|
Dejvid Lister je kroz dječačka maštanja prihvatio iluziju te plemenite i uzaludne potrage, doduše, uz obrazloženja u koja je teško povjerovati. Prisjetio sam se da mi je nekom prilikom, dok je sa očinskim obzirom unosio saksiju sa cvijećem u studentsku sobu, rekao ovu misao:
– Postojanje Herbarijuma besmrtnih biljaka (dobro, znam da u to ne vjeruješ i da misliš da je to što sam vidio, zapravo, moja dječačka uobrazilja, ali, za čas, dopusti sebi malo teoretisanja), dakle, postojanje biljnih besmrtnika na taj svijet baca, priznaćeš, sasvim drugačije svjetlo. U našem svijetu postojali su ljudi koji su tvrdili da su vidjeli ovaj ili onaj oblik ili manifestaciju ”naših” besmrtnika i sasvim impresivan broj smrtnika kroz historiju držalo je to suštom istinom. To što sam vidio dokazuje da na Zemlji postoje dva svijeta razuma, vjere, patnje i nade. Svijet biljaka nalikuje našem svijetu, mada su kategorije razuma i duha koji ga prožima za nas nesagledive i nerazumljive. Moje tvrdnje za sada su plodovi mojih osjećanja, ali, jednog dana kada budem o tome pisao knjigu nadam se da me život neće lišiti uvjerljivijih dokaza.
Njegove tvrdnje i vjera sa mnoštvom zanimljivih i čudesnih impresija o biljnom svijetu, uz pošten sud mogli bi se ocijeniti kao dragocjen dar i povod za mnoge stranice mojih romana i priča u kojima su najumniji likovi bili u najnježnijem odnosu spram biljaka kao ”čudesnih stvorenja”. Uglavnom se radilo o potrazi za blaženstvom i spokojstvom u društvu ljepote i mirisne tišine. Poslije čitanja jedne moje priče Dejvid Lister nije se libio da suptilno psihološko ”povlačenje u sebe” glavnog lika protumači u korist svojih teorija.
– To je neoprostiva površnost, dragi prijatelju, govorio bi zadovoljno. – Zbog čega smo u djetinjstvu mrvili prstima otrgnute listove i dugo ih mirisali!? Ta ekstaza kada prolazimo pored ružinog grma, bokora ljubičica, majčine dušice, mente, celera ili čarobne lavande! Zar se sam Balzak nije prvi zapitao ”Mirisi su možda ideje!?”, dok je odista indikativno kakve je asocijacije o mirisima imala jedna golema i suptilna pjesnička veličina kao Bodler. Zbog čega ne učiniti i taj posljednji preostali korak? Povjerovati da je to autohtoni svijet duha svjestan svoga postojanja izraženog u mirisima koji su njegovi glasovi, jezici, misli o životu i tragovi života. Zašto bi i dalje pristajali na tu samoću u ovom očaravajućem svijetu sa tom bolnom spoznajom da je u našem intelektu neka čudna i nerazumljiva praznina.
Tri godine poslije, u novembru 1968. godine primio sam drugo pismo, ovaj put iz Nigerije. Stajalo je u sandučetu više od dva mjeseca tokom kojih sam iz Pariza izvještavao o studentskim nemirima. Na drugom listu, kao ilustracija u nekoj knjizi o biologiji, bio je dosta grub crtež biljke ispod kojeg je pisalo: ”Našao sam prvi trag mojoj Floris amortalis”.
Umoran od zatalasanih i buntovnih ljudskih gomila pomalo sam mu i zavidio. Tih mjeseci vjerovatno bi sa većim interesom čitao stranice kojekakvih realističkih romanesknih trilogija, čiju dosadu bi danas ublažilo ponešto ironije koju bi darežljivo nametnula razumna pretpostavka da će tu vrstu proze u budućnosti najbolje pisati dokone domaćice i ostarjele glumice. U pismu je potanko i naširoko obrazlagao odgovor na moju davnašnju napomenu u vezi sa hipotetičkim Herbarijem besmrtnih biljaka koji je bio česta tema njegovih monologa. ”Valjda si mogao zapamtiti izgled barem jedne od besmrtnih biljaka. Ko zna, možda je i nađeš”, lakonski sam rekao. I tada je tvrdio da je uspio zapamtiti jednostavan i prekrasan izgled biljke sa sedme stranice.
