oboriti na zemlju.
* * *
Ne zna se tachno, ali legenda kazhe da su u onaj vakat, za vrijeme Turske, zajedno, spasa od hajduchije, trazhile neka bula i chasna sestra. U toj muci i hizmetu jedne prema drugoj, toliko su se bile zblizhile, da su na onom svijetu vezane kosom. Pletenice su im se pod potokom toliko spetljale da ih niko zhiv vishe ne mozhe raspetljati.
E, sad ljudi prichaju da su te upletene kose bule Shehide i chasne sestre Terezije sachuvale toranj da ga tenk ne obori na zemlju.
Ljudi svashta prichaju, ne bih dushe grijeshio da sad govorim kako jest’, a kako nije, ali vjerujem da samo dragi Bog spashava koga On hoc'e i shto je na dunjaluku stvoreno Njegovom voljom.
|