Njegova snažnija posvećenost i nova ubjeđenja nisu me mnogo iznenadili. Bilo mu je svojstveno da ide dalje, kao, uostalom, i meni. Negdje na rubu neke afričke prašume on je našao biljku koja je po mnogo čemu nalikovala onoj koju je nosio u pamćenju: ”Snježnobijeloj krunici cvijeta, pisao je, nedostaje azurni vijenac od četrnaest vanjskih latica, na tankom stablu nedostaju tri lista, dok na korijenu ove biljke postoje dva sićušna izdanka više. Moj ideal i cilj ne lebde više u apstraktnim paučinama misli, nego u stvarnom svijetu koji buja od snage i težnje da se održi pod suncem”.
Nakon toliko godina gorko sam se osmijehnuo. Roman koji sam tih godina objavio uz prva slabašna, ali opojna zvona slave govorio je o nečem sličnom. Jedna mlada i zanesena generacija povjerovala je, po navici, da je moguće pronaći puteve do slobode i sreće za sve ljude.
Kao radoznalom novinaru i piscu tokom slijedećih godina nije mi promakao niz zapaženih tekstova Dejvida Listera u uglednim naučno-popularnim časopisima. Napisao je i nekoliko scenarija za televizijske serije o veličanstvenom čudu života na Zemlji i stravičnom čudu ljudske svireposti i bezdušnosti sa kojom se taj život uništava i unakazuje. Moram priznati da je bio originalan kada je za moto najznačajnije i najgledanije serije uzeo maštovitu metaforu Oskara Vajlda na kojoj počiva njegov roman ”Slika Dorijana Greja”.
”Kako sada stvari stoje Priroda upravo nalikuje takvoj slici, osuđenoj da stari i propada pod točkovima civilizacije, da postaje sve ružnija, sa svim odvratnim tragovima grijeha čovjeka usrećenog satanskom pogodbom da, zauzvrat, ostane vječno mlad. Da bude kao bogovi Grčke vječno snažan, brz i veseo. Sa svojim duhom da odlazi na nezamisliva i tajna mjesta, dok Priroda treba da se pomiri sa ulogom magijskog ogledala duše koja se raspada – ogledala u koje se gleda sa napregnutom pažnjom, a kadkad i sa čudovišnim i užasnim ushićenjem”.
Teško mogu izgovoriti imena nekih zabačenih naselja na rijeci Amazonu iz kojih mi je tokom 1972. i 1973. godine poslao nekoliko pisama. Prva tri napisao je u neskrivenom uzbuđenju i radosti. U svakom je bio crtež biljke, ali sa vidnom dopunom i izmjenom nekih detalja.
”Osmotri ovu krunicu cvijeta koju sam obojio za tvoje oči, dragi prijatelju, čitao sam u jednom od njih. Zar nije savršena! Ne, Priroda me neće iznevjeriti. Sličnost je postala gotovo frapantna. Ovoj biljci koja raste u ovim vlažnim krajevima već prilazim sa dužnim strahopoštovanjem. To je već isti rod i vrsta. Dva lista koji nedostaju i jedan korijeni izdanak uvjeravaju me da sam na domaku cilja. Ipak, ako ona, Floris amortalis, ne raste u prašumama Afrike i Amazonije, priznajem da nisam previše siguran kamo bih dalje pošao”.
U posljednjem ”amazonskom” pismu iz decembra 1973. godine bilo je neskrivene gorčine i ljutnje. Prisjetio sam se nekih novinskih izvještaja o njegovom naglom i neočekivanom povlačenju sa područja bioloških nauka kojima se bavio. Sa novinarskom sklonošću za skandale to pismo sam pažljivije pročitao. U njemu je prvi put pomenuo svoje životno djelo: ”Knjižica sa sumnjama u pogledu shvatanja života biljaka”.
Rečenice su odisale razočarenjem neshvaćenih i usamljenih duša. Nema tog pisca kojem je suđeno da se sam probija kroz baruštine lažnih vrijednosti i koji će ravnodušno pročitati slijedeće redove: ”Iako me skepsa nikada nije napuštala, teško podnosim ovaj udarac sudbine. Niti jedna od pet redakcija najuglednijih časopisa nije htjela štampati neka važna poglavlja moje knjige. U odgovorima koje sam dobio izriču se pohvale za moj dosadašnji trud, ali i hladna sugestija da sam ovoga puta zakoračio u područje koje ne pripada nauci, nego fantastici. Pa šta!? Zar nije oduvijek bilo tako!? Zar nije oduvijek onima poput mene suđeno da čine nedozvoljene stvari, da napuste svijet u kojem su do tada radili i da odu ”s onu stranu ogledala” kako bi tamo preduzeli uznemiravajuće, ali djelotvorne pokušaje sa ciljem da svijet temeljitije objasne i ljudsku spoznaju prošire!?
Sjeti se šta sam ti nekada pričao o orhidejama. U biljnom svijetu na evolucionom stepeništu njihova mjesto identično je sa onim koje ljudska rasa ima u životinjskom svijetu. Čemu ta božanska ljepota i savršenstvo!? Učinio sam ono što su uradili najveći matematički umovi. Prenio sam naše zakone u njihov svijet i shvatio čudo.
Svaka odnjegovana individualnost ima viši cilj. Šekspir je znao puno ironičnih stvari o ljudskoj psihologiji, ali nije smatrao suvišnim istaći da je čovjek uistinu lijep i graciozan stvor. Čovjekova ljepota veća je od čovjeka, nadopunjuje ga Paul Eluard. Ljepota je oblik genija, jer nju nije potrebno objašnjavati. Ona pripada velikim činjenicama svijeta, kao sunčeva svjetlost. Ona raspolaže božanskim pravima suverenstva. Tvrditi da je božanska ljepota orhideja posljedica puke težnje da privuče raznorazne ptice i insekte oprašivače, isto je što i tražiti razloge ljudske ljepote i sklada čovjekovog tijela u hrani ili uzgajanju domaćih životinja. Bog i Svemir ne prelaze uzaludno nezamislive staze od milijardi godina. Zemlja već pliva u aurori nekog zadivljujućeg razuma i duha biljnog carstva kojem treba težiti tako što će traganje za njim i harmonija sa njim biti jedno te isto. Ljepote i blaga zemlje, vode, vazduha i sunca nisu samo ono što mi znamo i osjećamo. To je nesagledivo i nepojmljivo iskustvo biljaka, veličanstvena povijest onih za koje pjesnik kaže da ”idu do smrti i natrag i čine vrijeme potrebnim”. Da, mirisi cvijeća jesu saznanja i ideje, vjerovatno i umjetnost i, mada je nemoguće porediti jezike dvaju naših svjetova, slutim da mi sanjamo isti san pod zvijezdama”.
Ostatak života Dejvid Lister posvetio je radu u humanitarnim organizacijama. Ponovo se vratio u Afriku na krvava ratišta Ruande, da bi poslije nekoliko godina dospio na Bliski istok. Želja da pronađe besmrtnu biljku nikada nije zgasla u njegovoj nemirnoj i tragalačkoj duši.
Kada sam otvorio posljednje pismo ugledao sam uistinu najraskošniji crtež biljke kojom je bio opčinjen. Ispod njega krupnim slovima ispisanim zelenim flomasterom pisalo je: ”Na domaku sam, stari druže! Ovdje, u Bagdadu, na obalama blagodarnog starog Tigrisa raste vrsta čiji ti crtež šaljem. Zamisli moju sreću. Nedostaje joj tek jedan list, onaj do same krunice cvijeta, pa da bude Floris amortalis. Toliko bih se radovao da nije tako mnogo nemira, patnje i nesreće oko mene. Hoće li ljudskim nesporazumima i sukobima ikada doći kraj!?”
To je napisao dva dana prije eksplozije podmetnute bombe koja mu je odnijela život. Tokom proljeća slijedeće godine uobičajio sam češće posjećivati njegov grob. Oko omalene mermerne kugle sa njegovim imenom koju sam postavio svakim danom sve više je bujala trava i razno cvijeće. Za lijepa vremena ponio bih sa sobom njegovu ”Knjižicu sa sumnjama u pogledu shvatanja života biljaka” duhom zaronjen u dvije tugom prožete ljepote: raspjevane prirode i čovjekove ljubavi prema njoj. Na jednoj od njenih stranica bio je i crtež Floris amortalis, upravo onakve kakvu je vidio u Herbarijumu besmrtnih biljaka.
Da li ima neznane vlasti nad hirovitošću proljetnih razvigoraca koji nose mirise, možda misli i ideje biljaka koje je slutio Dejvid Lister?! Dok sam nekog majskog nedjeljnog jutra stajao nad njegovim grobom, iz mojih drhtavih staračkih ruku ispala je njegova knjižica. Vjetar je prevrnuo nekoliko stranica da bi za trenutak ugledao onu stranicu sa crtežom Floris amortalis. Svrnuvši pogled sa crteža, ukočih se od iznenađenja. Neposredno pored knjižice, u bujnoj zelenoj travi, ugledao sam biljku istog izgleda. Azurnobijela krunica, oblik listova i korijenja, visina, sve je bilo isto. Poslije pažljivog ispitivanja zaključih da osim nje nema drugih biljaka njene vrste u okolini groba. Gledao sam je sa nevjericom. Da li je to zaista besmrtna biljka za kojom je tragao Dejvid Lister?
Postojao je samo jedan način da se uvjerim u to. Vadeći je pažljivo iz zemlje zajedno sa korijenjem morao sam duboka u sebi ušutkivati glas onog tvrdokornog nevjernika i skeptika koji je, inače, ispisao većinu mojih književnih i novinarskih tekstova. Vrativši se kući ostavio sam je na kuhinjskom stolu. Neko vrijeme sam je zadivljeno posmatrao. Bijaše odista prekrasna i jedinstvena, uvjerljivo dostatna za vječni nezaborav.
Neko je napisao da je život neodgonetljiva zavjera otkrića i iznenađenja. Teško mogu opisati ono što sam osjećao sutradan, kada sam se uvjerio da je biljka blistala jednakom svježinom. Preplavio me je osjećaj uzbuđenja i strahopoštovanja. Da li mi se učinilo da sam u njenom opojnom mirisu koji se širio svuda po stanu osjetio neki beskrajno nježan dodir!? Po prvi put povjerovah svom mrtvom prijatelju, jer shvatih da taj opojni miris preplavljuje moju dušu kao blagi osvit nekog moćnog svijeta u kojem se misli tkaju od ”prilagođene svjetlosti”.
Poslije nekoliko dana donio sam odluku koja mi se činila jedino ispravna. Vratio sam veličanstvenu Floris amortalis na grob moga velikog i jedinog prijatelja Dejvida Listera.
Neki čitaoci mogu zaključiti da je njegov život bio jedna potraga puna istine i ironije. Drugi, osjećajniji, mogu se zapitati da li sam za tih nekoliko dana u društvu sa mirisnim idejama jednog biljnog besmrtnika spoznao nešto što na ovu priču baca sasvim drugačije svjetlo. Ko zna šta sve biva sa vječnim tragalačkim dušama ovih naših svjetova?! Koliko dugo se traže i koliko često susreću?
Odveć star i sam nastavih tražiti utjehu i smisao u drevnoj priči o Gilgamešu.
|